Mislim, dokle više? Kad će se više umoriti taj ukus vrhovnog zajebanta sudbine? Pitam se koliko taj Neko „ko odgore vidi sve / povlači te konce, igra se“ još treba dobrih duša da mu „oru nebeske njive“? Ima, brate, ološa napretek. Neka šara malo. Nije fer, ponavljam tu mantru, i strah me je da će se izlizat od svakodnevne upotrebe.
Nije fer, Đole, da su te sebično oteli od nas. Da te realno nema više a već sad, od prvih sekundi tvog odlaska među nebeske orače, ima te više no ikad. Biće da te Vasa Ladački pozvao u one nebeske karuce s „pregnutim čilašima“, pa sad ko rođeni desperadosi jezdite i plovite zajedno.
Onim presušenim panonskim morima koja su se odavno preselila u prerijske vasione. A nama kako bude, bez tebe. Biće nekako, tko smo mi da se žalimo. Jer, imali smo te kao svoga najrođenijeg – od djetinjstva do prvih završnih životnih računa. Nije to malo. I nadam se da su sve one kiše medvjedića kojima te zasipaju hiljade iz prvih redova najvjernijih, da su te uvjerile koliko nam značiš.
Lice iz maturske slike
Ili da su onih 14.000 umnoženih suza u sarajevskoj Skenderiji 1998., dok si pjevao prve taktove pjesme „Noć kad sam preplivao Dunav“: „Oprosti velika reko / Al’ ja sam morao preko“ ili vukovarsku molitvu („Čovek sa mesecom u očima“), da su te makar malo uvjerile koliko smo sebični da te nikad ne pustimo od sebe.
Teško bi se na prostorima svih bivših i sadašnjih Jugoslavija našlo biće za kojega bismo svi redom i lakonski potpisali da je besmrtno. Đorđe Balašević je bio od te fele. Naprosto zato jer je bio kao lice iz maturske slike u izlogu koje nikada ne blijedi, taman da nuklearni udari počiste posljednje stope korza.
Na plećima je nosio identitete svih nas
Đoletova tajna je da njegovo nasmiješeno široko mjesečevo lice možemo ponijeti s maturskog tabloa i trajno ga svi mi nositi u novčaniku. Čak i kad svoja vlastita lica zaboravimo. Đole je šeretski i trubadurski na plećima nosio identitete svih nas. Strašna uloga. Divna uloga. Hedonist s kojim se uvijek dobro jelo, čak i u godinama gladi. Pravednik koji je umjesto nas poput Kočićeva jazavca izlazio pred prijeke sudove i obećavao da će braniti bagrenje pod svaku cijenu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Neizmjerna je pjesnička pesnica Balaševićeva kojom je umio iz paorskog čemera ovaplotiti najurbanije tjeskobe. Ili iz bećarskog realizma doseći gotovo transcedantalne gorčine. Prošli smo mimo Đoleta sva naša novovalna iskušenja, imali druge muzičke i književne svjetonazore i uzore, bježali od njega, zatajivali ga i opet mu se vraćali. Najčešće na peronu za odlazak u armiju, pred zoru ili u noći izjalovljenog Silvestrova, kad te sve ljubavi napuste. Imao sam nebrojene teke ispisane njegovim stihovima: „Ne daj da nam snegovi zaveju trag…“
Danas nas je opet sve okupio. Hvala mu
Čak i one najprelomnije rock albume koji su me zauvijek isklesali nisam siguran kad sam ih točno kupio. Ali za prvi Đoletov album i njegovog benda Rani mraz, „Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“, onaj bijeli s plavičastim maturskim fotkama benda, pouzdano i zauvijek znam što se dogodilo tog zimskog dana 1979. kad sam ga kupio i gdje sam ga slušao.
Odnio sam ga kod bratića, u predgrađu Osijeka, tamo smo mi klinci na nekoj porodičnoj veselici igrali skečeve, pjevali i izvodili slične performerske gluposti. Okupljenoj obitelji otpjevali smo tada Đoletov remek meke elegije, „Neke nove klince“, čak smo imali i nekog plišanog zeca magično strpljivog, i zaradili golemi aplauz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogih s tog davnašnjeg porodičnog okupljanja više nema, mrtvi su ili se rastepli na sve strane svijeta. Đole nas je danas opet sve okupio. Hvala mu na tome.
Đole je šeretski i trubadurski na plećima nosio identitete svih nas. Strašna uloga
Telegramov kolumnist o smrti velikog Đorđa Balaševića
Teško bi se na prostorima svih bivših i sadašnjih Jugoslavija našlo biće za kojega bismo svi redom i lakonski potpisali da je besmrtno. Đorđe Balašević je bio od te fele. Naprosto zato jer je bio kao lice iz maturske slike u izlogu koje nikada ne blijedi, taman da nuklearni udari počiste posljednje stope korza.
Mislim, dokle više? Kad će se više umoriti taj ukus vrhovnog zajebanta sudbine? Pitam se koliko taj Neko „ko odgore vidi sve / povlači te konce, igra se“ još treba dobrih duša da mu „oru nebeske njive“? Ima, brate, ološa napretek. Neka šara malo. Nije fer, ponavljam tu mantru, i strah me je da će se izlizat od svakodnevne upotrebe.
Nije fer, Đole, da su te sebično oteli od nas. Da te realno nema više a već sad, od prvih sekundi tvog odlaska među nebeske orače, ima te više no ikad. Biće da te Vasa Ladački pozvao u one nebeske karuce s „pregnutim čilašima“, pa sad ko rođeni desperadosi jezdite i plovite zajedno.
Onim presušenim panonskim morima koja su se odavno preselila u prerijske vasione. A nama kako bude, bez tebe. Biće nekako, tko smo mi da se žalimo. Jer, imali smo te kao svoga najrođenijeg – od djetinjstva do prvih završnih životnih računa. Nije to malo. I nadam se da su sve one kiše medvjedića kojima te zasipaju hiljade iz prvih redova najvjernijih, da su te uvjerile koliko nam značiš.
Lice iz maturske slike
Ili da su onih 14.000 umnoženih suza u sarajevskoj Skenderiji 1998., dok si pjevao prve taktove pjesme „Noć kad sam preplivao Dunav“: „Oprosti velika reko / Al’ ja sam morao preko“ ili vukovarsku molitvu („Čovek sa mesecom u očima“), da su te makar malo uvjerile koliko smo sebični da te nikad ne pustimo od sebe.
Teško bi se na prostorima svih bivših i sadašnjih Jugoslavija našlo biće za kojega bismo svi redom i lakonski potpisali da je besmrtno. Đorđe Balašević je bio od te fele. Naprosto zato jer je bio kao lice iz maturske slike u izlogu koje nikada ne blijedi, taman da nuklearni udari počiste posljednje stope korza.
Na plećima je nosio identitete svih nas
Đoletova tajna je da njegovo nasmiješeno široko mjesečevo lice možemo ponijeti s maturskog tabloa i trajno ga svi mi nositi u novčaniku. Čak i kad svoja vlastita lica zaboravimo. Đole je šeretski i trubadurski na plećima nosio identitete svih nas. Strašna uloga. Divna uloga. Hedonist s kojim se uvijek dobro jelo, čak i u godinama gladi. Pravednik koji je umjesto nas poput Kočićeva jazavca izlazio pred prijeke sudove i obećavao da će braniti bagrenje pod svaku cijenu.
Neizmjerna je pjesnička pesnica Balaševićeva kojom je umio iz paorskog čemera ovaplotiti najurbanije tjeskobe. Ili iz bećarskog realizma doseći gotovo transcedantalne gorčine. Prošli smo mimo Đoleta sva naša novovalna iskušenja, imali druge muzičke i književne svjetonazore i uzore, bježali od njega, zatajivali ga i opet mu se vraćali. Najčešće na peronu za odlazak u armiju, pred zoru ili u noći izjalovljenog Silvestrova, kad te sve ljubavi napuste. Imao sam nebrojene teke ispisane njegovim stihovima: „Ne daj da nam snegovi zaveju trag…“
Danas nas je opet sve okupio. Hvala mu
Čak i one najprelomnije rock albume koji su me zauvijek isklesali nisam siguran kad sam ih točno kupio. Ali za prvi Đoletov album i njegovog benda Rani mraz, „Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“, onaj bijeli s plavičastim maturskim fotkama benda, pouzdano i zauvijek znam što se dogodilo tog zimskog dana 1979. kad sam ga kupio i gdje sam ga slušao.
Odnio sam ga kod bratića, u predgrađu Osijeka, tamo smo mi klinci na nekoj porodičnoj veselici igrali skečeve, pjevali i izvodili slične performerske gluposti. Okupljenoj obitelji otpjevali smo tada Đoletov remek meke elegije, „Neke nove klince“, čak smo imali i nekog plišanog zeca magično strpljivog, i zaradili golemi aplauz.
Mnogih s tog davnašnjeg porodičnog okupljanja više nema, mrtvi su ili se rastepli na sve strane svijeta. Đole nas je danas opet sve okupio. Hvala mu na tome.