Oko osam pijemo kavu u malom mjestu na otoku u srednjoj Dalmaciji. Stolova u kafiću je malo pa nas mlađi muškarac pita može li sjesti k nama, čeka goste. Može. Pred nama je upravo vezao manji čamac s tendom i vanjskim motorom. U razgovoru nam otkriva da treba pokupiti četvero Amerikanaca koje će voziti naokolo od devet do dva popodne i onda ih opet iskrcati na ovoj poziciji. To radi cijelo ljeto.
Imate posla? O da, ima, kaže da pada s nogu. Pitam ga koliko će njegova tura koštati Amerikance. Četiristo eura. Znači, ujutro se polako razbudi, ustane, spusti se pomalo do rive, u dva je završio i ide doma sa 400 eura iliti 3014 kuna. Računa nema, isplata na ruke. Neoporezovano. Gotova lova, dan na dan. Fino.
Razne upečatljive sekvence o ekonomiji, regionalnim razlikama, redu u državi i mentalitetu koji se ne da nadvladati može čovjek donijeti kući s odmora. Ideš na godišnji da se privremeno ostaviš turobnih promišljanja o efikasnosti društvenog aparata, da se odmoriš od političkih zapletaja crijeva i da malo pustiš brige na pašu, ali sve to neželjeno dođe ti natrag kroz ljetne razgovore s domaćim svijetom i turistima iz drugih zemalja, banalnu kupovinu hrane i obično dokono promatranje.
Mentalni dnevnik koji si donio doma
Ta vrsta uvida, dakako, nije generalno reprezentativna. Nije je brojkama i postocima autorizirao Eurostat. I može se pobijati s pojedinačnim iskustvima drugih. Ali to je to što si kao svoj mentalni dnevnik donio doma i ta ti galerija stvara dojam. Nakon četiri tjedna u Dalmaciji, zaslužena jer lani nismo mrdnuli iz Zagreba – a proveli smo ih pola s dvoje djece, pola sami, na našem čamcu na kome plovimo, jedemo i tijesno spavamo – podijelit ću ovdje svoje slike.
Pritom napominjem da se nikad ne približavamo popularnim mjestima u koja se kao muhe natiskuju naši lažni i pravi bogataši, influenceri u markiranoj odjeći, soj koji se želi prikazati u raskošnijem izdanju nego što je dvosobni stan na Trešnjevci pa se uslikava ispred tuđih jahti od 14 metara i lijepi na društvene mreže tanjure s dagnjama i crnim rižotom kao dokument visoke razine provoda. Mi se držimo manjih lučica, majica i kratkih hlača, komunalnih vezova koji nisu skupi kao kuga i uvala u kojima nije usidreno još po 35 brodova. Utoliko je to, a ne ovo mondeno, teren o kome će ovdje biti riječ.
Limun devet, a breskve osam eura
O cijenama na hrvatskom moru ne prestaje se burgijati cijelo ljeto, i s razlogom. Recimo, u minijaturnom otočkom mjestašcu u kome smo bili puno puta vižljasti je privatnik ove godine otvorio mali dućan. Limun prodaje po devet eura, a breskve, najjeftinije ljetno voće, po osam. Za dva industrijska sladoleda u čašici djeca su došla po deset eura. Dva kilometra uzbrdo je selo i Studenac. Tamo su breskve 1,5 eura. Stopirala sam svaki dan do gore jer nisam baš toliko ćaknuta da sve plaćam puta tri, pet ili šest. Lokalni stanovnici me uvijek povezu tamo i natrag, a stanu i Slovenci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slovenaca je inače, barem na potezu kojim smo se mi kretali, kao da ih ima 18 milijuna. Puno smo ih upoznali, fini i dragi ljudi. Uglavnom su po apartmanima ili na svojim brodovima. Skoro svi kuhaju sami jer kažu da su im cijene ovih restorana koji rade samo po par mjeseci ”malo previsoke”, što je od njih dosta obazriv način da se požale.
Priča mi žena koja tu živi kako ju je lani zvala poznanica iz Slovačke da njih osam dolazi s unajmljenim katamaranom i da im preporuči gdje bi večerali. Poslala ih je u lokalnu konobu, naplatili su im za večeru 11.000 kuna. Ljudi su zamalo pali u nesvijest.
Onaj tko zna zaraditi, nije glup
Vezovi su od lani poskupili oko 50 posto, kažu nam mornari iz lučkih kapetanija, koji i sami prognoziraju da će nas ta pohlepa odvesti u propast. Ali tek je u državnim ACI marinama pljačka na najjače. Za mali brod od recimo sedam metara cijena noćenja na njihovom vezu je oko 100 eura. E sad, boraviš i spavaš u svom brodu i to te košta sto eura kao da si uzeo apartman. Netko se tu stvarno zaigrao. Bračni par iz Holandije kaže nam da je kod njih noćenje na vezu 1,4 eura po metru broda, znači brod od sedam metara – 10 eura. Zato su sve uvale pretrpane pakleno skupima grdosijama, koje u marine ne ulaze nego se cijelo ljeto sidre na divljaka premda je očito da su njihovi vlasnici jako dobro potkoženi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Interesantno je da se u našim mjestima uz more izgleda uvriježilo uvjerenje da su ljudi koji imaju novaca idioti. Ali onaj tko zna jako puno zaraditi sigurno nije glup i neće dopustiti da ga se dere na živo. Ovoga srpnja vidjeli smo puno očitih dokaza za to. Prvo, prijašnjih godina nisi nigdje mogao naći mjesta za vezanje poslije tri ili četiri popodne, ove godine u sedam navečer sve su rive do kojih smo doplovili bile skoro prazne. Drugo, postalo je standardno da velike obiteljske i unajmljene brodice doplove do privezišta, pitaju mornara pošto muring, a onda se okrenu se i odu u valu. Treće, u čarterima je polovicom srpnja bilo stotine slobodnih brodova što se nikad ranije nije događalo. Drugim riječima, ako misliš da sam zadnja budala, onda hvala i doviđenja.
Kraj pljačkaškog modela zarade?
Za podivljale iznajmljivače apartmana znamo iz medija, ali Dalmatinci koji se ne bave turizmom reći će vam da je ovom pljačkaškom modelu turističke zarade došao kraj. A nazire se tu i drugi ozbiljni problem koji možda nije vidljiv na prvu loptu. On se sastoji u tome da se svi, ali baš svi koji imaju ikakve unovčive resurse, ovdje organiziraju tako da žive od ”položajne rente” primorskog kraja. To uključuje usluge smještaja za goste, taksi brodove, restorane s ribom iz uzgoja kojoj se nabije cijena kao da je divlja, ćevapčiće u kioscima i konobarenje, sobarice, skipere, maslinovo ulje, bauštelu, prevoženje turista na izlete, čišćenje brodova i apartmana, godišnje pogodbe za suhe vezove na didinom kamenjaru i pitaj boga što sve ne.
Na svemu tome se nevjerojatno dobro zarađuje, pogotovo s obzirom na činjenicu da je porezna politika prema tim djelatnostima smiješno galantna i da barem 50 posto svega toga još ide na crno. Zato je tamo mnogim mladim ljudima nezamislivo da bi negdje radili cijeli mjesec za tisuću eura kao što se masovno radi u unutrašnjosti. A onda njima tamo ne treba ni škola, ni studiranje. I mentalitet se izvrće u pogrešnom pravcu. Jer cijele regije uz more postaju zone priproste radne snage i poduzetništva koje ne treba nikoga drugoga osim tih koji ljeti služe i to im je dosta za neusporedivo bolji standard nego bi ga imali igdje drugo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Evo ovaj momak koji pet sati vozi strane turiste u svom brodiću za 400 eura, pa nije poludio da se laća ičega drugoga. Vide li to vlasti, ne znam, ali to svakako ne vodi ničemu pametnome na dugi rok.
Ne proizvodimo suvisle politike
Ali kotač ide dok ide i u Dalmaciji se i dalje nemilice gradi i trpa. Na pomorskom dobru se podižu nakaradne apatrmanuše. U kamenim selima buknula je moda vila za rentanje s ravnim krovovima koje strše u okolišu i nagrđuju autentične vizure primorskog kraja. Drobljenim kamenom koji ranjava tabane nasipaju se prirodne plaže. Tko li daje dozvole za sve to ako ne birokrati bez ikakvoga smisla za kulturu prostora uvezani k tome s legendarnom hrvatskom korupcijom?
Gledaš to i prožima te jeza. Pa valjda nije baš sve na prodaju. Ne smije biti. Ali priprosti lokalni šerifi ne zbrajaju dva i dva niti shvaćaju da će se i turisti okrenuti od lokacija koje poprimaju obličje malo boljih favela. Ili ih nije ni briga jer će u međuvremenu oni sebe namiriti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatsko more je divno, ali uništit ćemo ovako sve što je tamo lijepo, romantično i ljupko. Utoliko nije čudo da imamo ministarstvo turizma koje samo zna blagajnički zbrajati koliko se zaradilo za državnu kasu, a nikakve suvisle politike ne proizvodi. Na ovaj način kako oni rade, ovu ministricu može zamijeniti bilo koja žena koja prođe ulicom. To se vidi na svakom koraku, i na kopnu, i na škoju, i na valovima. Od mora i turističkih usluga može se odlično živjeti, i neka, ali filozofija ”natrpaj, ožeži i oderi” mora se drastično promijeniti ako mislimo ostati privlačni i konkurentni jer sami sebi uspješno kopamo rupu pod nogama.
Dojam nakon četiri tjedna na Jadranu: ovo je doista pljačkaški turizam. U našim mjestima uz more misle da su ljudi koji imaju novca idioti
Morski dnevnik hrvatske turistikinje
Ali onaj tko zna jako puno zaraditi sigurno nije glup i neće dopustiti da ga se dere na živo. Ovoga srpnja vidjeli smo puno očitih dokaza za to. Prvo, prijašnjih godina nisi nigdje mogao naći mjesta za vezanje poslije tri ili četiri popodne, ove godine u sedam navečer sve su rive do kojih smo doplovili bile skoro prazne...
Oko osam pijemo kavu u malom mjestu na otoku u srednjoj Dalmaciji. Stolova u kafiću je malo pa nas mlađi muškarac pita može li sjesti k nama, čeka goste. Može. Pred nama je upravo vezao manji čamac s tendom i vanjskim motorom. U razgovoru nam otkriva da treba pokupiti četvero Amerikanaca koje će voziti naokolo od devet do dva popodne i onda ih opet iskrcati na ovoj poziciji. To radi cijelo ljeto.
Imate posla? O da, ima, kaže da pada s nogu. Pitam ga koliko će njegova tura koštati Amerikance. Četiristo eura. Znači, ujutro se polako razbudi, ustane, spusti se pomalo do rive, u dva je završio i ide doma sa 400 eura iliti 3014 kuna. Računa nema, isplata na ruke. Neoporezovano. Gotova lova, dan na dan. Fino.
Razne upečatljive sekvence o ekonomiji, regionalnim razlikama, redu u državi i mentalitetu koji se ne da nadvladati može čovjek donijeti kući s odmora. Ideš na godišnji da se privremeno ostaviš turobnih promišljanja o efikasnosti društvenog aparata, da se odmoriš od političkih zapletaja crijeva i da malo pustiš brige na pašu, ali sve to neželjeno dođe ti natrag kroz ljetne razgovore s domaćim svijetom i turistima iz drugih zemalja, banalnu kupovinu hrane i obično dokono promatranje.
Mentalni dnevnik koji si donio doma
Ta vrsta uvida, dakako, nije generalno reprezentativna. Nije je brojkama i postocima autorizirao Eurostat. I može se pobijati s pojedinačnim iskustvima drugih. Ali to je to što si kao svoj mentalni dnevnik donio doma i ta ti galerija stvara dojam. Nakon četiri tjedna u Dalmaciji, zaslužena jer lani nismo mrdnuli iz Zagreba – a proveli smo ih pola s dvoje djece, pola sami, na našem čamcu na kome plovimo, jedemo i tijesno spavamo – podijelit ću ovdje svoje slike.
Pritom napominjem da se nikad ne približavamo popularnim mjestima u koja se kao muhe natiskuju naši lažni i pravi bogataši, influenceri u markiranoj odjeći, soj koji se želi prikazati u raskošnijem izdanju nego što je dvosobni stan na Trešnjevci pa se uslikava ispred tuđih jahti od 14 metara i lijepi na društvene mreže tanjure s dagnjama i crnim rižotom kao dokument visoke razine provoda. Mi se držimo manjih lučica, majica i kratkih hlača, komunalnih vezova koji nisu skupi kao kuga i uvala u kojima nije usidreno još po 35 brodova. Utoliko je to, a ne ovo mondeno, teren o kome će ovdje biti riječ.
Limun devet, a breskve osam eura
O cijenama na hrvatskom moru ne prestaje se burgijati cijelo ljeto, i s razlogom. Recimo, u minijaturnom otočkom mjestašcu u kome smo bili puno puta vižljasti je privatnik ove godine otvorio mali dućan. Limun prodaje po devet eura, a breskve, najjeftinije ljetno voće, po osam. Za dva industrijska sladoleda u čašici djeca su došla po deset eura. Dva kilometra uzbrdo je selo i Studenac. Tamo su breskve 1,5 eura. Stopirala sam svaki dan do gore jer nisam baš toliko ćaknuta da sve plaćam puta tri, pet ili šest. Lokalni stanovnici me uvijek povezu tamo i natrag, a stanu i Slovenci.
Slovenaca je inače, barem na potezu kojim smo se mi kretali, kao da ih ima 18 milijuna. Puno smo ih upoznali, fini i dragi ljudi. Uglavnom su po apartmanima ili na svojim brodovima. Skoro svi kuhaju sami jer kažu da su im cijene ovih restorana koji rade samo po par mjeseci ”malo previsoke”, što je od njih dosta obazriv način da se požale.
Priča mi žena koja tu živi kako ju je lani zvala poznanica iz Slovačke da njih osam dolazi s unajmljenim katamaranom i da im preporuči gdje bi večerali. Poslala ih je u lokalnu konobu, naplatili su im za večeru 11.000 kuna. Ljudi su zamalo pali u nesvijest.
Onaj tko zna zaraditi, nije glup
Vezovi su od lani poskupili oko 50 posto, kažu nam mornari iz lučkih kapetanija, koji i sami prognoziraju da će nas ta pohlepa odvesti u propast. Ali tek je u državnim ACI marinama pljačka na najjače. Za mali brod od recimo sedam metara cijena noćenja na njihovom vezu je oko 100 eura. E sad, boraviš i spavaš u svom brodu i to te košta sto eura kao da si uzeo apartman. Netko se tu stvarno zaigrao. Bračni par iz Holandije kaže nam da je kod njih noćenje na vezu 1,4 eura po metru broda, znači brod od sedam metara – 10 eura. Zato su sve uvale pretrpane pakleno skupima grdosijama, koje u marine ne ulaze nego se cijelo ljeto sidre na divljaka premda je očito da su njihovi vlasnici jako dobro potkoženi.
Interesantno je da se u našim mjestima uz more izgleda uvriježilo uvjerenje da su ljudi koji imaju novaca idioti. Ali onaj tko zna jako puno zaraditi sigurno nije glup i neće dopustiti da ga se dere na živo. Ovoga srpnja vidjeli smo puno očitih dokaza za to. Prvo, prijašnjih godina nisi nigdje mogao naći mjesta za vezanje poslije tri ili četiri popodne, ove godine u sedam navečer sve su rive do kojih smo doplovili bile skoro prazne. Drugo, postalo je standardno da velike obiteljske i unajmljene brodice doplove do privezišta, pitaju mornara pošto muring, a onda se okrenu se i odu u valu. Treće, u čarterima je polovicom srpnja bilo stotine slobodnih brodova što se nikad ranije nije događalo. Drugim riječima, ako misliš da sam zadnja budala, onda hvala i doviđenja.
Kraj pljačkaškog modela zarade?
Za podivljale iznajmljivače apartmana znamo iz medija, ali Dalmatinci koji se ne bave turizmom reći će vam da je ovom pljačkaškom modelu turističke zarade došao kraj. A nazire se tu i drugi ozbiljni problem koji možda nije vidljiv na prvu loptu. On se sastoji u tome da se svi, ali baš svi koji imaju ikakve unovčive resurse, ovdje organiziraju tako da žive od ”položajne rente” primorskog kraja. To uključuje usluge smještaja za goste, taksi brodove, restorane s ribom iz uzgoja kojoj se nabije cijena kao da je divlja, ćevapčiće u kioscima i konobarenje, sobarice, skipere, maslinovo ulje, bauštelu, prevoženje turista na izlete, čišćenje brodova i apartmana, godišnje pogodbe za suhe vezove na didinom kamenjaru i pitaj boga što sve ne.
Na svemu tome se nevjerojatno dobro zarađuje, pogotovo s obzirom na činjenicu da je porezna politika prema tim djelatnostima smiješno galantna i da barem 50 posto svega toga još ide na crno. Zato je tamo mnogim mladim ljudima nezamislivo da bi negdje radili cijeli mjesec za tisuću eura kao što se masovno radi u unutrašnjosti. A onda njima tamo ne treba ni škola, ni studiranje. I mentalitet se izvrće u pogrešnom pravcu. Jer cijele regije uz more postaju zone priproste radne snage i poduzetništva koje ne treba nikoga drugoga osim tih koji ljeti služe i to im je dosta za neusporedivo bolji standard nego bi ga imali igdje drugo.
Evo ovaj momak koji pet sati vozi strane turiste u svom brodiću za 400 eura, pa nije poludio da se laća ičega drugoga. Vide li to vlasti, ne znam, ali to svakako ne vodi ničemu pametnome na dugi rok.
Ne proizvodimo suvisle politike
Ali kotač ide dok ide i u Dalmaciji se i dalje nemilice gradi i trpa. Na pomorskom dobru se podižu nakaradne apatrmanuše. U kamenim selima buknula je moda vila za rentanje s ravnim krovovima koje strše u okolišu i nagrđuju autentične vizure primorskog kraja. Drobljenim kamenom koji ranjava tabane nasipaju se prirodne plaže. Tko li daje dozvole za sve to ako ne birokrati bez ikakvoga smisla za kulturu prostora uvezani k tome s legendarnom hrvatskom korupcijom?
Gledaš to i prožima te jeza. Pa valjda nije baš sve na prodaju. Ne smije biti. Ali priprosti lokalni šerifi ne zbrajaju dva i dva niti shvaćaju da će se i turisti okrenuti od lokacija koje poprimaju obličje malo boljih favela. Ili ih nije ni briga jer će u međuvremenu oni sebe namiriti.
Hrvatsko more je divno, ali uništit ćemo ovako sve što je tamo lijepo, romantično i ljupko. Utoliko nije čudo da imamo ministarstvo turizma koje samo zna blagajnički zbrajati koliko se zaradilo za državnu kasu, a nikakve suvisle politike ne proizvodi. Na ovaj način kako oni rade, ovu ministricu može zamijeniti bilo koja žena koja prođe ulicom. To se vidi na svakom koraku, i na kopnu, i na škoju, i na valovima. Od mora i turističkih usluga može se odlično živjeti, i neka, ali filozofija ”natrpaj, ožeži i oderi” mora se drastično promijeniti ako mislimo ostati privlačni i konkurentni jer sami sebi uspješno kopamo rupu pod nogama.