Dijete koje ima najskuplji mobitel i tenisice i koje ljetuje na Maldivima, ne mora biti sretno dijete. Odlikaš koji nikad nije dobio četvorku, možda također nije sretno dijete. Djetetov osjećaj da spada u povlaštenu klasu neće kod njega, sam po sebi, izgraditi samopouzdanje niti će mu stvoriti skladno djetinjstvo. Čemu otac uči momčića kad mu daje BMW? To su neke od stvari koje svatko sebi treba sto puta ponavljati nakon strašne tragedije u Beogradu koju je prouzročio dječak od 13 godina, sin imućnih roditelja, sa samim peticama u imeniku škole koju nazivaju ”elitnom”.
Djeca postaju tužna i utučena zbog drugih razloga pa neku od njih šalju na terapije k psihoterapeutu, pišu im se dijagnoze i propisuju im se lijekovi. A to u osnovi ništa ne rješava ako mi koji ih odgajamo, roditelji, razrednici i nastavnici, ne radimo što je potrebno – svaki dan i u svakom trenutku njihovog odrastanja.
Olako je s djecom rukovati kako se to danas često čini i zato neka od njih pucaju na razne načine, do toga da, kao u ovom stravičnom slučaju, uzmu oružje da bi prosvirali mozak kolegama s kojima sjede u istoj školi i idu na iste rođendane. Onda dječaka naprosto nazovemo monstrumom i tu stavimo masnu točku.
Zločin djeteta rješavaju doživotnim zatvorom
Budući da to dijete neće krivično odgovarati jer još nema 14 godina, što je u njegovoj zemlji, kao i u mnogim drugima, zakonska granica, neki pametnjakovići sada traže i zahtijevaju da se crta pomakne na 12 godine kako bi se pitanje ovog zločina moglo zaključiti doživotnim zatvorom. Koliko li zablude ima u tome, umjesto da vidimo što trebamo činiti da se ovo s nikim drugim ne ponovi, tamo ili ovdje.
Nitko, dakako, ne zna kako i zbog čega je ovaj dječak postao ubojica, kako se živjelo u njegovoj obitelji i ima li kakvih mračnih tajni iza tih vrata. Ali jedino dobro koje može proizaći iz ovog užasa je to da se svi skupa osvijestimo i da preispitamo kako obavljamo svoje uloge u životima djece koju – svatko će reći – volimo najviše na svijetu.
Jer ta ljubav nije ezoterija ni apstrakcija, nego teška industrija, iscrpljujuća i naporna, traži vrijeme, trud i pažnju, otvorene oči i ponekad tvrdo srce. Djecu se mora voljeti vlastitim primjerom, tako da ih se uzima u obzir, gleda, grli i opominje i da im se pokazuju prave, a ne lažne vrijednosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za što imaš vremena, ako ne za svoje dijete?
Vjekovni obiteljski običaji smatraju se u ovo naše vrijeme zastarjelima i prevladanima, ali ne postoji zamjena za zajednički obrok za stolom, gdje se razgovara, sluša i pretresa što se kome dogodilo toga dana. Zgodno je naručivati hranu da ti je donese dostavljač Volta, ali dijete će jako dobro razumjeti da njegovi majka ili otac, kad god mogu, sami skuhaju juhu ili ispeku kolač od jabuka zato što ga vole. Kad s djecom crtaš, ili raspravljaš o zgodama s prijateljima, ili o životu na Marsu, to jest kad im daš svoje vrijeme i pažnju, radiš užasno važnu stvar jer samo dijete osjeti da ti je važno.
Znamo, dan je kratak, nema često mogućnosti za to, lakše je otpraviti maloga da igra igrice. Ali za što imaš vremena ako ga nikad nemaš za svoje dijete? Više puta sam čula za roditelje koji su sa zaprepaštenjem saznali da su im sin ili kći već dugo na drogama.
Ali kako to ne znaš, to je pitanje. Ako ih dočekuješ budan kad s izlaska dolaze kući, vidjet ćeš u kakvom su stanju. A ako se posumnja, spašavaj. I ostavi se priča o slobodama i integritetu po kojima majka mora kucati na vrata dječje sobe, pročitaj prokleti dnevnik. Inače ga nećeš ni taknuti, ali kad je stani-pani, bez daljnjega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postavi granice, ali neka zna zašto postoje
Onda, dijete se loše odgaja ako ga se tretira kao cara kome u svemu treba udovoljiti, ali i ako ga se drži pod staklenim zvonom. Nije sve dopušteno i nisi ti najvažniji na svijetu. Kad padne na maturi, nemoj mu kupiti motor da se utješi. Vodi ga k baki iako je stara i dosadna sa svojim reumama i dijagnozama. Zabrani što misliš da treba i objasni zašto.
Postavi granice, ali neka zna zašto je to potrebno. Pogađaj se i pregovaraj oko onoga što misliš da je važno, negdje malo zategni, negdje popusti i tako stalno i u krug. Pitaj svoje dijete kako je, a onda mu reci kako si ti jer i roditelj je samo običan čovjek koji ima briga i može biti kojekako. Ne vraćaj ga u njegovu sobu ako ti se noću uvuče u krevet, ali neka samo sprema svoje stvari u ormar i neka hrani mačku.
Opet kažem, treba ti za sve to kompletan život i da nekad ne spavaš od brige. Ali kad dobijemo djecu, to je ta pogodba koju smo potpisali. Zaprepašćujuće je da kod ovog dječaka u Beogradu nije ni naknadno proradila ni zera empatije. Nastavio je pucati i kad je smaknuo prvo dijete i vidio njegovu krv. Kažu da je miran i priseban. Ali i suosjećanje se uči doma i u školi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Škola kao da je digla ruke od same sebe
Zato se iz hrvatskog čitaju te lijepe i poučne priče iz lektire i pišu sastavci o prijateljstvu, obitelji, životnim željama i o tome što djecu brine i ljuti. Treba im govoriti o ljudima koji skupljaju boce da bi preživjeli, da oružje ubija, voditi ih u Jasenovac da vide što je okrutnost, suočavati ih s činjenicom da su mnogi ljudi goli i bosi, učiti ih da podijele sendvič s djetetom koje je gladno i pitati ih bi li oni podigli zidove za migrante koji bježe iz svojih zemalja jer će tamo pobiti njih i njihovu djecu.
Tome služe dom i škola, ali i škola kao da je digla ruke od same sebe, pa se boji tužakanja nasrtljivih roditelja i da joj se ne bi prigovorilo da djeci nameće pogled na svijet. Ali škola i mora nametati pogled na svijet kroz oči suosjećanja s onima koji nisu rođeni pod sretnom zvijezdom i uvažavanja za one koji su utoliko drugačiji jer su Romi, gay ili druge vjere. Umjesto toga, sada postaje moderna bolesna praksa da se školski testovi ocjenjuju postotkom, a ne samo ocjenom, pa se djecu dodatno histerizira jer ta petica nije sto od sto nego, zamisli, ”samo” 97 od sto posto.
Prvo pođimo od sebe i kako mi radimo
Nije vjerojatno da će djeca koja se tako paze i odgajaju odjednom neobjašnjivo eksplodirati po šavovima i završavati u patologiji, a pogotovo da će zabrazditi na stranu divljaštva ili zločina, niti da će poludjeti jer su došla u doticaj s doista odvratno nasilnim kompjuterskim igricama u kojima se puca, sakati i ubija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato – prije nego što rastrojeni čin ovog dječaka iz Beograda olako apsolviramo kao nešto nečuveno i nepojmljivo, što se nama i nikome od naših ne može dogoditi – prvo pogledajmo kako mi kod kuće radimo sa svojom djecom i kako rade ustanove koje za to plaćamo.
Jer od nas počinje svako dobro i zlo u dječjim glavama i mi moramo svaki dan sprečavati da se zlo začne i uhvati kao otrovna plijesan na nježni korijen, još neotporan na bol i bolest. Svaki dan znači golemo vrijeme i naporan posao kome se ne vidi kraja, ali nikakav bolji savjet na temu odgoja zdravog djeteta zapravo nije kadra formulirati nijedna psihologija. To nam je to i to mora ići uz ljubav prema djeci u koju se zaklinjemo kao što žuljave ruke idu uz zdjelicu slatkih jagoda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako da se tragedija iz Beograda nikada ne ponovi? Postavite djetetu granice, ali ga istovremeno slušajte, grlite, volite
Dan je kratak, lakše je otpraviti maloga da igra igrice. Ali za što imaš vremena ako ga nikad nemaš za svoje dijete?
Nitko, dakako, ne zna kako i zbog čega je ovaj dječak postao ubojica, kako se živjelo u njegovoj obitelji i ima li kakvih mračnih tajni iza tih vrata. Ali jedino dobro koje može proizaći iz ovog užasa je to da se svi skupa osvijestimo i da preispitamo kako obavljamo svoje uloge u životima djece koju - svatko će reći - volimo najviše na svijetu.
Dijete koje ima najskuplji mobitel i tenisice i koje ljetuje na Maldivima, ne mora biti sretno dijete. Odlikaš koji nikad nije dobio četvorku, možda također nije sretno dijete. Djetetov osjećaj da spada u povlaštenu klasu neće kod njega, sam po sebi, izgraditi samopouzdanje niti će mu stvoriti skladno djetinjstvo. Čemu otac uči momčića kad mu daje BMW? To su neke od stvari koje svatko sebi treba sto puta ponavljati nakon strašne tragedije u Beogradu koju je prouzročio dječak od 13 godina, sin imućnih roditelja, sa samim peticama u imeniku škole koju nazivaju ”elitnom”.
Djeca postaju tužna i utučena zbog drugih razloga pa neku od njih šalju na terapije k psihoterapeutu, pišu im se dijagnoze i propisuju im se lijekovi. A to u osnovi ništa ne rješava ako mi koji ih odgajamo, roditelji, razrednici i nastavnici, ne radimo što je potrebno – svaki dan i u svakom trenutku njihovog odrastanja.
Olako je s djecom rukovati kako se to danas često čini i zato neka od njih pucaju na razne načine, do toga da, kao u ovom stravičnom slučaju, uzmu oružje da bi prosvirali mozak kolegama s kojima sjede u istoj školi i idu na iste rođendane. Onda dječaka naprosto nazovemo monstrumom i tu stavimo masnu točku.
Zločin djeteta rješavaju doživotnim zatvorom
Budući da to dijete neće krivično odgovarati jer još nema 14 godina, što je u njegovoj zemlji, kao i u mnogim drugima, zakonska granica, neki pametnjakovići sada traže i zahtijevaju da se crta pomakne na 12 godine kako bi se pitanje ovog zločina moglo zaključiti doživotnim zatvorom. Koliko li zablude ima u tome, umjesto da vidimo što trebamo činiti da se ovo s nikim drugim ne ponovi, tamo ili ovdje.
Nitko, dakako, ne zna kako i zbog čega je ovaj dječak postao ubojica, kako se živjelo u njegovoj obitelji i ima li kakvih mračnih tajni iza tih vrata. Ali jedino dobro koje može proizaći iz ovog užasa je to da se svi skupa osvijestimo i da preispitamo kako obavljamo svoje uloge u životima djece koju – svatko će reći – volimo najviše na svijetu.
Jer ta ljubav nije ezoterija ni apstrakcija, nego teška industrija, iscrpljujuća i naporna, traži vrijeme, trud i pažnju, otvorene oči i ponekad tvrdo srce. Djecu se mora voljeti vlastitim primjerom, tako da ih se uzima u obzir, gleda, grli i opominje i da im se pokazuju prave, a ne lažne vrijednosti.
Za što imaš vremena, ako ne za svoje dijete?
Vjekovni obiteljski običaji smatraju se u ovo naše vrijeme zastarjelima i prevladanima, ali ne postoji zamjena za zajednički obrok za stolom, gdje se razgovara, sluša i pretresa što se kome dogodilo toga dana. Zgodno je naručivati hranu da ti je donese dostavljač Volta, ali dijete će jako dobro razumjeti da njegovi majka ili otac, kad god mogu, sami skuhaju juhu ili ispeku kolač od jabuka zato što ga vole. Kad s djecom crtaš, ili raspravljaš o zgodama s prijateljima, ili o životu na Marsu, to jest kad im daš svoje vrijeme i pažnju, radiš užasno važnu stvar jer samo dijete osjeti da ti je važno.
Znamo, dan je kratak, nema često mogućnosti za to, lakše je otpraviti maloga da igra igrice. Ali za što imaš vremena ako ga nikad nemaš za svoje dijete? Više puta sam čula za roditelje koji su sa zaprepaštenjem saznali da su im sin ili kći već dugo na drogama.
Ali kako to ne znaš, to je pitanje. Ako ih dočekuješ budan kad s izlaska dolaze kući, vidjet ćeš u kakvom su stanju. A ako se posumnja, spašavaj. I ostavi se priča o slobodama i integritetu po kojima majka mora kucati na vrata dječje sobe, pročitaj prokleti dnevnik. Inače ga nećeš ni taknuti, ali kad je stani-pani, bez daljnjega.
Postavi granice, ali neka zna zašto postoje
Onda, dijete se loše odgaja ako ga se tretira kao cara kome u svemu treba udovoljiti, ali i ako ga se drži pod staklenim zvonom. Nije sve dopušteno i nisi ti najvažniji na svijetu. Kad padne na maturi, nemoj mu kupiti motor da se utješi. Vodi ga k baki iako je stara i dosadna sa svojim reumama i dijagnozama. Zabrani što misliš da treba i objasni zašto.
Postavi granice, ali neka zna zašto je to potrebno. Pogađaj se i pregovaraj oko onoga što misliš da je važno, negdje malo zategni, negdje popusti i tako stalno i u krug. Pitaj svoje dijete kako je, a onda mu reci kako si ti jer i roditelj je samo običan čovjek koji ima briga i može biti kojekako. Ne vraćaj ga u njegovu sobu ako ti se noću uvuče u krevet, ali neka samo sprema svoje stvari u ormar i neka hrani mačku.
Opet kažem, treba ti za sve to kompletan život i da nekad ne spavaš od brige. Ali kad dobijemo djecu, to je ta pogodba koju smo potpisali. Zaprepašćujuće je da kod ovog dječaka u Beogradu nije ni naknadno proradila ni zera empatije. Nastavio je pucati i kad je smaknuo prvo dijete i vidio njegovu krv. Kažu da je miran i priseban. Ali i suosjećanje se uči doma i u školi.
Škola kao da je digla ruke od same sebe
Zato se iz hrvatskog čitaju te lijepe i poučne priče iz lektire i pišu sastavci o prijateljstvu, obitelji, životnim željama i o tome što djecu brine i ljuti. Treba im govoriti o ljudima koji skupljaju boce da bi preživjeli, da oružje ubija, voditi ih u Jasenovac da vide što je okrutnost, suočavati ih s činjenicom da su mnogi ljudi goli i bosi, učiti ih da podijele sendvič s djetetom koje je gladno i pitati ih bi li oni podigli zidove za migrante koji bježe iz svojih zemalja jer će tamo pobiti njih i njihovu djecu.
Tome služe dom i škola, ali i škola kao da je digla ruke od same sebe, pa se boji tužakanja nasrtljivih roditelja i da joj se ne bi prigovorilo da djeci nameće pogled na svijet. Ali škola i mora nametati pogled na svijet kroz oči suosjećanja s onima koji nisu rođeni pod sretnom zvijezdom i uvažavanja za one koji su utoliko drugačiji jer su Romi, gay ili druge vjere. Umjesto toga, sada postaje moderna bolesna praksa da se školski testovi ocjenjuju postotkom, a ne samo ocjenom, pa se djecu dodatno histerizira jer ta petica nije sto od sto nego, zamisli, ”samo” 97 od sto posto.
Prvo pođimo od sebe i kako mi radimo
Nije vjerojatno da će djeca koja se tako paze i odgajaju odjednom neobjašnjivo eksplodirati po šavovima i završavati u patologiji, a pogotovo da će zabrazditi na stranu divljaštva ili zločina, niti da će poludjeti jer su došla u doticaj s doista odvratno nasilnim kompjuterskim igricama u kojima se puca, sakati i ubija.
Zato – prije nego što rastrojeni čin ovog dječaka iz Beograda olako apsolviramo kao nešto nečuveno i nepojmljivo, što se nama i nikome od naših ne može dogoditi – prvo pogledajmo kako mi kod kuće radimo sa svojom djecom i kako rade ustanove koje za to plaćamo.
Jer od nas počinje svako dobro i zlo u dječjim glavama i mi moramo svaki dan sprečavati da se zlo začne i uhvati kao otrovna plijesan na nježni korijen, još neotporan na bol i bolest. Svaki dan znači golemo vrijeme i naporan posao kome se ne vidi kraja, ali nikakav bolji savjet na temu odgoja zdravog djeteta zapravo nije kadra formulirati nijedna psihologija. To nam je to i to mora ići uz ljubav prema djeci u koju se zaklinjemo kao što žuljave ruke idu uz zdjelicu slatkih jagoda.