Koliko im je prije “pustio” naših para i kome je još pustio, to se iz ovih razgovora ne razaznaje, ali izgleda da ovo “puštanje” ne bi bilo prvo. Ako je ova konverzacija autentična, čovjek je, znači, kriminalac. Jasno nam je i za Davora Filipovića: božji volek navodno nema pojma što mu se događa pred nosom i ne vjeruje da bi se njegov savjetnik “upuštao u sitne dilove”. Jasno je i za Plenkovića – on okreće priču s korupcije javnim sredstvima na Lovrinčevićevo cinkanje informacija iz Vlade Nikoli Grmoji i Mostu. Ali daj da malo popričamo i o medijima jer tu se itekako ima i mora štošta reći i razjasniti.
Priča koja teško kompromitira i struku
Ova gadljiva priča, naime, teško kompromitira ne samo ovu vlast i aktere ovog skandala s te strane, nego i novinarsku struku. Jer zaposlenik minorne i posvema beznačajne TV Mreže Marin Vlahović, koji na toj televiziji radi u ulozi novinara – a koga je Nikola Grmoja čak promovirao u “istraživačkog novinara” – u ekstenzivnom razgovoru s ministrovim savjetnikom Lovrinčevićem, ne samo da figurira kao agent TV Mreže, nego određeni postotak državnog novca koji im nudi savjetnik traži i za sebe lično.
Lovrinčević mu povjerava da je ove godine (valjda na sličan način kakav nudi Mreži) već izvukao 140 hiljada eura te da “minimalno toliko” može izvući i sljedeće. “Barem dok sam tu u Ministarstvu, tu di pada lova, tak da, love ima, nije problem”. A novinar Vlahović na to s njim razrađuje tehnologiju po kojoj bi on i neki Marko izvukli i dio za sebe, recimo tako da se to inkasira kroz lažne račune za “konzultantske usluge”. Jer stvarno nema smisla, slaže se u potpunosti savjetnik Lovrinčević, da vi od toga nemate neke direktne koristi.
Što se tiče novinara Marina Vlahovića, za njega nikad nisam čula. Vjerojatno nisam zato što je on u ovoj profesiji nitko isto kao što je i televizija na kojoj radi ništa. Ali zbog njega me od prekjučer sram kao vjerojatno i mnoge druge moje kolege koji se bave pravim novinarstvom, a ne novčanim pogodbama u kojima se hvali i uzdiže onoga tko to plati.
Jedan od gomile malih medija
I sam Vlahović kaže za svoju TV Mrežu da “cijela ta televizija egzistira na tome što servisira državne agencije” i “ima dogovore s nekim gradovima pa i njih prati…” To je očito jedan od gomile tih malih medija koje osnivaju balkanoidni poduzimači ne zato da bi se kod njih pošteno izvještavalo, istraživalo i analiziralo, nego zato da bi reketarili politiku, lokalne šerife i biznismene za novac i za to im isporučivali hvalospjeve i da bi se za stotine tisuća eura i iste protuusluge dali reketariti od tipova poput Filipovićevog savjetnika Lovrinčevića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Takvih medija ima, to znamo jer se ti profili vide iz aviona, ali im na kraj ne staju ni ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ni politički ekipirana Agencija za elektroničke medije.
A nitko drugi ne može. Gradonačelnik Splita Ivica Puljak otvara i drugi krak te priče kad kaže da ga je za gradske dotacije pokušala ucjenjivati Slobodna Dalmacija, a otkako ih je odbio, stigla ga je osveta u vidu negativno intoniranih tekstova svaki dan. Vlada, lokalne vlasti i sve državne institucije uzmu si na raspolaganje obilate fondove za promociju svojih politika u medijima, ali se taj novac razdaje netransparentno i često za svrhu kojoj nije namijenjen. A dosta izdavača pristaje sudjelovati u toj mutnoj igri jer pinka je ipak pinka.
Za pinku se mora nešto dati zauzvrat
Ali za pinku se mora nešto dati i zauzvrat. Što se u toj kupoprodajnoj kombinaciji događa s novinarskim principima, profesionalnošću i etikom, to valjda nikome ne treba posebno objašnjavati. Malo se “partneru” koji sufinancira redakciju progleda kroz prste. Malo se neugodne priče gurnu dalje od naslovnice. Malo se ublaže naslovi. Fotografije se umiju. Napadno se pohvali, a konkurencija se pretjerano pokudi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mediji su u dobroj mjeri postali nosači aviona za Vladine konferencije i okrugle stolove na kojima činovnici iz ministarstava drobe i nagvaždaju o izvrsnoj kvaliteti svojih mjera, zakonima koji se po dvadesetsedmi puta mijenjaju i uspjesima vladajuće garniture. I to se čak prestalo opremati kao promotivni sadržaj. A o slobodi lokalnih medija, koji su pod direktnom vlašću lokalnih vlasti, da se i ne govori. Jaram se plaća. Para vrti gdje burgija neće. Izazov je za mnoge izdavače prevelik da bi odbili. A kamo ta zavisnost vodi, znat ćemo vrlo dobro ocijeniti samo ako pogledamo informativni program navodno javnog HRT-a.
Pa to su također stvari o kojima treba jako glasno govoriti kad je na tapetu korupcija. Jer ovako se badava stotine poštenih novinara trudi da struka ostane na visini zadatka. No zato Plenković naziva suhim zlatom ministricu Obuljen Koržinek, koja je zadužena za medijsko zakonodavstvo i standarde, a koja ništa od ovoga niti vidi, niti razumije, niti ju je briga. To me udara ravno u čelo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gadljiva afera Filipovićevog savjetnika teško kompromitira i novinarsku struku. Treba konačno pričati o tome: brojni mediji rade za vlast
Stotine poštenih novinara badava se trude da struka ostane na visini zadatka
No zato Plenković naziva suhim zlatom ministricu Obuljen Koržinek, koja je zadužena za medijsko zakonodavstvo i standarde, a koja ništa od ovoga niti vidi, niti razumije, niti ju je briga. To me udara ravno u čelo
Okej, jasno nam je za Filipovićevog posebnog ministarskog savjetnika, dotičnog Juricu Lovrinčevića. Tip se u transkriptima razgovora s tim nekim novinarom Marinom Vlahovićem te neke televizije Mreža hvali da on “kontrolira” Janaf, Fond za zaštitu okoliša, Fond za nuklearnu energiju i Hrvatske vode. Kaže: “Osim Ministarstva i HAMAG-a, sve ja to kontroliram. To ti je sve ispod mene”. I onda Vlahovića uvjerava da im može pustiti novac za reklamu “iz svih tih izvora”. A pustio bi im sada u ratama, ako se dogovore, sitnicu od 200.000 eura, tako da njemu vrate pola i da svatko onda na svoju polovicu plati porez, a ostalo spremi u džep.
Koliko im je prije “pustio” naših para i kome je još pustio, to se iz ovih razgovora ne razaznaje, ali izgleda da ovo “puštanje” ne bi bilo prvo. Ako je ova konverzacija autentična, čovjek je, znači, kriminalac. Jasno nam je i za Davora Filipovića: božji volek navodno nema pojma što mu se događa pred nosom i ne vjeruje da bi se njegov savjetnik “upuštao u sitne dilove”. Jasno je i za Plenkovića – on okreće priču s korupcije javnim sredstvima na Lovrinčevićevo cinkanje informacija iz Vlade Nikoli Grmoji i Mostu. Ali daj da malo popričamo i o medijima jer tu se itekako ima i mora štošta reći i razjasniti.
Priča koja teško kompromitira i struku
Ova gadljiva priča, naime, teško kompromitira ne samo ovu vlast i aktere ovog skandala s te strane, nego i novinarsku struku. Jer zaposlenik minorne i posvema beznačajne TV Mreže Marin Vlahović, koji na toj televiziji radi u ulozi novinara – a koga je Nikola Grmoja čak promovirao u “istraživačkog novinara” – u ekstenzivnom razgovoru s ministrovim savjetnikom Lovrinčevićem, ne samo da figurira kao agent TV Mreže, nego određeni postotak državnog novca koji im nudi savjetnik traži i za sebe lično.
Lovrinčević mu povjerava da je ove godine (valjda na sličan način kakav nudi Mreži) već izvukao 140 hiljada eura te da “minimalno toliko” može izvući i sljedeće. “Barem dok sam tu u Ministarstvu, tu di pada lova, tak da, love ima, nije problem”. A novinar Vlahović na to s njim razrađuje tehnologiju po kojoj bi on i neki Marko izvukli i dio za sebe, recimo tako da se to inkasira kroz lažne račune za “konzultantske usluge”. Jer stvarno nema smisla, slaže se u potpunosti savjetnik Lovrinčević, da vi od toga nemate neke direktne koristi.
Što se tiče novinara Marina Vlahovića, za njega nikad nisam čula. Vjerojatno nisam zato što je on u ovoj profesiji nitko isto kao što je i televizija na kojoj radi ništa. Ali zbog njega me od prekjučer sram kao vjerojatno i mnoge druge moje kolege koji se bave pravim novinarstvom, a ne novčanim pogodbama u kojima se hvali i uzdiže onoga tko to plati.
Jedan od gomile malih medija
I sam Vlahović kaže za svoju TV Mrežu da “cijela ta televizija egzistira na tome što servisira državne agencije” i “ima dogovore s nekim gradovima pa i njih prati…” To je očito jedan od gomile tih malih medija koje osnivaju balkanoidni poduzimači ne zato da bi se kod njih pošteno izvještavalo, istraživalo i analiziralo, nego zato da bi reketarili politiku, lokalne šerife i biznismene za novac i za to im isporučivali hvalospjeve i da bi se za stotine tisuća eura i iste protuusluge dali reketariti od tipova poput Filipovićevog savjetnika Lovrinčevića.
Takvih medija ima, to znamo jer se ti profili vide iz aviona, ali im na kraj ne staju ni ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, ni politički ekipirana Agencija za elektroničke medije.
A nitko drugi ne može. Gradonačelnik Splita Ivica Puljak otvara i drugi krak te priče kad kaže da ga je za gradske dotacije pokušala ucjenjivati Slobodna Dalmacija, a otkako ih je odbio, stigla ga je osveta u vidu negativno intoniranih tekstova svaki dan. Vlada, lokalne vlasti i sve državne institucije uzmu si na raspolaganje obilate fondove za promociju svojih politika u medijima, ali se taj novac razdaje netransparentno i često za svrhu kojoj nije namijenjen. A dosta izdavača pristaje sudjelovati u toj mutnoj igri jer pinka je ipak pinka.
Za pinku se mora nešto dati zauzvrat
Ali za pinku se mora nešto dati i zauzvrat. Što se u toj kupoprodajnoj kombinaciji događa s novinarskim principima, profesionalnošću i etikom, to valjda nikome ne treba posebno objašnjavati. Malo se “partneru” koji sufinancira redakciju progleda kroz prste. Malo se neugodne priče gurnu dalje od naslovnice. Malo se ublaže naslovi. Fotografije se umiju. Napadno se pohvali, a konkurencija se pretjerano pokudi.
Mediji su u dobroj mjeri postali nosači aviona za Vladine konferencije i okrugle stolove na kojima činovnici iz ministarstava drobe i nagvaždaju o izvrsnoj kvaliteti svojih mjera, zakonima koji se po dvadesetsedmi puta mijenjaju i uspjesima vladajuće garniture. I to se čak prestalo opremati kao promotivni sadržaj. A o slobodi lokalnih medija, koji su pod direktnom vlašću lokalnih vlasti, da se i ne govori. Jaram se plaća. Para vrti gdje burgija neće. Izazov je za mnoge izdavače prevelik da bi odbili. A kamo ta zavisnost vodi, znat ćemo vrlo dobro ocijeniti samo ako pogledamo informativni program navodno javnog HRT-a.
Pa to su također stvari o kojima treba jako glasno govoriti kad je na tapetu korupcija. Jer ovako se badava stotine poštenih novinara trudi da struka ostane na visini zadatka. No zato Plenković naziva suhim zlatom ministricu Obuljen Koržinek, koja je zadužena za medijsko zakonodavstvo i standarde, a koja ništa od ovoga niti vidi, niti razumije, niti ju je briga. To me udara ravno u čelo.