Izborom Turudića, Pupovac je ostvario svoj politički projekt: Srbe u Hrvatskoj pretvorio je u srpsko krilo HDZ-a. Sad je vrijeme da ode

HDZ nema dovoljnu većinu da sam održava ovu situaciju. Omogućavaju mu je politički privjesci, čiji su partikularni interesi bolje zadovoljeni kroz političku trgovinu s HDZ-om iza zatvorenih vrata, nego kroz transparentan, demokratski parlamentarni proces. Praktičan razlog za to je i u načinu na koji je predstavništvo nacionalnih manjina uređeno kroz zajamčena mjesta u Hrvatskom saboru.

Izdaja vlastitih načela

Kako bismo razumjeli patologiju hrvatskog parlamentarnog procesa, bitno je sagledati elemente koji joj doprinose. Ovaj tekst nastoji taj problem sagledati kroz djelovanje ključnog političara koji je ovakvu situaciju pomogao izgraditi i pomaže je održati. Ovo je priča o Miloradu Pupovcu i korozivnom djelovanju moći; o jednom važnom političkom životu koji je, kako to često biva, s vremenom skrenuo u izdaju vlastitih načela — riječju, djelom ili propustom.

Milorad Pupovac je već desetljećima jedan od najznačajnijih političara te lidera civilnog društva u Hrvatskoj. Ugledni je profesor na neuglednom Filozofskom fakultetu neuglednog Sveučilišta “Počasni dr. Dragan Čović” u Zagrebu. Govori meko, tiho, polako i odmjereno (osim kad urla na Srbe koji se usude ugroziti njegovu poziciju), a njegove se riječi jednako strpljivo slušaju na blatnoj Baniji i u okićenim zgradama Markova trga.

Neprikosnoveni je vođa hrvatskih Srba, koje zastupa kao naizgled homogenu zajednicu lišenu disonantnih glasova. Iako djeluje kao predstavnik jedne nacionalne manjine, njegove političke odluke utječu na sastav Vlade, njene prioritete i pristupe.

Zlonamjerno, nekonstruktivno i nepošteno

“Malo je dana u ovih trideset i više godina mojeg javnog djelovanja u kojima nisam primio pismo ili poruku u kojoj mi ekstremni desničari ili od njih zaluđeni ljudi šalju poruke da sam prljav ili smrdljiv”, rekao je Pupovac 2021. godine. Nema razloga sumnjati u istinitost ove tvrdnje. Stoga, prije kritike jedna napomena: nacionalističke kritike nisu Miloradu Pupovcu upućene zbog specifičnosti njegova političkog i upravnog djelovanja, nego zbog njegova etničkog identiteta; te kritike osuđujem i odbacujem.

Zadržat ću se na kritici onoga što vidim negativnim političkim doprinosom Milorada Pupovca. Odnosno, kritizirat ću ga kao moćnog političara, gdje je etnička priroda njegova političkog djelovanja faktična okolnost, a ne razlog kritici. Ima nekoliko aspekata u kojima ovog moćnog političara vidim zlonamjernim (za hrvatsku demokraciju i pravdu), nekonstruktivnim (za političkih prava i interese Srba u Hrvatskoj) i nepoštenim (u političkoj i upravnoj praksi).

Vjerujem, stoga, da je vrijeme da ta priča krene svome kraju i da se politički prostori koje je Pupovac zarobio — otvore. To je jedan od preduvjeta da Hrvatska postane, u punom značenju, parlamentarna demokracija.

Privjesak ili kingmaker

Dva su načina, pritom oba točna, sagledavanja političkog položaja Milorada Pupovca. Jedan je okvir političkog privjeska (koji se vezuje za moć kako bi i sam bio moćnim), a drugi okvir kingmakera (političkog aktera koji odlučuje tko postaje pozicija, a tko opozicija). Njegova moć praktično proizlazi iz uređenja predstavničke demokracije koje, ugrađujući aspekte tzv. afirmativne akcije, nekim građanima omogućuje da budu predstavljeni kao građani, a drugima da budu predstavljeni i kao građani i kao dio etničke zajednice. Ovo nije hrvatska specifičnost, riječ je o tekovini globalne demokratske tranzicije gdje se nepravda ispravlja privremenim mjerama tzv. pozitivne diskriminacije.

Specifično je međutim da uvijek isti ljudi budu “pozitivno diskriminiranima”; pritom upravo oni koji su te mjere dogovarali i ugradili u zakone, kao što je to učinio Pupovac s eminencijom hrvatskog ustavnopravnog poretka Vladimirom Šeksom. Pozitivna diskriminacija u slučaju političkog predstavljanja nacionalnih manjina u Hrvatskoj znači da neki ljudi dobivaju više moći nego bi imali u uobičajenom (stvarnom) demokratskom procesu. Demokracija je ipak različita od tiranije većine, pa nužno uključuje efektivne mehanizme zaštite prava manjina, a mi smo tu “pristali” na ovaj model predstavništva koji nije ni jedini niti najbolji. Ali najbolje odgovara Miloradu Pupovcu i ostalim predstavnicima manjina, iz perspektive njihovih partikularnih interesa.

Model za političku trgovinu

Žarko Puhovski je više puta podsjećao javnost na druge modele zaštite prava nacionalnih manjina. Primjerice, upućivao je na učinkovitost modela posebnog parlamentarnog tijela, koje bi moglo svaki zakon usvojen u Saboru usmjeriti na ocjenu ustavnosti, ako bi smatralo da je riječ o ugrozi manjinskih prava, i time odgoditi njegovu primjenu.

Bio bi to snažan mehanizam – čak ni kada predsjednik Republike usmjeri zakon na ocjenu ustavnosti, time ne odgađa njegovu primjenu – sukladniji istovremeno i principima demokratskog procesa i vladavini prava. Međutim, taj je model slab u pogledu političke trgovine. Model zajamčenih saborskih mjesta (i ruku) pogodniji je za ucjene, zakulisne dogovore i čuvanje kompromisa daleko od očiju i ušiju javnosti.

Riječju, demokracija je osjetljiva stvar, ali može biti čvrsta brana javnog interesa. Ovo je, stoga, prva izdaja Milorada Pupovca: iako je značajno pridonio razvoju hrvatske demokracije kroz svoje političko djelovanje, istovremeno je zatire zagovarajući manje učinkovite modele, koji njemu osobno više odgovaraju.

Cijena privjeskovanja

Druga izdaja proizlazi iz cijene političkog privjeskovanja. Biti junior partner u vladajućoj koaliciji znači biti spreman na kompromise, ali istovremeno znači da često možeš biti onaj koji ucjenjuje. Ta pozicija moćno je političko oružje za zaštitu prava onih koje predstavljaš. Međutim, dosad je kristalno jasno i vrijeme je to reći: ne postoji kompromis koji Milorad Pupovac neće napraviti za vlast i poziciju moći.

Do danas je previše primjera da bismo dalje pristajali na tumačenje po kojem dobre namjere nisu podržane s dovoljnom moći. Naprosto, Pupovac je od SDSS-a i SNV-a napravio politički projekt koji je, zbog obrazaca političkog djelovanja, danas sasvim korektno nazvati srpskim krilom HDZ-a.

Primjer koji je meni kao Petrinjcu blizak je Zakon o obnovi. Ovaj zakon praktički je onemogućio učinkovitu obnovu godinama nakon potresa. Tek kasnije izmjene su ga učinile koliko-toliko primjenjivim. Pupovac je ovo znao u trenutku izglasavanja i svejedno je digao ruku. Podržao je svog političkog partnera HDZ, nasuprot hitnim potrebama građana (među njima Hrvata, Srba i drugih).

HDZ i SDSS zauvijek

A onda je i paradirao Banijom hvaleći se kako donosi novac za obnovu iz Beograda i Banja Luke, vrijeđajući tako dostojanstvo građana Hrvatske koji nisu imali izbora nego zahvaljivati Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije koji je 1993. u Glini širio nacionalnu mržnju, ili tadašnjoj predsjednici bosansko-hercegovačkog entiteta Republike Srpske Željki Cvijanović, negatorici genocida u Srebrenici. Građani su tu obnovu višestruko platili, a Pupovac i HDZ doveli su ih do toga da mole i zahvaljuju kao prosjaci.

Nadalje, sjetite se bilo koje korupcijske afere i vidjet ćete da je glavna prepreka suzbijanju političke korupcije to što HDZ može sa stopostotnom sigurnošću računati na zaštitu svojih političkih partnera, uključujući SDSS, da sačuva parlamentarnu većinu, čak i kad je riječ o očiglednoj izdaji interesa hrvatskih Srba. Ne zaboravimo pritom toleranciju na korupciju u vlastitim redovima. Sjetite se Borisa Miloševića. Uostalom, nemate ga se što sjećati, još uvijek mu plaćate put, hranu, odjeću i sve ostalo što koristi kao saborski zastupnik.

Ne znam je li kriv za korupciju – to će utvrditi sud – ali sasvim je jasno da je postupao na duboko nepošten način, koristeći utjecaj i položaj da ljudima iz Ministarstva govori kome trebaju dati javni novac. To pošteni ljudi ne rade. Točka. A pošteni političari ne štite one koji djeluju nepošteno, kao što to Pupovac čini u slučaju Miloševića, predsjednika Kluba zastupnika SDSS-a.

Čini pravdu nedostižnom

Prošlog mjeseca, Pupovac i zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov podigli su ruku za imenovanje Ivana Turudića glavnim državnim odvjetnikom. Dali su podršku čovjeku koji je otvoreno lagao u Saboru, ne o svom privatnom životu, nego o bitnim vezama s bivšim i sadašnjim političarima koje se goni zbog korupcije. Zastupnik Milošević, i sam pod kaznenim procesom, bio je suzdržan (vjerojatno zato što je saborska matematika dozvolila tu mogućnost), ali neka ostane zabilježeno da kod nas i one izložene kaznenom procesu pitamo tko trebaju biti ključni ljudi institucija pravosuđa.

Korupciju po strani, tko prati procesuiranje ratnih zločina u Hrvatskoj svjestan je da DORH ne donosi samo suhoparne stručne, nego i odluke s bitnim strateškim posljedicama, određujući prioritete za kazneni progon te oblikujući pristup različitim predmetima. Od Milorada Pupovca nismo čuli ni riječi procjene stručnog i etičkog kapaciteta Turudića da ovom poslu pristupi nepristrano, ali zato imamo niz izjava Turudića koje upućuju na zabrinutost.

Stoga, idući put kad vidite Pupovca, Jeckov i Miloševića da postavljaju vijence, pale svijeće i pričaju o pravdi, sjetite se da je zbog njih pravda nedostižna. Uza sav trud misaonog eksperimenta, ne vidim kako Pupovac može ljudima koji ga trideset godina mole za malo pravde pogledati u oči bez da se smrzne od srama. Ako to ranije nije bilo jasno, nakon izbora Turudića, Pupovac nema baš nikakav etički legitimitet upozoravati na nedostatak pravde. Neka se pogleda u ogledalo i tu će pronaći odgovor.

Lojalisti najmoćnijeg Srbina

Dok hrvatska parlamentarna demokracija teško diše, demokracija unutar političke zajednice Srba u Hrvatskoj je na izdisaju. Ovo nije pitanje samo za Srbe u Hrvatskoj. Za sve nas je važno da svi naši sugrađani žive u demokraciji. Loše je ako nedemokratski elementi u našem političkom procesu mogu odlučivati o sastavu Vlade i njenu programu. Demokratsko političko upravljanje nemoguće je bez demokratskih struktura kojima izvršna vlast odgovara, a koje odgovaraju građanima.

Stoga, posebno negativan politički doprinos Milorada Pupovca ogleda se u suzbijanju demokratizacije unutar zajednice hrvatskih Srba. Prvi Pupovčev pokušaj bilo je formuliranje načina izbora predstavnika manjina u Sabor. Tu je sa Šeksom oblikovao zakon koji pogoduje SDSS-u, a ne Srbima u Hrvatskoj. Ovaj pokušaj je propao jer je niz organizacija i građana, uključujući GONG, HHO i moga djeda Đuru Kalanja, uputio taj zakon Ustavnom sudu, koji je naložio revizije.

Nakon toga, Pupovac je iskoristio svoj položaj najmoćnijeg Srbina u Hrvatskoj kako bi preuzeo sve bitne organizacije hrvatskih Srba i u njih postavio lojaliste. Nije mu to bilo posebno teško, s obzirom na neprikosnoveni utjecaj na izvršnu i zakonodavnu vlast, kao i na ogromne financijske dotacije koje ostvaruje. Nitko mu nije mogao parirati, a oni koji su pokušali, sklonjeni su s javne scene.

I stranka i nestranka

Posljedično, organizacije koje bi trebale jamčiti pluralizam stavova i ideja u zajednici Srba u Hrvatskoj djeluje kao homogena nedemokratska masa. Čine je Srpsko narodno vijeće, Srpska demokratska samostalna stranka, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Srpsko privredno društvo Privrednik i Srpski demokratski forum. Za primjer, diskutirat ću o dva slučaja: simbiozi SNV-a i SDSS-a, te Srpskom demokratskom forumu.

Srpsko narodno vijeće trebalo bi biti nestranačka krovna organizacija Srba u Hrvatskoj i, kao takvo, djelovati u sinergiji s raznim organizacijama, vijećima, pojedincima, udrugama i sl. na strogo nestranački i samostalan način. Međutim, u praksi djeluje kao civilno-društvena ruka SDSS-a, dijeleći s njim predsjednika. Kako jedan čovjek može biti predsjednik političke stranke i nestranačke organizacije, zna samo Milorad Pupovac.

Ova simbioza ima izuzetno negativan učinak na razvoj SNV-a kao nestranačke organizacije, kako u praksi, tako i u percepciji. Riječ je o posve različitim organizacijskim pozicijama, poticajima, ciljevima djelovanja i naprosto je nemoguće da se jedno ne žrtvuje drugom, ako se vodi kao koalicija. Stoga, dokle god postoji ova simbioza, SNV neće imati javnu reputaciju kakvu zaslužuje, niti će biti demokratski difuzna organizacija kakva bi trebao biti.

Borba za Srbe u Hrvatskoj

Srpski demokratski forum je (bio) izuzetno značajna organizacija hrvatskih Srba s jedinstvenom tradicijom i važnošću za artikulaciju njihove građanske pozicije. Nastao iz nastojanja da se izbjegne rat (u tom je nastojanju sudjelovao i Pupovac, kao i u osnivanju Foruma), SDF je nakon rata okupljao Srbe “s obje strane” – one koji su se priklonili RH, kao i one koji su se (inicijalno) priklonili tzv. Republici Srpskoj krajini. Najznačajniji poslijeratni lider SDF-a Veljko Džakula djelovao je kao svojevrsna opozicija Pupovcu. Dodatno je bio značajan zbog svoje biografije, bitno različite od Pupovčeve.

Džakula je prošao put od potpredsjednika Vlade tzv. Krajine, preko zatvorenika zbog neslaganja s ratnim zločincima koji su vodili tzv. RSK, do svjedoka protiv Mile Martića, Milana Babića i Slobodana Miloševića na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.

Džakula je 2012. na poziv predsjednika Ive Josipovića otišao na obilježavanje godišnjice Oluje u Knin, postavši tako prvim liderom hrvatskih Srba koji je istovremeno, kao Srbin i hrvatski građanin, uputio na potrebu procesuiranja zločina počinjenih nad Srbima i priznao politički značaj Oluje za teritorijalnu cjelovitost naše zemlje. To je zasigurno jedan od simbolički najznačajnijih poteza za artikulaciju građanske pozicije Srba u Hrvatskoj od kraja rata do danas. Taj je potez zahtijevao ogromnu političku i osobnu hrabrost, kao i izuzetno visok stupanj političke inteligencije.

Otimanje simbolike

U očima Milorada Pupovca, međutim, “nije bilo vrijeme” za takav potez. Pupovcu je najveći problem pritom vjerojatno bilo to što mu je značajan simbolički potez “otet”, odnosno što ga je učinio netko drugi. No, to nije bio prvi Džakulin “grijeh”. SDF je bio građanska i nestranačka organizacija u većoj mjeri nego je to danas SNV. Dapače, dio aktivnosti SDF-a bio je usmjeren na demokratski politički razvoj srpske zajednice, potičući Srbe u Hrvatskoj da glasaju po svojoj političkoj orijentaciji, a ne po svom etnicitetu.

To je, jasno, suprotno političkim interesima Pupovca i SDSS-a. Stoga nije trebalo dugo čekati Pupovčevu reakciju nakon odlaska Džakule u Knin. Slično kao što je Prosvjeta čudnim procedurama potpala pod vlast Milorada Pupovca, isto se brzo dogodilo i sa SDF-om. Džakula je otjeran u Pakrac, a Pupovac i njegova grupa imenovali su lojaliste u upravne strukture SDF-a.

Danas su zato politička volja i institucije hrvatskih Srba gotovo pod potpunom kontrolom Milorada Pupovca, a potencijalno disonantni glasovi dobro znaju kakva ih sudbina čeka ako zastupaju demokratizaciju. Dakle, hrvatski su Srbi praktički osuđeni da budu predstavljeni kroz srpsko krilo HDZ-a. Time je i cijelo građansko tijelo u Hrvatskoj osuđeno na vlast jedne stranke (s političkim partnerima) i na nemoćan parlament.

Loše za neke loše je za sve

Republika Hrvatska je nedjeljiva: po korupciji, po nepoštenju i po suzbijanju demokratizacije, što je loše za neke građane, loše je za sve građane. Interes Srba u Hrvatskoj i svih hrvatskih građana stoga je ovdje isti. Politički prostori koje je Milorad Pupovac zarobio trebaju biti oslobođeni. Kao i svi drugi građani, Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na demokraciju. To pravo im profesor Pupovac ograničava silom organizacija, novca i političkog utjecaja.

Vrijeme je da to prestane. Vrijeme je da Srbi u Hrvatskoj glasaju kao građani, a ne kao etničko meso. Izbori nisu popis stanovništva. Vrijeme je da postavimo granice između stranačkog i nestranačkog političkog djelovanja. Vrijeme je da pluralizam u javno financiranim organizacijama znači i pluralizam u stavovima. Vrijeme je da Sabor postane parlament i da djelovanje Vlade bude ograničeno njegovom efektivnom demokratskom kontrolom. Vrijeme je da u otvorenom i slobodnom dijalogu zaštitimo prava manjina bez da žrtvujemo hrvatsku demokraciju.

Vrijeme je da Milorad Pupovac ode. Hvala mu na svemu, ali bilo je dosta.