Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali ovdje jedna jedina brojka ocrtava ne sliku, nego cijelu galeriju. Hrvatska je u posljednjih deset godina izgubila 396.360 stanovnika. To bi, osim Zagreba, bio uvjerljivo najveći grad u Hrvatskoj. Za dva i po puta veći od Splita. To su četiri Rijeke ili Osijeka. U deset godina.
Dalje: gotovo 400 tisuća stanovnika ljudi manje je smanjenje za skoro deset posto (9,25). Nikad, otkad se popisuje stanovništvo Hrvatska nije izgubila toliko ljudi – čak ni u vrijeme ratova.
Demografija – najvažnije pitanje!
Ovaj strašan gubitak (još jednom – po četiri Rijeke ili Osijeka) rezultat je i objektivnih okolnosti – starenje stanovništva nije samo hrvatski problem, a odlazak određenog broja radnika na zajedničko tržište Europske unije mogao se predvidjeti.
Ono što cijelu priču, međutim, čini posebno mučnom, je činjenica da je iza nas i desetljeće u kojem je politika afirmirala temu demografije kao ključnu, gotovo presudnu. Na izborima se jurišalo na vlast sa zakletvom u svetost demografske obnove, evo i nedavno, nema tome ni dva mjeseca, je aktualni premijer kazao kako za Hrvatsku pitanje demografije – najvažnije.
Rješenje po “malom Tomici”
Ali, način na koji se tretirala demografska politika bio je – odmah, na prvu – jasno ponižavajući, još jasnije politikantski i najjasnije – predvidivo sasvim neučinkovit. Sad, sa sedam godina razmaka, ideja o tome da se natalitet potiče jednokratnom isplatom 1000 eura po novorođenčetu, stvarno počinje zvučati kao jedva stvarna anegdota, gotovo kao vic o tome kako “mali Tomica” vidi rješenje problema demografije.
No, nije se radilo o malom Tomici, već o odraslom Tomislavu Karamarku, ondašnjem predsjedniku HDZ-a kojem je obećanje od 1000 eura po bebi postao gotovo predizborni zavjet. Nakon što ga je zamijenio Andrej Plenković, HDZ je ponešto korigirao svoje predizborno obećanje – više se nije radilo o 1000 eura, nego o 7500 kuna po bebi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glasanje nogama
Da se radi o samo jednom bizarnom predizbornom obećanju, problem bi još bio podnošljiv. No, onda brojka od skoro 400 tisuća stanovnika manje ne bi prije svega bila suma svih hrvatskih promašaja u posljednjih deset godina.
Površno tretiranje demografije, njeno korištenje gotovo isključivo kao brzoizgarajuće ideološko gorivo (gotovo isključivo desnice, dok je lijevi centar desetljeće uglavnom gubio u zažarenim unutarstranačkim sukobima) sasvim sigurno je devalviralo minimum povjerenja u državu. A onda je mnogo lakše donijeti odluku o glasanju – nogama.
Bacanje novca
Ne radi se, pritom, samo o očajničkim pokušajima HDZ-a da izbjegne višemandatni boravak u oporbi – pa u lanjskom studenom je Plenković, sav važan, predstavio briljantnu demografsku mjeru “Biram Hrvatsku”, koja će sasvim sigurno privući rijeku povratnika iz inozemstva. Za samozapošljavanje im se, naime, nudi 50 tisuća kuna više nego građanima koji žive u RH. Pedeset tisuća kuna su dvije prosječne mjesečne plaće u zemljama EU u koje se hrvatski građani najviše iseljavaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Zagrebu se, pak, Plenkovićev HDZ i ostatak desnice propinje na zadnje noge zbog izmjena sumanuto skupe i neučinkovite mjere “roditelj-odgojitelj”, koja je, mahom majke, do 15. godine života djeteta vezivala uz ognjište (zabrana zapošljavanja) i plaću na račun grada. Cifra? Pola milijarde kuna godišnje. Efekt – 222 novorođene bebe manje nego prije pokretanja mjere.
Imigrantska politika
Jedan od ključnih problema, kad se priča o natalitetu – onaj stanovanja – država pritom ne samo da ne dira, već ga, zapravo, čini još gorim. Subvencioniranjem stambenih kredita, naime, potiče se rast ionako ogromnih cijena stanova i kuća, što nezavisan život mladih obitelji čini sve manje mogućom misijom.
Tristo devedeset šest tisuća i tristo šezdeset stanovnika manje, ta suma svih hrvatskih promašaja u posljednjih deset godina, ne ogleda se samo kroz uvredljivo jasno površne i neučinkovite mjere za poticanje nataliteta. Zapadne zemlje, s istim problemom – starenjem stanovništva – odavno imaju pažljivo definirane imigrantske politike, kojima privlače useljenike. Hrvatska je, zbog ideoloških razloga, izbjegavala i govoriti o tome, osim eventualno o doseljavanju Hrvata koji žive u inozemstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podvlačenje crte
Naposljetku, možda i najvažniji od svih razloga, je elementaran neuspjeh politike u tome da od Hrvatske stvori državu u kojoj vrijedi – živjeti. Ako je početkom desetljeća, nakon pada Ive Sanadera i postojala određena nada u transformaciju zemlje, ona je temeljito zagušena sveprisutnom eksplozijom korupcije i potpunim gušenjem neovisnosti svih tijela koja su se trebala baviti njenim suzbijanjem. Trenutni skor je takav da su, recimo, Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa novim zakonom značajno smanjene ovlasti (nakon što su se dirnuli u Plenkovića), a glavnu državnu odvjetnicu politika štiti iako je – doslovno – lagala u Saboru u slučaju bivše ministrice Gabrijele Žalac.
Takva Hrvatska, u kojoj se bez dobre veze, stranačke iskaznice ili prikladne količine gotovine jako teško (i sve teže!) može napredovati, zemlja u kojoj se od reformi poduzetih u posljednjih pet godina ističe jedino promjena datuma državnih blagdana – zemlja je iz koje se – bježi. Brojka koju je danas objavio Državni zavod za statistiku samo je podvlačenje crte.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska je izgubila stanovnika kao četiri grada Rijeke. I to je suma svih promašenih politika u 10 godina
Kako i zbog čega je došlo do toga da Hrvatska u samo deset godina ostane bez četiri Rijeke ili Osijeka?
Ono što cijelu priču, međutim, čini posebno mučnom, je činjenica da je iza nas i desetljeće u kojem je politika afirmirala temu demografije kao ključnu, gotovo presudnu. Na izborima se jurišalo na vlast sa zakletvom u svetost demografske obnove, evo i nedavno, nema tome ni dva mjeseca, je aktualni premijer kazao kako za Hrvatsku pitanje demografije - najvažnije
Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali ovdje jedna jedina brojka ocrtava ne sliku, nego cijelu galeriju. Hrvatska je u posljednjih deset godina izgubila 396.360 stanovnika. To bi, osim Zagreba, bio uvjerljivo najveći grad u Hrvatskoj. Za dva i po puta veći od Splita. To su četiri Rijeke ili Osijeka. U deset godina.
Dalje: gotovo 400 tisuća stanovnika ljudi manje je smanjenje za skoro deset posto (9,25). Nikad, otkad se popisuje stanovništvo Hrvatska nije izgubila toliko ljudi – čak ni u vrijeme ratova.
Demografija – najvažnije pitanje!
Ovaj strašan gubitak (još jednom – po četiri Rijeke ili Osijeka) rezultat je i objektivnih okolnosti – starenje stanovništva nije samo hrvatski problem, a odlazak određenog broja radnika na zajedničko tržište Europske unije mogao se predvidjeti.
Ono što cijelu priču, međutim, čini posebno mučnom, je činjenica da je iza nas i desetljeće u kojem je politika afirmirala temu demografije kao ključnu, gotovo presudnu. Na izborima se jurišalo na vlast sa zakletvom u svetost demografske obnove, evo i nedavno, nema tome ni dva mjeseca, je aktualni premijer kazao kako za Hrvatsku pitanje demografije – najvažnije.
Rješenje po “malom Tomici”
Ali, način na koji se tretirala demografska politika bio je – odmah, na prvu – jasno ponižavajući, još jasnije politikantski i najjasnije – predvidivo sasvim neučinkovit. Sad, sa sedam godina razmaka, ideja o tome da se natalitet potiče jednokratnom isplatom 1000 eura po novorođenčetu, stvarno počinje zvučati kao jedva stvarna anegdota, gotovo kao vic o tome kako “mali Tomica” vidi rješenje problema demografije.
No, nije se radilo o malom Tomici, već o odraslom Tomislavu Karamarku, ondašnjem predsjedniku HDZ-a kojem je obećanje od 1000 eura po bebi postao gotovo predizborni zavjet. Nakon što ga je zamijenio Andrej Plenković, HDZ je ponešto korigirao svoje predizborno obećanje – više se nije radilo o 1000 eura, nego o 7500 kuna po bebi.
Glasanje nogama
Da se radi o samo jednom bizarnom predizbornom obećanju, problem bi još bio podnošljiv. No, onda brojka od skoro 400 tisuća stanovnika manje ne bi prije svega bila suma svih hrvatskih promašaja u posljednjih deset godina.
Površno tretiranje demografije, njeno korištenje gotovo isključivo kao brzoizgarajuće ideološko gorivo (gotovo isključivo desnice, dok je lijevi centar desetljeće uglavnom gubio u zažarenim unutarstranačkim sukobima) sasvim sigurno je devalviralo minimum povjerenja u državu. A onda je mnogo lakše donijeti odluku o glasanju – nogama.
Bacanje novca
Ne radi se, pritom, samo o očajničkim pokušajima HDZ-a da izbjegne višemandatni boravak u oporbi – pa u lanjskom studenom je Plenković, sav važan, predstavio briljantnu demografsku mjeru “Biram Hrvatsku”, koja će sasvim sigurno privući rijeku povratnika iz inozemstva. Za samozapošljavanje im se, naime, nudi 50 tisuća kuna više nego građanima koji žive u RH. Pedeset tisuća kuna su dvije prosječne mjesečne plaće u zemljama EU u koje se hrvatski građani najviše iseljavaju.
U Zagrebu se, pak, Plenkovićev HDZ i ostatak desnice propinje na zadnje noge zbog izmjena sumanuto skupe i neučinkovite mjere “roditelj-odgojitelj”, koja je, mahom majke, do 15. godine života djeteta vezivala uz ognjište (zabrana zapošljavanja) i plaću na račun grada. Cifra? Pola milijarde kuna godišnje. Efekt – 222 novorođene bebe manje nego prije pokretanja mjere.
Imigrantska politika
Jedan od ključnih problema, kad se priča o natalitetu – onaj stanovanja – država pritom ne samo da ne dira, već ga, zapravo, čini još gorim. Subvencioniranjem stambenih kredita, naime, potiče se rast ionako ogromnih cijena stanova i kuća, što nezavisan život mladih obitelji čini sve manje mogućom misijom.
Tristo devedeset šest tisuća i tristo šezdeset stanovnika manje, ta suma svih hrvatskih promašaja u posljednjih deset godina, ne ogleda se samo kroz uvredljivo jasno površne i neučinkovite mjere za poticanje nataliteta. Zapadne zemlje, s istim problemom – starenjem stanovništva – odavno imaju pažljivo definirane imigrantske politike, kojima privlače useljenike. Hrvatska je, zbog ideoloških razloga, izbjegavala i govoriti o tome, osim eventualno o doseljavanju Hrvata koji žive u inozemstvu.
Podvlačenje crte
Naposljetku, možda i najvažniji od svih razloga, je elementaran neuspjeh politike u tome da od Hrvatske stvori državu u kojoj vrijedi – živjeti. Ako je početkom desetljeća, nakon pada Ive Sanadera i postojala određena nada u transformaciju zemlje, ona je temeljito zagušena sveprisutnom eksplozijom korupcije i potpunim gušenjem neovisnosti svih tijela koja su se trebala baviti njenim suzbijanjem. Trenutni skor je takav da su, recimo, Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa novim zakonom značajno smanjene ovlasti (nakon što su se dirnuli u Plenkovića), a glavnu državnu odvjetnicu politika štiti iako je – doslovno – lagala u Saboru u slučaju bivše ministrice Gabrijele Žalac.
Takva Hrvatska, u kojoj se bez dobre veze, stranačke iskaznice ili prikladne količine gotovine jako teško (i sve teže!) može napredovati, zemlja u kojoj se od reformi poduzetih u posljednjih pet godina ističe jedino promjena datuma državnih blagdana – zemlja je iz koje se – bježi. Brojka koju je danas objavio Državni zavod za statistiku samo je podvlačenje crte.