Priča je, zapravo, uvijek ista. Davnih devedesetih, kad su zabezeknuti birači žestoko oporbenih socijal-liberala gledali kako lokalne organizacije te stranke sklapaju koalicije s HDZ-om, iz vrha je lansirana sintagma o “autonomiji ogranaka”.
Jer, kao, nema što vrh stranke diktirati nižim razinama kako će i s kim formirati vlast. A s lokalnih razina, onih koje su se brzo ušemile s tad svevladajućom hrvatskom strankom, dolazila su objašnjenja o interesu birača, programima, projektima, stabilnosti i nepotrebnim troškovima izvanrednih izbora.
Zagrebačka kriza
Najveća politička drama tih godina u kojima je Franjo Tuđman autokratskim stiskom vedrio i oblačio medijima, nogometom, stranačkim i međustranačkim odnosima, ukratko – društvom, bila je tzv. Zagrebačka kriza. Iako je tadašnja opozicija osvojila na izborima 1995. godine većinu u Gradskoj skupštini i predložila čak četiri kandidata za gradonačelnika (tad nije bilo direktnih izbora za čelnike jedinica lokalne samouprave), Vrhovnik nije prihvatio niti jednog, govoreći kako se u glavnom gradu ne može dopustiti oporbena situacija.
Nakon izvanrednih izbora 1997. godine, avaj, nezahvalni Zagrepčani opet nisu dali većinu središnjoj stranci hrvatskog naroda. No, razlika u mandatima je bila tijesna. Toliko tijesna da je HDZ, patentirajući kasnije bezbroj puta ponovljen manevar, “nagovorio” dvojicu HSS-ovih gradskih zastupnika Damira Bukovića i Antuna Šporera, da podrže izbor HDZ-ove gradonačelnice. Jer, naravno, odgovornost, stabilnost, interes birača, projekti…
Od tog trenutka iz proljeća 1997. godine, zanimljivo, HSS je prestao biti ikakva (iako su Bukovića i Šporera promptno izbacili iz stranke), a HDZ ključna politička snaga u glavnom gradu. I to se nije promijenilo ni 24 godine kasnije.
Najpoznatija prevara je ona HNS-ova
Najpoznatiju prevaru vlastitih birača ipak je izvela cijela jedna stranka. Prije četiri godine, nakon raskida s Mostom, Andrej Plenković je većinu u Saboru prvo održao zahvaljujući glasu SDP-ovog saborskog zastupnika pod friškom DORH-ovom istragom, a zatim su Ivan Vrdoljak i HNS (minus oni koji nisu imali takav želudac, nego su izišli iz stranke) “spasili obrazovanje”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer, naravno, politička stabilnost, projekti, troškovi izvanrednih izbora, interes birača… I da, reforma obrazovanja. HNS je, što cijelu stvar čini za nekoliko oktava gorom, saborske mandate koje su prinijeli HDZ-a, osvojio na zajedničkim oporbenim listama. Štoviše, stranku Ivana Vrdoljaka su, zbog žestine kritiziranja vlasti u prvim mjesecima mediji počeli prozivati vođama oporbe. Sam predsjednik HNS-a se, u trenutcima kad su po kuloarima krenule glasine o tome da se dogovorio s HDZ-om, jako ljutio na pitanja o tome, tvrdeći da tako nešto apsolutno ne dolazi u obzir.
Uglavnom, od trenutka obrata, HNS je prestao biti ikakva bitna snaga na političkoj sceni u zemlji, što se potvrdilo i na posljednjim parlamentarnim izborima na kojima su jedva jedvice osvojili jedan, od ukupno 151 saborskog mandata.
Zombi stranke tumaraju Hrvatskom
Sličnim putem ovih dana kreće i HSS. Iako je ta stranka pod vodstvom Kreše Beljaka odbila biti “žetončić” prije svih žetončića Andreja Plenkovića, iako Beljak i danas tvrdi da se na nacionalnoj razini ništa ne mijenja, zbivanja u Zagrebačkoj županiji nanijet će golemu, a vrlo vjerojatno i konačnu reputacijsku štetu toj stranci. Koja je ionako u krizi, sa srpanjskom anketnom podrškom od 1,6 posto nalazi se na samoj granici barem rubno bitnih stranaka i zombi političkih nakupina koje zemljom još tumaraju zahvaljujući isključivo milosti jačih koalicijskih partnera (uglavnom HDZ-a).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koliko god pokušavali iz županijskog HSS-a pravdati zaokret prema stožernoj stranci, nekoliko činjenica je jednostavno nepobitno. HSS-ovi zastupnici izabrani su na listi sa SDP-om i na platformi žestoke kritike aktualne županijske vlasti u kojoj je sudjelovao HDZ.
Nadalje, u skupštini se mogla formirati i većina u kojoj ne bi bilo stranke Andreja Plenkovića. U toj situaciji, za HSS su ostale tri mogućnosti. Prva je bila da podrže predsjednika Skupštine iz Fokusa, stranke s kojom gaje uzajamni žestoki rivalitet na lokalnoj razini. Druga, ako im je Fokus baš potpuno neprihvatljiv, da se ide na izvanredne izbore.
Zgodno vezana foteljica
I tu dolazimo do treće mogućnosti – da se ode u koal… pardon, suradnju, s HDZ-om, baš onom strankom protiv koje su usmjeravali predizbornu kampanju. Uz ovu posljednju opciju zgodno je vezana foteljica predsjednice skupštine, koju će dobiti lokalna čelnica HSS-a. Ali, zaboga, naravno da taj obrat nije zbog fotelja, već zbog interesa birača, projekata, političke stabilnosti i sumanutih troškova koje sa sobom nosi demokracija, ovaj put u vidu izvanrednih izbora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A Beljak? Najžešći kritičar HDZ posljednjih godina sliježe ramenima. Jer, to je odluka lokalne razine. Autonomija ogranaka, reklo bi se četvrt stoljeća starom frazom. Njene posljedice, međutim, osjetit će se, kad je riječ o HSS-u, daleko šire od granica jedne županije.
HSS-ov zaokret prema HDZ-u neodoljivo podsjeća na ono što je HNS napravio prije četiri godine u Saboru
O autonomiji ogranaka ili kako je propao (i) HSS
Iako je ta stranka pod vodstvom Kreše Beljaka odbila biti “žetončić” prije svih žetončića Andreja Plenkovića, iako Beljak i danas tvrdi da se na nacionalnoj razini ništa ne mijenja, zbivanja u Zagrebačkoj županiji nanijet će golemu, a vrlo vjerojatno i konačnu reputacijsku štetu toj stranci
Priča je, zapravo, uvijek ista. Davnih devedesetih, kad su zabezeknuti birači žestoko oporbenih socijal-liberala gledali kako lokalne organizacije te stranke sklapaju koalicije s HDZ-om, iz vrha je lansirana sintagma o “autonomiji ogranaka”.
Jer, kao, nema što vrh stranke diktirati nižim razinama kako će i s kim formirati vlast. A s lokalnih razina, onih koje su se brzo ušemile s tad svevladajućom hrvatskom strankom, dolazila su objašnjenja o interesu birača, programima, projektima, stabilnosti i nepotrebnim troškovima izvanrednih izbora.
Zagrebačka kriza
Najveća politička drama tih godina u kojima je Franjo Tuđman autokratskim stiskom vedrio i oblačio medijima, nogometom, stranačkim i međustranačkim odnosima, ukratko – društvom, bila je tzv. Zagrebačka kriza. Iako je tadašnja opozicija osvojila na izborima 1995. godine većinu u Gradskoj skupštini i predložila čak četiri kandidata za gradonačelnika (tad nije bilo direktnih izbora za čelnike jedinica lokalne samouprave), Vrhovnik nije prihvatio niti jednog, govoreći kako se u glavnom gradu ne može dopustiti oporbena situacija.
Nakon izvanrednih izbora 1997. godine, avaj, nezahvalni Zagrepčani opet nisu dali većinu središnjoj stranci hrvatskog naroda. No, razlika u mandatima je bila tijesna. Toliko tijesna da je HDZ, patentirajući kasnije bezbroj puta ponovljen manevar, “nagovorio” dvojicu HSS-ovih gradskih zastupnika Damira Bukovića i Antuna Šporera, da podrže izbor HDZ-ove gradonačelnice. Jer, naravno, odgovornost, stabilnost, interes birača, projekti…
Od tog trenutka iz proljeća 1997. godine, zanimljivo, HSS je prestao biti ikakva (iako su Bukovića i Šporera promptno izbacili iz stranke), a HDZ ključna politička snaga u glavnom gradu. I to se nije promijenilo ni 24 godine kasnije.
Najpoznatija prevara je ona HNS-ova
Najpoznatiju prevaru vlastitih birača ipak je izvela cijela jedna stranka. Prije četiri godine, nakon raskida s Mostom, Andrej Plenković je većinu u Saboru prvo održao zahvaljujući glasu SDP-ovog saborskog zastupnika pod friškom DORH-ovom istragom, a zatim su Ivan Vrdoljak i HNS (minus oni koji nisu imali takav želudac, nego su izišli iz stranke) “spasili obrazovanje”.
Jer, naravno, politička stabilnost, projekti, troškovi izvanrednih izbora, interes birača… I da, reforma obrazovanja. HNS je, što cijelu stvar čini za nekoliko oktava gorom, saborske mandate koje su prinijeli HDZ-a, osvojio na zajedničkim oporbenim listama. Štoviše, stranku Ivana Vrdoljaka su, zbog žestine kritiziranja vlasti u prvim mjesecima mediji počeli prozivati vođama oporbe. Sam predsjednik HNS-a se, u trenutcima kad su po kuloarima krenule glasine o tome da se dogovorio s HDZ-om, jako ljutio na pitanja o tome, tvrdeći da tako nešto apsolutno ne dolazi u obzir.
Uglavnom, od trenutka obrata, HNS je prestao biti ikakva bitna snaga na političkoj sceni u zemlji, što se potvrdilo i na posljednjim parlamentarnim izborima na kojima su jedva jedvice osvojili jedan, od ukupno 151 saborskog mandata.
Zombi stranke tumaraju Hrvatskom
Sličnim putem ovih dana kreće i HSS. Iako je ta stranka pod vodstvom Kreše Beljaka odbila biti “žetončić” prije svih žetončića Andreja Plenkovića, iako Beljak i danas tvrdi da se na nacionalnoj razini ništa ne mijenja, zbivanja u Zagrebačkoj županiji nanijet će golemu, a vrlo vjerojatno i konačnu reputacijsku štetu toj stranci. Koja je ionako u krizi, sa srpanjskom anketnom podrškom od 1,6 posto nalazi se na samoj granici barem rubno bitnih stranaka i zombi političkih nakupina koje zemljom još tumaraju zahvaljujući isključivo milosti jačih koalicijskih partnera (uglavnom HDZ-a).
Koliko god pokušavali iz županijskog HSS-a pravdati zaokret prema stožernoj stranci, nekoliko činjenica je jednostavno nepobitno. HSS-ovi zastupnici izabrani su na listi sa SDP-om i na platformi žestoke kritike aktualne županijske vlasti u kojoj je sudjelovao HDZ.
Nadalje, u skupštini se mogla formirati i većina u kojoj ne bi bilo stranke Andreja Plenkovića. U toj situaciji, za HSS su ostale tri mogućnosti. Prva je bila da podrže predsjednika Skupštine iz Fokusa, stranke s kojom gaje uzajamni žestoki rivalitet na lokalnoj razini. Druga, ako im je Fokus baš potpuno neprihvatljiv, da se ide na izvanredne izbore.
Zgodno vezana foteljica
I tu dolazimo do treće mogućnosti – da se ode u koal… pardon, suradnju, s HDZ-om, baš onom strankom protiv koje su usmjeravali predizbornu kampanju. Uz ovu posljednju opciju zgodno je vezana foteljica predsjednice skupštine, koju će dobiti lokalna čelnica HSS-a. Ali, zaboga, naravno da taj obrat nije zbog fotelja, već zbog interesa birača, projekata, političke stabilnosti i sumanutih troškova koje sa sobom nosi demokracija, ovaj put u vidu izvanrednih izbora.
A Beljak? Najžešći kritičar HDZ posljednjih godina sliježe ramenima. Jer, to je odluka lokalne razine. Autonomija ogranaka, reklo bi se četvrt stoljeća starom frazom. Njene posljedice, međutim, osjetit će se, kad je riječ o HSS-u, daleko šire od granica jedne županije.