Nekad je nužno odabrati stranu

Je li premijer doista spreman, samo kako bi kontrirao Milanoviću, braniti ovo divno stanje u hrvatskom pravosuđu?

Nema načina na koji Plenković može dobiti bitku s Milanovićem oko predsjednika Vrhovnog suda

U posljednjem Eurobarometru kojim je istraživano povjerenje građana u neovisnost pravosuđa, Hrvatska je završila na zadnjem mjestu. Prvo izvješće Europske komisije o vladavini prava u zemljama članicama, objavljeno prošlog rujna, za Hrvatsku je porazno.

Ako je ikako moguće, bitke valja pažljivo birati. Posebno je to važno u politici u kojoj pogrešno odabran razlog sukoba ili čak samo krivo odabrano vrijeme mogu značiti veliku razliku, onu koja bi mogla definirati cijele političke karijere.

Priča o novom predsjednik Vrhovnog suda neće definirati političku karijeru Andreja Plenkovića. Ali, po svemu se čini da se radi o bitci s predsjednikom države iz koje premijer neće moći izaći bez modrica.

Tehnički dio priče

Tehnički aspekt shvaćanja Ustava i zakona u ovoj priči je svakako zanimljiv. Zoran Milanović ističe kako ga temeljni državni dokument ničim izričito ne obvezuje na to da kandidat kojeg on predlaže za čelnika Vrhovnog suda mora biti onaj koji će proći zakonom propisanu proceduru.

Plenković, odnosno Vlada i HDZ, se pozivaju, pak, baš na zakonom propisanu proceduru kao uvjet za izbor novog čelnika Vrhovnog suda. Zakon je, ovdje treba naglasiti, donijela baš HDZ-ova i Plenkovićeva parlamentarna većina.

Politička bitka

Milanović, međutim, kani predložiti nekog tko nije među troje kandidata koji su se prijavili na zakonom propisani javni poziv, što mu ustavna odredba jasno omogućava. I tu bi moglo biti fajta. No, taj, tehnički fajt, nije ključan.

Ova bitka je politička. I nju Plenković, na ovom terenu, ne može nikako dobiti. Radi se, naime, o pravosuđu.

Topla voda

U posljednjem Eurobarometru kojim je istraživano povjerenje građana u neovisnost pravosuđa, Hrvatska je završila na zadnjem mjestu. Prvo izvješće Europske komisije o vladavini prava u zemljama članicama, objavljeno prošlog rujna, za Hrvatsku je porazno.

Sve slične ankete i istraživanja daju otprilike iste rezultate. I to nije nikakva topla voda – prilično je jasno da građani jednostavno smatraju pravosuđe uskim, vjerojatno i najužim grlom sustava u Hrvatskoj.

Uznemiravanje baruštine

Milanović obećava kandidata ili kandidatkinju za prvu osobu Vrhovnog suda koja će prodrmati tu samozadovoljnu baruštinu domaćeg sudstva. Koja se neće libiti pokretati stegovne postupke protiv sudaca.

Plenković? Favorit s javnog poziva, na kojem se osim njega prijavilo još samo dvoje odvjetnika je – Đuro Sessa. Dosadašnji predsjednik Vrhovnog suda.

Bira li Sabor status quo?

No, sa Sessom ili bez njega, premijer će se naći u situaciji da se suprotstavi predsjedniku u pokušaju da se nešto barem počne mijenjati u pravosuđu. To je, s obzirom na zadovoljstvo građana uslugom tog dijela državnog sustava, za Plenkovića unaprijed izgubljena bitka.

Milanović, jasno, ne može nikome nametnuti predsjednika Vrhovnog suda. Njegovog kandidata Sabor uvijek može odbiti – parlament je taj koji bira čelnika ovog tijela. No, taj potez HDZ-ove saborske većine mogao bi lako biti okvalificiran kao očajnički pokušaj da se u pravosuđu, čije stanje opako iritira građane, zadrži status quo.

Manji poraz

Druga opcija, da se Plenković dogovori s Milanovićem i da se prihvati kandidat kojeg će predložiti predsjednik Republike – a koji nije bio u javnom pozivu i zakonskoj proceduri, dakle pozicijama na kojima su trenutno ukopani Vlada i HDZ – premijeru bi svakako donijela manje političke štete u široj javnosti.

Ali bi značila i njegov svojevrsni poraz u trenutnom javnom nadmetanju s predsjednikom Republike. Može li u posljednje vrijeme sve osorniji premijer prihvatiti takav rasplet koji će za njega i njegovu stranku ipak značiti manju štetu? Ili će, pak, nastaviti zaoštravati pa i pod cijenu toga da u javnosti on i HDZ budu doživljeni kao oni koji se strastveno i bez obzira na cijenu bore za očuvanje statusa quo u pravosuđu?