Ovog vikenda, na Dan domovinske zahvalnosti, prošlo je točno godinu dana od smrti divnog čovjeka i jednog od najboljih hrvatskih novinara ikada, Vladimira Matijanića. I ta prva godišnjica njegove smrti, odnosno press-konferencija Hrvatskog novinarskog društva dogodila se u istom kontekstu, kao i taj užas od prošle godine, duboko u sjeni izvještaja s proslave iz Knina i ovaj put dodatno u sjeni kataklizmičkih poplava.
Što nije iznenađujuće, ali je puno gore od toga što niti godinu dana od njegove smrti nemamo ni približno jasno utvrđenu odgovornost unutar zdravstvenog sustava za sve što se događalo i za taj nesretni krajnji ishod, i to unatoč tome što, zahvaljujući brojnim Matijanićevim snimljenim pozivima i razgovorima te kroz svjedočenje Andree Topić, imamo praktički dokumentirano sve što se događalo.
Nevjerojatna dodatna tragedija
Ovaj zaključak s neutvrđenom odgovornosti stoji, ukoliko u to ne računamo pilatovske rezultate interne istrage koji su manje-više skinuli odgovornost sa sustava u cjelini, kao i s pojedinaca unutar njega. Što nas pak dovodi do šireg problema u zemlji koji bi trebao zabrinuti sve njene građane, a to se izgleda nikako ne događa.
Neće, nažalost ništa i nikakva naknadno utvrđena odgovornost vratiti Matijanića nazad, ali je nevjerojatna dodatna tragedija u tome što čak ni tako dokumentiran užas najveće zamislive nesreće, a to je nečija nepotrebna smrt, koji je dospio u sve vodeće medije i do kompletne javnosti, nije uspio biti dovoljan da se stvori dovoljan pritisak te iste javnosti, da barem jednom netko za nešto u javnim institucijama snosi odgovornost.
Hladno zaključen slučaj
I stoga upravo u činjenici da je ovaj slučaj hladno i birokratski zaključen na način izbjegavanja suočavanja javnosti i sustava s njegovim posljedicama, imamo odgovor kako je moguće da premijera, Vladu i pojedine ministre ne dotiču brojne afere koje se gomilaju iz mjeseca u mjesec. I zbog čega sami nemaju nikakav osjećaj odgovornosti, ali i zbog čega vladajućima u anketama zapravo ne pada popularnost.
Tome je tako jer društvo očito dobrim dijelom misli da je odgovornost onih na ozbiljnim javnim funkcijama nebitna stvar koja je se zapravo ne tiče. Nezgodna stvar u svemu tome je ta što mnogi shvate važnost odgovornosti i povjerenja u javne institucije tek kad ih i osobno dotakne, a tada je često kasno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sustav može kad želi
Ovih dana jedna od ključnih tema zdravstvenog sustava bila je u informaciji da je preko sto tisuća ljudi uklonjeno iz registra onih koji su koristili zdravstveno osiguranje godinama, iako na njega nisu imali pravo. Štoviše, precizno su izračunali koliku je štetu zbog toga pretrpio državni proračun i zdravstveni sustav.
To pak predstavlja jednako znak da sustav može funkcionirati kad želi, ali donosi i još jedan dokaz apsolutne višegodišnje nebrige prema tako bitnoj temi. Pri čemu ne ulazim sad u to bi li pravo na besplatno i javno dostupno zdravstvo moralo biti na usluzi svim građanima Republike Hrvatske, a to jeste bitna tema za neki drugi tekst.
Međutim, to što će i ovako krupan i egzaktno mjerljiv višegodišnji propust proći bez ičije odgovornosti, dok se istovremeno Vlada tvrdo postavlja u pregovorima s potplaćenim službenicima u pravosuđu, govori apsolutno sve što treba znati o državi i njenom funkcioniranju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HND održao oećanje
Neovisno pak o svemu tome, ako je nešto u čitavoj priči utješno, to je činjenica da su HND i čelni čovjek tog društva, Hrvoje Zovko, održali obećanje od prošle godine i dosljedno nastavili tražiti da se utvrdi tko je odgovoran za Matijanićevu smrt te tako s jedne strane primjerom pokazali kako bi država i njene institucije mogle izgledati, ali i zbog čega strukovne organizacije imaju smisla.
Ostalim novinarima, onim aktivnim, kao i onima koji će to tek postati, preostaje ogroman rad Vladimira Matijanića, kao putokaz kako bi pravo, nepotkupljivo, nezavisno, istraživačko i ozbiljno novinarstvo trebalo izgledati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Godinu dana bez Vladimira Matijanića ili sve što trebate znati o državi i njenom funkcioniranju
Imamo praktički dokumentirano sve što se događalo, a odgovarao nije nitko. I neće
Niti godinu dana od njegove smrti nemamo ni približno jasno utvrđenu odgovornost unutar zdravstvenog sustava za sve što se događalo i za taj nesretni krajnji ishod, i to unatoč tome što zahvaljujući brojnim Matijanićevim snimljenim pozivima i razgovorima te kroz svjedočenje Andree Topić, imamo praktički dokumentirano sve što se događalo
Ovog vikenda, na Dan domovinske zahvalnosti, prošlo je točno godinu dana od smrti divnog čovjeka i jednog od najboljih hrvatskih novinara ikada, Vladimira Matijanića. I ta prva godišnjica njegove smrti, odnosno press-konferencija Hrvatskog novinarskog društva dogodila se u istom kontekstu, kao i taj užas od prošle godine, duboko u sjeni izvještaja s proslave iz Knina i ovaj put dodatno u sjeni kataklizmičkih poplava.
Što nije iznenađujuće, ali je puno gore od toga što niti godinu dana od njegove smrti nemamo ni približno jasno utvrđenu odgovornost unutar zdravstvenog sustava za sve što se događalo i za taj nesretni krajnji ishod, i to unatoč tome što, zahvaljujući brojnim Matijanićevim snimljenim pozivima i razgovorima te kroz svjedočenje Andree Topić, imamo praktički dokumentirano sve što se događalo.
Nevjerojatna dodatna tragedija
Ovaj zaključak s neutvrđenom odgovornosti stoji, ukoliko u to ne računamo pilatovske rezultate interne istrage koji su manje-više skinuli odgovornost sa sustava u cjelini, kao i s pojedinaca unutar njega. Što nas pak dovodi do šireg problema u zemlji koji bi trebao zabrinuti sve njene građane, a to se izgleda nikako ne događa.
Neće, nažalost ništa i nikakva naknadno utvrđena odgovornost vratiti Matijanića nazad, ali je nevjerojatna dodatna tragedija u tome što čak ni tako dokumentiran užas najveće zamislive nesreće, a to je nečija nepotrebna smrt, koji je dospio u sve vodeće medije i do kompletne javnosti, nije uspio biti dovoljan da se stvori dovoljan pritisak te iste javnosti, da barem jednom netko za nešto u javnim institucijama snosi odgovornost.
Hladno zaključen slučaj
I stoga upravo u činjenici da je ovaj slučaj hladno i birokratski zaključen na način izbjegavanja suočavanja javnosti i sustava s njegovim posljedicama, imamo odgovor kako je moguće da premijera, Vladu i pojedine ministre ne dotiču brojne afere koje se gomilaju iz mjeseca u mjesec. I zbog čega sami nemaju nikakav osjećaj odgovornosti, ali i zbog čega vladajućima u anketama zapravo ne pada popularnost.
Tome je tako jer društvo očito dobrim dijelom misli da je odgovornost onih na ozbiljnim javnim funkcijama nebitna stvar koja je se zapravo ne tiče. Nezgodna stvar u svemu tome je ta što mnogi shvate važnost odgovornosti i povjerenja u javne institucije tek kad ih i osobno dotakne, a tada je često kasno.
Sustav može kad želi
Ovih dana jedna od ključnih tema zdravstvenog sustava bila je u informaciji da je preko sto tisuća ljudi uklonjeno iz registra onih koji su koristili zdravstveno osiguranje godinama, iako na njega nisu imali pravo. Štoviše, precizno su izračunali koliku je štetu zbog toga pretrpio državni proračun i zdravstveni sustav.
To pak predstavlja jednako znak da sustav može funkcionirati kad želi, ali donosi i još jedan dokaz apsolutne višegodišnje nebrige prema tako bitnoj temi. Pri čemu ne ulazim sad u to bi li pravo na besplatno i javno dostupno zdravstvo moralo biti na usluzi svim građanima Republike Hrvatske, a to jeste bitna tema za neki drugi tekst.
Međutim, to što će i ovako krupan i egzaktno mjerljiv višegodišnji propust proći bez ičije odgovornosti, dok se istovremeno Vlada tvrdo postavlja u pregovorima s potplaćenim službenicima u pravosuđu, govori apsolutno sve što treba znati o državi i njenom funkcioniranju.
HND održao oećanje
Neovisno pak o svemu tome, ako je nešto u čitavoj priči utješno, to je činjenica da su HND i čelni čovjek tog društva, Hrvoje Zovko, održali obećanje od prošle godine i dosljedno nastavili tražiti da se utvrdi tko je odgovoran za Matijanićevu smrt te tako s jedne strane primjerom pokazali kako bi država i njene institucije mogle izgledati, ali i zbog čega strukovne organizacije imaju smisla.
Ostalim novinarima, onim aktivnim, kao i onima koji će to tek postati, preostaje ogroman rad Vladimira Matijanića, kao putokaz kako bi pravo, nepotkupljivo, nezavisno, istraživačko i ozbiljno novinarstvo trebalo izgledati.