Nekad je nužno odabrati stranu

Je li Zoran Milanović već izgubio izbore?

Milanović će dio birača sasvim sigurno antagonizirati toliko da im ni u snu neće pasti na pamet ponovno glasati za njega - tko god bio s druge strane

Prije nešto više od dvije godine, Kolinda Grabar-Kitarović bila je velika priča svjetskih medija, fasciniranih predsjednicom koja je bila srčana navijačica nogometne reprezentacije svoje zemlje. Nije bilo malo ni onih koji su (usput, prerano) zaključili, na valu potpune euforije koja je zavladala Hrvatskom nakon Mundijala, da je Grabar-Kitarović, zapravo, performansima u Rusiji zabetonirala svoj drugi mandat.

Isto tako, danas ne nedostaje glasova koji su krajnje skeptični prema mogućnosti da Zoran Milanović, nakon što je u jednu kalendarsku godinu strpao nekoliko sezona obračuna sa svojim kritičarima – pogotovo onima s ljevice, osigura još pet godina na Pantovčaku. Društvene mreže, pogotovo posljednjih dana u kojima vrije polemika oko predsjednikovog stava o holivudskim glumicama i zlostavljanju, vrve onima koji se javno srame činjenice da su Milanoviću dali svoj glas.

Konstantni rat s vlastitim biračima

To je samo (dosadašnji!) vrhunac zgražanja koje Milanovićevi nazubljeni stavovi i kronična nespremnost da se prešuti kritike na svoj račun izazivaju posljednjih nekoliko mjeseci. Od obračuna s dvije zastupnice oko Kluba u Slovenskoj, preko odličja koje je iz njegovih ruku primio osumnjičenik za ratni zločin u BiH, pa do javnih okršaja s pola nevladine scene u zemlji – Milanović kao da je u konstantnom ratu s onima koje je uputno percipirati njegovim potencijalnim biračima.

Priča o klasnoj prirodi spolnog zlostavljanja i sve prepucavanje koje je uslijedilo nakon Milanovićevog teško objašnjivog dovođenja u vezu visine glumačkog honorara i ozbiljnosti optužbi o zlostavljanju, prelilo je, čini se, čaše strpljenja i onima koji su bili u stanju istrpjeti solidan višak karaktera u predsjednika s karakterom.

O elementarnoj pristojnosti

Što, izgleda, opet samo pojačava njegovu želju za daljnjom rafalnom paljbom na sve koji ga javno napadnu, pa čak i na književnicu Vedranu Rudan, koja ga je, iako poznata po tome da nema dlake na jeziku (ovo je, usput, eufemizam stoljeća) prozvala da nema elementarne pristojnosti. I toga, takvih svađalačkih okršaja, začudnih stavova i kontroverznih poteza, sasvim sigurno, neće nedostajati u ostatku predsjedničkog mandata.

Stoga se čini dosta razumnim zaključak da je Milanović, zapravo već sad predsjednik s jasno ograničenim rokom trajanja, čovjek koji izbore 2024. godine čeka samo kao – konačnu presudu. Razuman zaključak, međutim, ne mora uvijek biti i točan.

Prapovijest

Četiri godine su, naime, u politici skoro nepojmljivo mnogo vremena. Evo, recimo, Zdravko Marić. Ministar financija je prije četiri godine govorio kako je Agrokor jedna skroz stabilna i okej firma, a i danas je na glasu kao jedan od najsposobnijih stanovnika Banskih dvora. Most je u to vrijeme bio dio Plenkovićeve Vlade, a Ivan Vrdoljak i HNS (Hrvatska narodna stranka, stariji će se sjetiti, nekad jedna od bitnijih stranaka u Hrvatskoj) najžešća oporba. Prapovijest.

Milanović će dio birača stavom prema zlostavljanju slavnih glumica, lijevim nevladinim udrugama i intelektualcima sasvim sigurno antagonizirati toliko da im ni u snu neće pasti na pamet ponovno glasati za njega – tko god bio s druge strane. No, taj gubitak – zasad, jer višak karaktera i manjak strpljenja na obaraču ne treba podcijeniti – nikako ne mora biti fatalan.

Crveni Zoka i glasovi desnice

U idealnim uvjetima, istina, Milanović će za birače desnice uvijek biti “crveni Zoka”, ali idealni uvjeti podrazumijevaju da je na desnici jedna velika politička snaga i nebitna sitnež. Dakle, značajno drugačiju situaciju od one u kojoj su se za drugi krug na posljednjim predsjedničkim izborima, gotovo uho do uha, borili Milanović, Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro. Rat između dvoje kandidata desnice u prvom bio je glavni razlog za prilično lagodnu pobjedu Milanovića u drugom krugu.

Treba imati na umu i kako aktualni predsjednik Republike u svojih skoro punih godinu dana mandata u kojima se opet uspješno uspio prikazati kao čovjek s izrazitim talentom za stvaranje neprijatelja, imao izjava, ideja i poteza koji su itekako “legli” biračima s ljevice i centra: od odlučnosti u obračunu s ustašofilijom, preko (uzaludnog) inzistiranja na uključivijoj borbi s pandemijom (dvotrećinska većina u Saboru) do vrlo kvalitetnih i manje atraktivnih inzistiranja oko udvostručivanja plaća medicinskom osoblju koje se bori s Covidom ili sadržajnih zamjerki Nacionalnoj razvojnoj strategiji.

Eoni do izbora

Sva je prilika da će u tom tonu proteći i četiri naredne godine mandata – da će Milanović s jedne strane inzistirati na progresivnijim politikama, a s druge, svojim upornim (drugo mjesto za eufemizam stoljeća) inzistiranjem na ekscentričnom objašnjavanju društvenih fenomena i nemilosrdnim verbalnim obračunom s onima koji se usude ta objašnjenja dovoditi u pitanje.

Iz ove eonske udaljenosti od četiri godine, čini se da će odgovor na pitanje o tome hoće li taj strastveni rat s dijelom vlastitog biračkog tijela značiti i kraj političke priče čovjeka koji je bio i premijer i predsjednik države biti sličan kao i kad je u pitanju bila Kolinda Grabar-Kitarović 2018. Dakle, ne samo o tome što će on poduzimati, nego i tko će se protiv njega kandidirati.