Povodom novog zakona, po kome će se, od prodaje stana ili kuće, sirotinji nakon smrti naplatiti kompletan iznos socijalne pomoći koju su primali za života, ispričat ću jednu priču.
Zbog doznake od 800 kuna mjesečno, izgubila sam prije nekoliko godina prijateljicu. Našla se u groznoj situaciji, bez prihoda i, s obzirom na godine, bez ikakve šanse da joj netko da posao. Puno se honorarčilo pa za mirovinu nije skupila dovoljno staža. To nešto ušteđevine se potrošilo. Djece nije imala. Od šire obitelji nije bilo nikoga tko bi se obavezao da će pomagati. Prijatelji bi ponekad priskočili, ali novac ti treba svaki dan, ne spašava te kad ti se netko sjeti donijeti paket kave, deterdžent ili grozd banana. Život te ponekad opali čizmom u glavu tako da se više ne možeš ustati.
Onda sam je počela nagovarati da traži bar to što daje država. Nije nešto, ali bolje je nego ništa. Uvjeravala sam je da to nije nikakva sramota, zajednica ima određeni fond solidarnosti za ljude kojima je sreća okrenula leđa. Dugo nije htjela ni čuti. Nije sebe vidjela kao nekoga kome društvo treba davati milostinju. Na kraju je ipak pristala. Ići ću s njom da joj bude lakše. Podnijet će zahtjev.
Što joj je to trebalo?
U svim tim uredima koje smo taj dan morale obići, službenice su bile krasne. Žene koje su se nagledale muke i razvile toplinu prema nesretnicima koji im ulaze na vrata spuštenog pogleda i oznojenih dlanova. I sve smo lako uredile. Ali čim sam došla kući, dobila sam od nje ogorčeni sms. Tako sam je strašno ponizila. Ubila ono malo dostojanstva što joj je još ostalo. Učinila da se osjeća kao smeće. Zašto se uopće išla. Što joj je to trebalo da mi dozvoli da je povlačim po socijalnim kancelarijama kao najgori propalitet, kao lišaj koji će se nasaditi na zdravo tkivo društva.
Zinula sam. Htjela sam najbolje. Bila sam uz nju jer me je bilo briga, a ona mi ovako vraća. Izbrisala sam poruku i broj telefona. Uvrijedila sam se. Više se nikad nismo čule. Ali danas na taj turobni eksces gledam drugačije.
Nisam ja bila bitna za njen bijes, niti je zapravo mene sve to išlo. Naprosto nema ništa gore nego se u vlastitim očima srozati do te mjere da kreneš tražiti pomoć jer drugog izlaza nemaš osim da navečer skočiš s mosta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlozi bijede su različiti
Mnogo je ljudi u Hrvatskoj kojima je socijala – sada je to starih tisuću kuna na mjesec – jedino što ih bar donekle dijeli od potpunog očaja. Razlozi njihove bijede su različiti, mogu biti svakakvi i znaju udariti nasumce, gdje i ne očekuješ. Bolest. Otkaz. Propale firme. Grabež nad poduzećima devedesetih i to da su bili ”prestari” za ikakvu nadu da će naći nešto novo. Rastave braka u kojima žena koja je držala domaćinstvo i djecu odjednom ostane bez kuće i kreveta. Sto stvari kojima je zajedničko ime Propast.
I sada su ovi u Vladi odlučili da se država treba do centa namiriti za malu solidarnost koja se najtežim nevoljnicima pruža od našeg novca. I od novca za pomoć socijalno ugroženima koji nam šalju iz EU. Do sada im se država upisivala na drugu nekretninu ako su je čudom imali, sada će i na onu jedinu, u kojoj stanuju, ako igdje stanuju. Pa nemojmo samo zvati solidarnošću što im se pod tim uvjetima isplaćuje socijala jer je to drsko i bezobrazno. Solidarnost je lijepa i topla. Ovo je led ledeni.
Ministar socijalne politike Marin Piletić sada smiruje ljude koji se boje ovakve države i odustaju od socijalne pomoći na koju bi imali pravo jer se boje da će im vlasti uzeti bijedni kutak u kome liježu gladni i promrzli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Očekujem da se javi i Beroš
Kaže ministar da država neće ništa. Neka ne histeriziraju. Tek kad umru pravit će se račun i od kućerka u kome najčešće žive i ”nasljednici” otkinut će se adekvatan dio da se država obešteti za empatiju i solidarnost. Pa očekujem da se uskoro javi i Vili Beroš da se građanima, čim kihnu, zbroji što se potrošilo na njihovo beznadno liječenje i da se to naplati tapijom na njihove nekretnine. Mogle bi se za taj izvanredni model čistih računa zainteresirati i pučke kuhinje. Tko je svaki dan jeo na Svetom Duhu, neka zna da kuhinji treba pripasti bar jedna soba za sve one obroke koji su mu se tamo davali i svetkom i petkom.
A u međuvremenu će ministar Banožić aplicirati za povoljni krediti iz paketa socijalne stanogradnje. Neće se uvoditi porez na nekretnine. Štedjet će se kraljevstva apartmanskog biznisa. A ona HDZ-ovka Ankica Zmajić, koja Plenkovića proslavlja kao ”karizmatičnog lidera”, inkasirat će od države 5,1 milijun kuna potpora za biznis svoga sina i brata. I ona kao i mnogi drugi. Koji valjda imaju prirodno pravo da se razvijaju i cvjetaju na teret sviju nas dočim sirotinji treba izvaditi i zlatni zub ako smo im dali da nešto pojedu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Država će siromašnim korisnicima socijalne pomoći uzimati domove. U isto vrijeme Banožić aplicira za državnu pomoć za stan
Očekujem da se uskoro javi i Vili Beroš da se građanima, čim kihnu, zbroji što se potrošilo na njihovo beznadno liječenje i da se to naplati tapijom na njihove nekretnine
Do sada im se država upisivala na drugu nekretninu ako su je čudom imali, sada će i na onu jedinu, u kojoj stanuju, ako igdje stanuju. Pa nemojmo samo zvati solidarnošću što im se pod tim uvjetima isplaćuje socijala jer je to drsko i bezobrazno. Solidarnost je lijepa i topla. Ovo je led ledeni.
Povodom novog zakona, po kome će se, od prodaje stana ili kuće, sirotinji nakon smrti naplatiti kompletan iznos socijalne pomoći koju su primali za života, ispričat ću jednu priču.
Zbog doznake od 800 kuna mjesečno, izgubila sam prije nekoliko godina prijateljicu. Našla se u groznoj situaciji, bez prihoda i, s obzirom na godine, bez ikakve šanse da joj netko da posao. Puno se honorarčilo pa za mirovinu nije skupila dovoljno staža. To nešto ušteđevine se potrošilo. Djece nije imala. Od šire obitelji nije bilo nikoga tko bi se obavezao da će pomagati. Prijatelji bi ponekad priskočili, ali novac ti treba svaki dan, ne spašava te kad ti se netko sjeti donijeti paket kave, deterdžent ili grozd banana. Život te ponekad opali čizmom u glavu tako da se više ne možeš ustati.
Onda sam je počela nagovarati da traži bar to što daje država. Nije nešto, ali bolje je nego ništa. Uvjeravala sam je da to nije nikakva sramota, zajednica ima određeni fond solidarnosti za ljude kojima je sreća okrenula leđa. Dugo nije htjela ni čuti. Nije sebe vidjela kao nekoga kome društvo treba davati milostinju. Na kraju je ipak pristala. Ići ću s njom da joj bude lakše. Podnijet će zahtjev.
Što joj je to trebalo?
U svim tim uredima koje smo taj dan morale obići, službenice su bile krasne. Žene koje su se nagledale muke i razvile toplinu prema nesretnicima koji im ulaze na vrata spuštenog pogleda i oznojenih dlanova. I sve smo lako uredile. Ali čim sam došla kući, dobila sam od nje ogorčeni sms. Tako sam je strašno ponizila. Ubila ono malo dostojanstva što joj je još ostalo. Učinila da se osjeća kao smeće. Zašto se uopće išla. Što joj je to trebalo da mi dozvoli da je povlačim po socijalnim kancelarijama kao najgori propalitet, kao lišaj koji će se nasaditi na zdravo tkivo društva.
Zinula sam. Htjela sam najbolje. Bila sam uz nju jer me je bilo briga, a ona mi ovako vraća. Izbrisala sam poruku i broj telefona. Uvrijedila sam se. Više se nikad nismo čule. Ali danas na taj turobni eksces gledam drugačije.
Nisam ja bila bitna za njen bijes, niti je zapravo mene sve to išlo. Naprosto nema ništa gore nego se u vlastitim očima srozati do te mjere da kreneš tražiti pomoć jer drugog izlaza nemaš osim da navečer skočiš s mosta.
Razlozi bijede su različiti
Mnogo je ljudi u Hrvatskoj kojima je socijala – sada je to starih tisuću kuna na mjesec – jedino što ih bar donekle dijeli od potpunog očaja. Razlozi njihove bijede su različiti, mogu biti svakakvi i znaju udariti nasumce, gdje i ne očekuješ. Bolest. Otkaz. Propale firme. Grabež nad poduzećima devedesetih i to da su bili ”prestari” za ikakvu nadu da će naći nešto novo. Rastave braka u kojima žena koja je držala domaćinstvo i djecu odjednom ostane bez kuće i kreveta. Sto stvari kojima je zajedničko ime Propast.
I sada su ovi u Vladi odlučili da se država treba do centa namiriti za malu solidarnost koja se najtežim nevoljnicima pruža od našeg novca. I od novca za pomoć socijalno ugroženima koji nam šalju iz EU. Do sada im se država upisivala na drugu nekretninu ako su je čudom imali, sada će i na onu jedinu, u kojoj stanuju, ako igdje stanuju. Pa nemojmo samo zvati solidarnošću što im se pod tim uvjetima isplaćuje socijala jer je to drsko i bezobrazno. Solidarnost je lijepa i topla. Ovo je led ledeni.
Ministar socijalne politike Marin Piletić sada smiruje ljude koji se boje ovakve države i odustaju od socijalne pomoći na koju bi imali pravo jer se boje da će im vlasti uzeti bijedni kutak u kome liježu gladni i promrzli.
Očekujem da se javi i Beroš
Kaže ministar da država neće ništa. Neka ne histeriziraju. Tek kad umru pravit će se račun i od kućerka u kome najčešće žive i ”nasljednici” otkinut će se adekvatan dio da se država obešteti za empatiju i solidarnost. Pa očekujem da se uskoro javi i Vili Beroš da se građanima, čim kihnu, zbroji što se potrošilo na njihovo beznadno liječenje i da se to naplati tapijom na njihove nekretnine. Mogle bi se za taj izvanredni model čistih računa zainteresirati i pučke kuhinje. Tko je svaki dan jeo na Svetom Duhu, neka zna da kuhinji treba pripasti bar jedna soba za sve one obroke koji su mu se tamo davali i svetkom i petkom.
A u međuvremenu će ministar Banožić aplicirati za povoljni krediti iz paketa socijalne stanogradnje. Neće se uvoditi porez na nekretnine. Štedjet će se kraljevstva apartmanskog biznisa. A ona HDZ-ovka Ankica Zmajić, koja Plenkovića proslavlja kao ”karizmatičnog lidera”, inkasirat će od države 5,1 milijun kuna potpora za biznis svoga sina i brata. I ona kao i mnogi drugi. Koji valjda imaju prirodno pravo da se razvijaju i cvjetaju na teret sviju nas dočim sirotinji treba izvaditi i zlatni zub ako smo im dali da nešto pojedu.