Dvoje hrvatskih saborskih zastupnika najavilo je na društvenim mrežama da će uskoro u Hrvatskom saboru pokrenuti raspravu „o suvremenim oblicima cenzure i gušenja slobode govora“ pritom prilažući poveznicu na članak o različitim komunikacijskim platformama koje su ograničile američkog predsjednika Donalda Trumpa u korištenju njihovih usluga.
Povod tome je naravno odluka Twittera da trajno suspendira Trumpov račun @realDonaldTrump. Premda se ova tema najavljuje s aspekta osnovnih ljudskih prava, saborski zastupnici zapravo se pitaju može li privatna kompanija arbitrarno odlučiti da nekome uskrati korištenje vlastitih usluga.
Trump je dobio taste of his own medicine
I glavni problem Donalda Trumpa je što je dobio taste of his own medicine. Vrhovni sud SAD-a, kojem se predsjednik Trump svojski potrudio promijeniti sastav tako da naginje prema republikanskim stavovima, upravo je u aktualnom mandatu u dva različita predmeta (Masterpiece Cakeshop vs. Colorado i Sweet Cakes by Melissa vs. Oregon) donio odluku po kojoj slastičarnice imaju pravo odbiti izraditi svadbenu tortu za istospolni par.
Obrazloženje: privatne kompanije mogu djelovati na osnovi svojih uvjerenja i slobodno izabrati kome žele pružati svoje usluge, a kome ne. Što je napravio Twitter? Upravo to – slobodno je izabrao da Donaldu Trumpu više ne želi pružati usluge.
Pohvalno je što naši saborski zastupnici prate svjetska zbivanja koja se tiču digitalnih sloboda, ali bilo bi zgodno da ne reagiraju tek kad za određena digitalna prava budu zakinuti njima svjetonazorski bliski akteri. Naime, iako je cjelokupna javnost 2010. ukazivala da Visa i Mastercard (koji imaju praktički monopolistički položaj na kartičarskom tržištu) uskratom procesiranja transakcija za Wikileaks zapravo guše slobodu govora, nitko od naših javnih dužnosnika nije na to reagirao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Twitter je 2018. zabranio antifa profil
Jednako je bilo i kad je Edward Snowden 2013. progonjen po svijetu kao pas. To možda nisu identične situacije, ali pokazuju da je prilike za reakciju itekako bilo. Ono što međutim predstavlja identičnu situaciju je odluka Twittera iz 2018. da zabrani antifa profil Smash Racism DC na potpuno isti način kao što je sada zabranjen Donaldu Trumpu. Razlog? Jer su voditelju Fox Newsa došli protestirati na kućnu adresu dok njega nije bilo doma, ali su tamo zato bili njegova supruga i četvero djece koji su se morali zaključati u smočnicu nakon što je rulja razbila ulazna vrata. U manjim razmjerima, ali dosta slično svjetini koja je upala u Kongres.
Ako je zabrana Trumpu pogrešna, onda je bilo pogrešno zabraniti i antifama. Problem sa zabranama je da kad jednom krenete, lako se prošire kriteriji jer su granice između pojedinih slučajeva tanke. Tako je jedan naš kolumnist, u inače izvrsnom tekstu koji pravilno identificira problem s vodećim društvenim mrežama danas – da ih je nemoguće jednostavno zamijeniti drugima jer je stvaranje communityja izuzetno mukotrpan i skup posao, pribjegao whataboutismu, modernoj logičkoj pogrešci koja se svodi na „zašto on može, a ja ne mogu“ ukazujući na primjer iranskog ajatolaha koji na tim istim društvenim mrežama poziva na nasilje.
Najmoćnija osoba svijeta šalje razularenu masu na vlastiti parlament
Nisam siguran da je ikome trebalo zabraniti profil, ali to što je njemu propušteno zatvoriti račun, ne znači da ga nije trebalo zatvoriti predsjedniku Trumpu. Svodi se to opet na priču o svjetskom policajcu – od ekscentričnih smo diktatora diljem svijeta navikli na sulude traktate o neprijateljskom Zapadu i zapravo ih nitko više ne doživljava ozbiljno, ali kad najmoćnija osoba najmoćnije države na svijetu pošalje razularenu masu na vlastiti parlament, tu nam se lampice upale jer bi nas taj predsjednik, ta država i taj parlament trebali čuvati upravo od raznih svjetskih despota (sjetite se samo od koga smo u Domovinskom ratu očekivali zaštitu; glavna pjesma kojom se zazivalo zaustavljanje rata u Hrvatskoj napisana je na engleskom jeziku).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na sličan način se i od ovih kompanija u više članaka traži da budu svjetski digitalni policajac i naprave sa svoje strane sve što mogu da se na njihovim društvenim mrežama spriječi ekstremizam i govor mržnje. Ta su dva pristupa međutim nepomirljiva – ili će Twitter, Facebook, Google i ostali provoditi uredničku politiku i ograničavati što se može objaviti ili će se postaviti laissez faire pa omogućiti svima „slobodu govora“.
No, kao što je davno prije postojanja društvenih mreža u svom djelu Ili-Ili napisao danski filozof Søren Kierkegaard – ljudi zahtijevaju slobodu govora kao zamjenu za slobodu misli koju rijetko koriste.
Neograničena tolerancija zapravo bi dovela do izumiranja tolerancije
Jedan drugi filozof, Karl Popper pokušao je objasniti zašto se logika da treba biti tolerantan i prema netolerantnima ne može prihvatiti. Popper u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ukazuje na paradoks tolerancije – činjenicu da bi neograničena tolerancija zapravo dovela do izumiranja tolerancije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Popper smatra da svaki pokret koji propovijeda netoleranciju prema nekome mora biti stavljen izvan zakona čime se, paradoksalno, tolerancija čuva postupajući netolerantno prema netolerantnima. Te stoga jer bi toleriranje netolerantnih moglo dovesti do tolikog širenja njihovih ideja koje, ako bi postale dominantne, ne bi tolerirale drugačije ideje kao što je primjerice tolerantnost.
Filozofija je međutim jedno, a pravo sasvim drugo, pa nam još jedan znameniti primjer dolazi opet iz SAD-a gdje je 1978. godine poznata Američka unija za građanske slobode (ACLU), na čijem je čelu tada bio Židov Ira Glasser, preuzela zastupanje neonacističke skupine koja je htjela marširati kroz čikaško predgrađe Skokie u kojem su se skrasili mnogi preživjeli iz holokausta.
Odluka o Prvom amandmanu, ali prvi put o – digitalnom
Glasser je rekao da nije ni najmanje dvojio o tome treba li ACLU zastupati neonaciste unatoč tome što su brojni članovi zbog toga napustili ACLU; po njemu je ACLU predan zaštiti temeljnih prava koja proizlaze iz Prvog amandmana i čija prava uživaju ama baš svi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Glasser je izjavio da njegovi kolege nikako nisu „mogli shvatiti da se iznimka u ovom slučaju ne može napraviti. Iako su u pitanju žrtve holokausta i likovi sa svastikama, ja sam smatrao da je zapravo u interesu Židova da imamo snažan Prvi amandman zato što su oni kao manjina vjerojatnija meta vladinih ograničenja slobode govora nego bilo tko drugi.” Rezultat svega – ACLU je uspio u tom sporu, ali neonacisti ipak nisu marširali kroz Skokie.
U jednu stvar stoga možete biti sigurni, američko pravosuđe još će jednom odlučivati o Prvom amandmanu, ali po prvi put u svojoj povijesti o digitalnom prvom amandmanu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ekspert za digitalne slobode analizira: Jesu li Twitter i Facebook u pravu što su Trumpu ugasili profile?
Zagrebački odvjetnik Vlaho Hrdalo u tekstu za Telegram komentira Trumpovo izbacivanje s društvenih mreža
Glavni Trumpov problem je što je dobio taste of his own medicine. Vrhovni sud SAD-a, kojem se predsjednik Trump svojski potrudio promijeniti sastav tako da naginje prema republikanskim stavovima, upravo je u aktualnom mandatu u dva različita predmeta donio odluku po kojoj slastičarnice imaju pravo odbiti izraditi svadbenu tortu za istospolni par
Vlaho Hrdalo odvjetnik je iz Zagreba, specijaliziran za digitalna prava i zaštitu privatnosti. Završio je poslijediplomski studij diplomacije s disertacijom o digitalnim slobodama. Predsjednik je Udruge za blockchain i kriptovalute. U tekstu za Telegram komentira odluku Facebooka i Twittera koji su Donaldu Trumpu ograničili pristup svojim uslugama, te pravnu, društvenu i filozofsku pozadinu tog poteza
Dvoje hrvatskih saborskih zastupnika najavilo je na društvenim mrežama da će uskoro u Hrvatskom saboru pokrenuti raspravu „o suvremenim oblicima cenzure i gušenja slobode govora“ pritom prilažući poveznicu na članak o različitim komunikacijskim platformama koje su ograničile američkog predsjednika Donalda Trumpa u korištenju njihovih usluga.
Povod tome je naravno odluka Twittera da trajno suspendira Trumpov račun @realDonaldTrump. Premda se ova tema najavljuje s aspekta osnovnih ljudskih prava, saborski zastupnici zapravo se pitaju može li privatna kompanija arbitrarno odlučiti da nekome uskrati korištenje vlastitih usluga.
Trump je dobio taste of his own medicine
I glavni problem Donalda Trumpa je što je dobio taste of his own medicine. Vrhovni sud SAD-a, kojem se predsjednik Trump svojski potrudio promijeniti sastav tako da naginje prema republikanskim stavovima, upravo je u aktualnom mandatu u dva različita predmeta (Masterpiece Cakeshop vs. Colorado i Sweet Cakes by Melissa vs. Oregon) donio odluku po kojoj slastičarnice imaju pravo odbiti izraditi svadbenu tortu za istospolni par.
Obrazloženje: privatne kompanije mogu djelovati na osnovi svojih uvjerenja i slobodno izabrati kome žele pružati svoje usluge, a kome ne. Što je napravio Twitter? Upravo to – slobodno je izabrao da Donaldu Trumpu više ne želi pružati usluge.
Pohvalno je što naši saborski zastupnici prate svjetska zbivanja koja se tiču digitalnih sloboda, ali bilo bi zgodno da ne reagiraju tek kad za određena digitalna prava budu zakinuti njima svjetonazorski bliski akteri. Naime, iako je cjelokupna javnost 2010. ukazivala da Visa i Mastercard (koji imaju praktički monopolistički položaj na kartičarskom tržištu) uskratom procesiranja transakcija za Wikileaks zapravo guše slobodu govora, nitko od naših javnih dužnosnika nije na to reagirao.
Twitter je 2018. zabranio antifa profil
Jednako je bilo i kad je Edward Snowden 2013. progonjen po svijetu kao pas. To možda nisu identične situacije, ali pokazuju da je prilike za reakciju itekako bilo. Ono što međutim predstavlja identičnu situaciju je odluka Twittera iz 2018. da zabrani antifa profil Smash Racism DC na potpuno isti način kao što je sada zabranjen Donaldu Trumpu. Razlog? Jer su voditelju Fox Newsa došli protestirati na kućnu adresu dok njega nije bilo doma, ali su tamo zato bili njegova supruga i četvero djece koji su se morali zaključati u smočnicu nakon što je rulja razbila ulazna vrata. U manjim razmjerima, ali dosta slično svjetini koja je upala u Kongres.
Ako je zabrana Trumpu pogrešna, onda je bilo pogrešno zabraniti i antifama. Problem sa zabranama je da kad jednom krenete, lako se prošire kriteriji jer su granice između pojedinih slučajeva tanke. Tako je jedan naš kolumnist, u inače izvrsnom tekstu koji pravilno identificira problem s vodećim društvenim mrežama danas – da ih je nemoguće jednostavno zamijeniti drugima jer je stvaranje communityja izuzetno mukotrpan i skup posao, pribjegao whataboutismu, modernoj logičkoj pogrešci koja se svodi na „zašto on može, a ja ne mogu“ ukazujući na primjer iranskog ajatolaha koji na tim istim društvenim mrežama poziva na nasilje.
Najmoćnija osoba svijeta šalje razularenu masu na vlastiti parlament
Nisam siguran da je ikome trebalo zabraniti profil, ali to što je njemu propušteno zatvoriti račun, ne znači da ga nije trebalo zatvoriti predsjedniku Trumpu. Svodi se to opet na priču o svjetskom policajcu – od ekscentričnih smo diktatora diljem svijeta navikli na sulude traktate o neprijateljskom Zapadu i zapravo ih nitko više ne doživljava ozbiljno, ali kad najmoćnija osoba najmoćnije države na svijetu pošalje razularenu masu na vlastiti parlament, tu nam se lampice upale jer bi nas taj predsjednik, ta država i taj parlament trebali čuvati upravo od raznih svjetskih despota (sjetite se samo od koga smo u Domovinskom ratu očekivali zaštitu; glavna pjesma kojom se zazivalo zaustavljanje rata u Hrvatskoj napisana je na engleskom jeziku).
Na sličan način se i od ovih kompanija u više članaka traži da budu svjetski digitalni policajac i naprave sa svoje strane sve što mogu da se na njihovim društvenim mrežama spriječi ekstremizam i govor mržnje. Ta su dva pristupa međutim nepomirljiva – ili će Twitter, Facebook, Google i ostali provoditi uredničku politiku i ograničavati što se može objaviti ili će se postaviti laissez faire pa omogućiti svima „slobodu govora“.
No, kao što je davno prije postojanja društvenih mreža u svom djelu Ili-Ili napisao danski filozof Søren Kierkegaard – ljudi zahtijevaju slobodu govora kao zamjenu za slobodu misli koju rijetko koriste.
Neograničena tolerancija zapravo bi dovela do izumiranja tolerancije
Jedan drugi filozof, Karl Popper pokušao je objasniti zašto se logika da treba biti tolerantan i prema netolerantnima ne može prihvatiti. Popper u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ukazuje na paradoks tolerancije – činjenicu da bi neograničena tolerancija zapravo dovela do izumiranja tolerancije.
Popper smatra da svaki pokret koji propovijeda netoleranciju prema nekome mora biti stavljen izvan zakona čime se, paradoksalno, tolerancija čuva postupajući netolerantno prema netolerantnima. Te stoga jer bi toleriranje netolerantnih moglo dovesti do tolikog širenja njihovih ideja koje, ako bi postale dominantne, ne bi tolerirale drugačije ideje kao što je primjerice tolerantnost.
Filozofija je međutim jedno, a pravo sasvim drugo, pa nam još jedan znameniti primjer dolazi opet iz SAD-a gdje je 1978. godine poznata Američka unija za građanske slobode (ACLU), na čijem je čelu tada bio Židov Ira Glasser, preuzela zastupanje neonacističke skupine koja je htjela marširati kroz čikaško predgrađe Skokie u kojem su se skrasili mnogi preživjeli iz holokausta.
Odluka o Prvom amandmanu, ali prvi put o – digitalnom
Glasser je rekao da nije ni najmanje dvojio o tome treba li ACLU zastupati neonaciste unatoč tome što su brojni članovi zbog toga napustili ACLU; po njemu je ACLU predan zaštiti temeljnih prava koja proizlaze iz Prvog amandmana i čija prava uživaju ama baš svi.
Glasser je izjavio da njegovi kolege nikako nisu „mogli shvatiti da se iznimka u ovom slučaju ne može napraviti. Iako su u pitanju žrtve holokausta i likovi sa svastikama, ja sam smatrao da je zapravo u interesu Židova da imamo snažan Prvi amandman zato što su oni kao manjina vjerojatnija meta vladinih ograničenja slobode govora nego bilo tko drugi.” Rezultat svega – ACLU je uspio u tom sporu, ali neonacisti ipak nisu marširali kroz Skokie.
U jednu stvar stoga možete biti sigurni, američko pravosuđe još će jednom odlučivati o Prvom amandmanu, ali po prvi put u svojoj povijesti o digitalnom prvom amandmanu.