Grbin je na to uvrijeđeno odvratio da ih onda više neće zvati nego neka oni zovu njega ako imaju kakve prijedloge. No, paralelno je izjavio i to da SDP nema namjeru ulaziti ni u kakav savez sa svojim bivšim kolegama koji su sada u Socijaldemokratima pod vodstvom Davorka Vidovića.
Grbinov ego sa strane
Grbinova filozofija teško je shvatljiva i slabo je dosljedna, i čudno je da to ne vide ni on ni njegovi suradnici koji također, po uzoru na svog vođu, javno frkću na Socijaldemokrate. Kao jezgra predizborne koalicije svega što je lijevo od centra, nude se s jedne strane nizu malih stranaka koje nemaju nikakve osobite veze ni s SDP-om, a ni sa socijaldemokratskom pozicijom. Grbin mesijanski propovijeda da se ega sada moraju zatomiti jer sveti cilj svrgavanja HDZ-a traži od svih takvu žrtvu.
Kad je poslije opozicijskog skupa na Trgu svetog Marka u savez preko novina zvao Tomaševića i Sandru Benčić, doslovno je rekao da je on svoj ego “spreman staviti na stranu” kako bi se s Možemo postigao dogovor o zajedničkom nastupu na izborima. Ali vidiš, njegov koncilijantni ego ne može probaviti pregovore upravo s Davorkom Vidovićem.
Nije da su Socijaldemokrati objektivno neka sila, to svakako nisu iako su, pukom igrom slučaja, sa svojih 17 ruku postali najbrojnija opozicijska stranka u Saboru. Ali Socijaldemokrati su izašli upravo iz SDP-ovog legla. Zajedno su gulili političke klupe sve do raskola u SDP-u, kada je Grbin više od pola svojih saborskih zastupnika, koji su do mjesta u parlamentu došli na SDP-ovim listama, ili pobacao iz stranke, ili su oni sami otišli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stranke slične kao jaje jajetu
Tako se Grbinov saborski klub očistio od struje Davora Bernardića i spao na ciglih 13 ljudi, ovi drugi su osnovali novu stranku, a jedan manji broj se proglasio “nezavisnima”. Ukratko, SDP je izgubio dvadesetak zastupnika.
Zašto i kakav je bijes doveo do takvog raspada i reza, toga se, budi bog s nama, više nitko ne sjeća. A i ne treba jer je to, gledajući izvana, potpuno nebitno budući da sada SDP i Socijaldemokrati imaju praktički iste ideje, ciljeve i programe. Grbinova Socijaldemokratska partija i Vidovićeva socijaldemokratska stranka slične su kao jaje jajetu. SDP bi htio u predizbornu koaliciju s liberalnim Fokusom, Puljkom, IDS-om i Čačićem, s Možemo i s Katarinom Peović, ali baš, eto, ne bi sa svojim bratom blizancem. Nije li to malo smiješno? I ne pokazuje li to izdajničku rupu u Grbinovoj priči o sputavanju ega?
Jer da u SDP-u (i u Socijaldemokratima) ima dovoljno političke pameti, njihova bi vodstva našla načina da se davni spor izgladi, da se proguta poneka knedla i da se svi zajedno vrate u istu stranku. To bi učinili kao prvo, prije nego bilo koga drugoga krenu pozivati u predizbornu koaliciju. To je trebao pokrenuti Grbin. Ovako cijela ta stvar s “pravim” i “krivim” socijaldemokratima zvuči nategnuto i nezrelo. I ne treba se čuditi nikome tko se njima ne bude htio hvatati u kolo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Grbinova filozofija teško je shvatljiva i slabo dosljedna. Čudno je da to ne vide ni on ni njegovi suradnici
Grbin mesijanski propovijeda da se ega sada moraju zatomiti jer sveti cilj svrgavanja HDZ-a traži od svih takvu žrtvu
Da u SDP-u (i u Socijaldemokratima) ima dovoljno političke pameti, njihova bi vodstva našla načina da se davni spor izgladi, da se proguta poneka knedla i da se svi zajedno vrate u istu stranku. To bi učinili kao prvo, prije nego bilo koga drugoga krenu pozivati u predizbornu koaliciju. To je trebao pokrenuti Grbin
Idu izbori i uzbuđenje ključa na svim stranama. Andrej Plenković sada već i po dvaput dnevno izlazi pred novinare da bi popodne ponovio što je već rekao ujutro. Ima dvije stalne teme – prvo održi predavanje o uspjesima HDZ-ove Vlade, a zatim odere po opoziciji. Sve su opozicijske stranke u velikom komešanju oko predizbornih koalicija i tko će s kim i kako. Milanović ubada s Pantovčaka. Što će se iz tog kotla na koncu izroditi, tek ćemo vidjeti. No zasad je najinteresantniji taj novi predvodnički momentum koji se razvio u SDP-u.
Peđa Grbin i njegovi ljudi istupaju pod svojim imenima ili anonimno u svim mogućim medijima da bi zagovarali veliku antihadezeovsku koaliciju ljevice i lijevog centra s njima na čelu. Oni kojima se obraćaju još se premišljaju. Čvrsto su se izjasnili samo prvaci stranke Možemo, koji su otklonili Grbinov javni poziv na ujedinjenje s objašnjenjem da njima odgovaraju samo mjestimične “točkaste” koalicije u pojedinim izbornim jedinicama, a ne zajedničke liste svuda.
Grbin je na to uvrijeđeno odvratio da ih onda više neće zvati nego neka oni zovu njega ako imaju kakve prijedloge. No, paralelno je izjavio i to da SDP nema namjeru ulaziti ni u kakav savez sa svojim bivšim kolegama koji su sada u Socijaldemokratima pod vodstvom Davorka Vidovića.
Grbinov ego sa strane
Grbinova filozofija teško je shvatljiva i slabo je dosljedna, i čudno je da to ne vide ni on ni njegovi suradnici koji također, po uzoru na svog vođu, javno frkću na Socijaldemokrate. Kao jezgra predizborne koalicije svega što je lijevo od centra, nude se s jedne strane nizu malih stranaka koje nemaju nikakve osobite veze ni s SDP-om, a ni sa socijaldemokratskom pozicijom. Grbin mesijanski propovijeda da se ega sada moraju zatomiti jer sveti cilj svrgavanja HDZ-a traži od svih takvu žrtvu.
Kad je poslije opozicijskog skupa na Trgu svetog Marka u savez preko novina zvao Tomaševića i Sandru Benčić, doslovno je rekao da je on svoj ego “spreman staviti na stranu” kako bi se s Možemo postigao dogovor o zajedničkom nastupu na izborima. Ali vidiš, njegov koncilijantni ego ne može probaviti pregovore upravo s Davorkom Vidovićem.
Nije da su Socijaldemokrati objektivno neka sila, to svakako nisu iako su, pukom igrom slučaja, sa svojih 17 ruku postali najbrojnija opozicijska stranka u Saboru. Ali Socijaldemokrati su izašli upravo iz SDP-ovog legla. Zajedno su gulili političke klupe sve do raskola u SDP-u, kada je Grbin više od pola svojih saborskih zastupnika, koji su do mjesta u parlamentu došli na SDP-ovim listama, ili pobacao iz stranke, ili su oni sami otišli.
Stranke slične kao jaje jajetu
Tako se Grbinov saborski klub očistio od struje Davora Bernardića i spao na ciglih 13 ljudi, ovi drugi su osnovali novu stranku, a jedan manji broj se proglasio “nezavisnima”. Ukratko, SDP je izgubio dvadesetak zastupnika.
Zašto i kakav je bijes doveo do takvog raspada i reza, toga se, budi bog s nama, više nitko ne sjeća. A i ne treba jer je to, gledajući izvana, potpuno nebitno budući da sada SDP i Socijaldemokrati imaju praktički iste ideje, ciljeve i programe. Grbinova Socijaldemokratska partija i Vidovićeva socijaldemokratska stranka slične su kao jaje jajetu. SDP bi htio u predizbornu koaliciju s liberalnim Fokusom, Puljkom, IDS-om i Čačićem, s Možemo i s Katarinom Peović, ali baš, eto, ne bi sa svojim bratom blizancem. Nije li to malo smiješno? I ne pokazuje li to izdajničku rupu u Grbinovoj priči o sputavanju ega?
Jer da u SDP-u (i u Socijaldemokratima) ima dovoljno političke pameti, njihova bi vodstva našla načina da se davni spor izgladi, da se proguta poneka knedla i da se svi zajedno vrate u istu stranku. To bi učinili kao prvo, prije nego bilo koga drugoga krenu pozivati u predizbornu koaliciju. To je trebao pokrenuti Grbin. Ovako cijela ta stvar s “pravim” i “krivim” socijaldemokratima zvuči nategnuto i nezrelo. I ne treba se čuditi nikome tko se njima ne bude htio hvatati u kolo.