Demokracija u Hrvatskoj ne odumire samo s namjerom. Jasno, oduzimanje kisika cijelom nizu nezavisnih institucija, bespoštedni rat za održanje statusa quo u pravosuđu, uspješno držanje pod kontrolom velike većine medija (smijuriju od javne radio-televizije je gotovo neugodno i spominjati), te uporno vrijeđanje i minoriziranje cjelokupne oporbe, predstavljaju autoput u demokraturu kojoj se Hrvatska vraća nakon mračnih devedesetih.
No, odumiranje demokracije se događa i iz čistog komoditeta, letargije stabilnosti koja je ozbiljno obuhvatila domaće političke institucije i aktere vladajuće politike.
Gdje je gospodin Transparentni?
Jedan od takvih primjera je takav da je u njega gotovo teško povjerovati – više od 15 mjeseci nakon izbijanja pandemije koronavirusa, građani ne mogu znati kako je koji saborski zastupnik glasao. Nema.
Izgovor je, jasno, pandemija – iz epidemioloških razloga nisu svi zastupnici u sabornici i ne glasaju elektronički pa, eto, ne znamo kako je tko glasao o nekom zakonu, ministru, proračunu, deklaraciji… Zanimljivo, radikalne zagovornike transparentnosti u vladajućoj koaliciji ova neobična (jedina u EU!) korona devijacija potpune netransparentnosti – nimalo ne smeta.
Višak mraka
E sad, u ključnim trenutcima je ipak nemoguće sakriti je li netko podržao vladin prijedlog, iako je u oporbi, tako da teško da ovaj poraz digitalizacije i transparentnosti ima duboki i pokvareni politički motiv.
Radi se, gotovo je izvjesno, jednostavno o nedostatku ikakvog impulsa i minimuma volje da se ovaj problem riješi (a rješenje je trivijalno, ručno vođenje statistike o glasanjima zastupnika izvan sabornice). Posljedica – nemamo pojma kako su, primjerice, Miroslav Škoro ili Davor Bernardić glasali u ovom mandatu o pojedinačnim zakonskim prijedlozima. A manjak transparentnosti u politici uvijek i nužno znači višak mraka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko traje 30 dana?
Gotovo identična situacija u kojoj je puka komocija i letargija stabilnosti usidrene (i tad) u većini poduprtoj odanim “žetončićima” dogodila se kad se u ljeto 2019. godine trebalo raspravljati o povjerenju tadašnjem ministru zdravstva Milanu Kujundžiću.
E, ali za tu raspravu je valjalo sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, no HDZ, HNS (stranka koja je spasila obrazovanje) i ostali to nisu napravili već su se priklonili tumačenju po kojima 30 dana (ustavni rok za raspravu o opozivu ministra) ne traje 30 dana, nego duže.
Problem zvizdana
Nimalo iznenađujuće, istu tezu o relativnosti vremena potvrdio je (44 dana nakon što je Most podnio zahtjev za opozivom Kujundžića) i Ustavni sud. Ljudima se, eto, nije dalo po zvizdanu u Zagreb na jedan dan rasprave o ministru, pa su je odradili ujesen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Epilog? Kujundžić je, jasno, obranjen, ali je nakon što su mu izronile imovinske afere svejedno odletio za koji mjesec, a kao važeće tumačenje Ustava ostalo je ono po kojem, eto, 30 dana može trajati i nekoliko mjeseci.
Ružičaste godine
Manjak transparentnosti i višak voluntarizma u tumačenju propisa tako postaju, bez ozbiljnog predumišljaja, dodatni uteg na krhkim plećima sve slabije hrvatske demokracije.
Kako bez transparentnosti nema odgovornosti političara, a bez pravne sigurnosti društvenog i gospodarskog razvoja, slijede nam, jamačno, skroz ružičaste godine. Opet.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Detalj koji prolazi ispod radara: građani već 15 mjeseci ne znaju kako glasaju zastupnici, razlog je neshvatljiv
Hrvatska je jedina zemlja u EU koja, iz epidemioloških razloga, ne objavljuje rezultate glasanja u Saboru
Gotovo identična situacija u kojoj je puka komocija i letargija stabilnosti usidrene (i tad) u većini poduprtoj odanim “žetončićima” dogodila se kad se u ljeto 2019. godine trebalo raspravljati o povjerenju tadašnjem ministru zdravstva Milanu Kujundžiću
Demokracija u Hrvatskoj ne odumire samo s namjerom. Jasno, oduzimanje kisika cijelom nizu nezavisnih institucija, bespoštedni rat za održanje statusa quo u pravosuđu, uspješno držanje pod kontrolom velike većine medija (smijuriju od javne radio-televizije je gotovo neugodno i spominjati), te uporno vrijeđanje i minoriziranje cjelokupne oporbe, predstavljaju autoput u demokraturu kojoj se Hrvatska vraća nakon mračnih devedesetih.
No, odumiranje demokracije se događa i iz čistog komoditeta, letargije stabilnosti koja je ozbiljno obuhvatila domaće političke institucije i aktere vladajuće politike.
Gdje je gospodin Transparentni?
Jedan od takvih primjera je takav da je u njega gotovo teško povjerovati – više od 15 mjeseci nakon izbijanja pandemije koronavirusa, građani ne mogu znati kako je koji saborski zastupnik glasao. Nema.
Izgovor je, jasno, pandemija – iz epidemioloških razloga nisu svi zastupnici u sabornici i ne glasaju elektronički pa, eto, ne znamo kako je tko glasao o nekom zakonu, ministru, proračunu, deklaraciji… Zanimljivo, radikalne zagovornike transparentnosti u vladajućoj koaliciji ova neobična (jedina u EU!) korona devijacija potpune netransparentnosti – nimalo ne smeta.
Višak mraka
E sad, u ključnim trenutcima je ipak nemoguće sakriti je li netko podržao vladin prijedlog, iako je u oporbi, tako da teško da ovaj poraz digitalizacije i transparentnosti ima duboki i pokvareni politički motiv.
Radi se, gotovo je izvjesno, jednostavno o nedostatku ikakvog impulsa i minimuma volje da se ovaj problem riješi (a rješenje je trivijalno, ručno vođenje statistike o glasanjima zastupnika izvan sabornice). Posljedica – nemamo pojma kako su, primjerice, Miroslav Škoro ili Davor Bernardić glasali u ovom mandatu o pojedinačnim zakonskim prijedlozima. A manjak transparentnosti u politici uvijek i nužno znači višak mraka.
Koliko traje 30 dana?
Gotovo identična situacija u kojoj je puka komocija i letargija stabilnosti usidrene (i tad) u većini poduprtoj odanim “žetončićima” dogodila se kad se u ljeto 2019. godine trebalo raspravljati o povjerenju tadašnjem ministru zdravstva Milanu Kujundžiću.
E, ali za tu raspravu je valjalo sazvati izvanrednu sjednicu Sabora, no HDZ, HNS (stranka koja je spasila obrazovanje) i ostali to nisu napravili već su se priklonili tumačenju po kojima 30 dana (ustavni rok za raspravu o opozivu ministra) ne traje 30 dana, nego duže.
Problem zvizdana
Nimalo iznenađujuće, istu tezu o relativnosti vremena potvrdio je (44 dana nakon što je Most podnio zahtjev za opozivom Kujundžića) i Ustavni sud. Ljudima se, eto, nije dalo po zvizdanu u Zagreb na jedan dan rasprave o ministru, pa su je odradili ujesen.
Epilog? Kujundžić je, jasno, obranjen, ali je nakon što su mu izronile imovinske afere svejedno odletio za koji mjesec, a kao važeće tumačenje Ustava ostalo je ono po kojem, eto, 30 dana može trajati i nekoliko mjeseci.
Ružičaste godine
Manjak transparentnosti i višak voluntarizma u tumačenju propisa tako postaju, bez ozbiljnog predumišljaja, dodatni uteg na krhkim plećima sve slabije hrvatske demokracije.
Kako bez transparentnosti nema odgovornosti političara, a bez pravne sigurnosti društvenog i gospodarskog razvoja, slijede nam, jamačno, skroz ružičaste godine. Opet.