Kako je HDZ devedesetih ciljano uništio tržište i dizajnirao sustav iz kojeg se ne možemo iščupati

Prema izvješću HAKOM-a, hrvatske regulatorne agencije, u 2019. samo je 12% kućanstava imalo priključak kablovske televizije. Na tom relativno malom tržištu nespornu dominantnu poziciju ima duopol HT-a i A1. Obje kompanije odgovaraju definiciji poduzetnika u „vladajućem položaju“ iz članka 12. Zakona o zaštiti tržišnoga natjecanja jer njihovi pojedinačni tržišni udjeli iznose više od 40%.

‘Sposobnost isključivanja konkurenata s tržišta’

Zbog takve svoje pozicije HT i A1 imaju, kako je to navedeno u Zakonu, „sposobnost nametanja tržišnih uvjeta“ odnosno „sposobnost isključivanja konkurenata s tržišta“, a upravo je to A1 učinio prekidom suradnje s UM-om. HAKOM nikada nije pokazao neki naročiti interes za primjenu Zakona o zaštiti tržišnoga natjecanja na tržištu kablovske televizije.

Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja svoju je ulogu odavno derogirala samo na davanje formalnih odobrenja koncentracija poduzetnika tako da u Hrvatskoj jedva da nekoga uopće brine spoznaja kako na cijelom nizu različitih tržišta imamo „vladajuću poziciju“ jednoga ili dva poduzetnika sa svim negativnim posljedicama takovih monopola, duopola ili kartela.

Ne treba biti veliki znalac da bi se zaključilo kako je od državnoga tržišnog monopola jedino još gori privatni tržišni monopol potpomognut od strane te iste države i njenoga aparata.

Uvođenje enormne carinske zaštite na većinu roba

U protekla tri desetljeća hrvatski su građani umjesto tržišne utakmice dobivali deformirana tržišta cijeloga niza roba i usluga kao logičan rezultat rođačkoga i ortačkoga kapitalizma. U drugoj polovini devedesetih, nakon uspješno provedene podjele društvene imovine zaslužnim partijskim prvoborcima i viđenijim donatorima, hrvatske vlasti uvele su enormnu carinsku zaštitu na većinu roba, a sve zbog potpore netom stasalim rođacima i ortacima.

Tako smo dobili ograđeno lokalno tržište s jednim proizvođačem cigareta, odnosno čokolade, ulja, sladoleda ili mineralnih voda, dvije mljekare i tri šećerane, koji su svaki u svome segmentu tržišta imali „vladajuću poziciju“, a od inozemne konkurencije štitili su se carinskim tarifama koje su često bile jednake ili više od vrijednosti same uvezene robe.

Cijene bile dvostruko više nego u susjednim zemljama

Budući da privatni monopoli obično nisu karitativni, cijene tako zaštićenih hrvatskih proizvoda bile su dvostruko više od cijena tih istih ili konkurentskih proizvoda na policama trgovina u susjednim državama.

Zbog toga što u Hrvatskoj većina građana živi na najviše sat vožnje do najbliže trgovine u nekoj od susjednih zemalja ta apsurdna epizoda nije mogla predugo trajati, ali su neki od navedenih monopola ili duopola još uvijek ostali u „vladajućoj poziciji“ na svojim tržištima.

Jedina je promjena što njihovi vlasnici više nisu rođaci, ortaci i donatori vječne nam partije, nego upravo oni od kojih smo tada tako sumanuto štitili njihove monopole.

Najbizarnija priča je ona o rovinjskoj tvornici cigareta

Najbizarnija priča od svih hrvatskih priča o privatnim monopolima ona je o rovinjskoj tvornici cigareta. Ako ostavimo po strani sve njene pretvorbene i privatizacijske prečace i moguće stranputice činjenica je da privatni monopol na cigarete unutar granica jedne države nigdje nije lako ostvariv, a u stvarno demokratskim zemljama uglavnom je neodrživ.

Takav je privatni monopol u Hrvatskoj trajao više od dvadeset godina i završio je prodajom onome od koga ga je država tih dvadeset godina svojim politikama i odlukama štitila. U Hrvatskoj su početkom devedesetih poslovale tri tvornice cigareta.

Rovinjska je postala privatna svjetlosnom brzinom, na samom početku devedesetih, te je zahvaljujući svekolikoj povezanosti i isprepletenosti interesa s vrhovima najveće novčarske institucije u državi postala većinskim vlasnikom i one zagrebačke 1998. godine.

Ministarstvo je stalno postavljalo nove uvjete BAT-u

Državna revizija 2003. godine lakonski je konstatirala da postupak pretvorbe društvenoga poduzeća Tvornica duhana Zagreb (TDZ) nije obavljen u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, a ključna primjedba odnosila se na pretvaranja dugovanja TDZ-a u vlasnički udio Zagrebačke banke.

U vrijeme kada je rovinjska tvornica preuzimala zagrebačku, Tvornicu duhana Zadar kupio je British American Tobacco (BAT), koji je u nju tada uložio današnjih 35 milijuna eura. Proizvodnja je trebala započeti u svibnju 2001., ali Ministarstvo poljoprivrede nikako nije željelo ugroziti teško stečeni monopol TDR-a te je stalno postavljalo nove uvjete BAT-u.

Kada je na kraju kao uvjet za davanje odobrenja za rad zatražilo i dodatna ulaganja u nove linije za obradu duhana vrijedna današnjih 10 milijuna eura BAT je otpustio sve radnike, demontirao strojeve i otišao iz Hrvatske. Tako su vlasnici rovinjske tvornice mogli napokon odahnuti i uživati u svom tržišnom monopolu narednih 14 godina, sve dok je na koncu 2015. nisu prodali tom istom BAT-u.

Zamislite da trgovci jabukama koordinirano mijenjaju cijenu voća

Priča o hrvatskome duhanskom monopolu ne bi imala takav slijed da je u Hrvatskoj pitanje monopola, odnosno kakve-takve fer tržišne utakmice, ikada bilo predmetom javnoga interesa. Već godinama svakoga utorka u ponoć mijenjaju se cijene naftnih derivata na prodajnim mjestima različitih trgovaca.

Zamislite da svake srijede u podne trgovci jabukama, uz prethodnu najavu, koordinirano mijenjaju cijene tog voća. Vjerojatno bi to ponukalo Agenciju za zaštitu tržišnoga natjecanja na obavljanje posla zbog kojega je i osnovana.

Problematična koordinirana akcija hrvatskih veledrogerija

Predstavnici najvećih veledrogerija u redovnim vremenskim razmacima sazivaju konferencije za medije kako bi obavijestili javnost da su dospjeli dugovi države opet premašili za njih prihvatljive iznose i da će zbog toga morati obustaviti isporuke lijekova pojedinim bolnicama iznad vrijednosti dnevnih ili tjednih plaćanja.

Nije sporno da svaka veledrogerija može obustaviti isporuke kupcu koji ne plaća dospjele račune, ali je krajnje problematično i u izravnoj suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja to činiti u koordiniranoj akciji imajući u vidu nespornu „vladajuću poziciju“ tih istih veledrogerija na tržištu lijekova.

A1 Telekom Austria Group vlasnik je hrvatskoga telekomunikacijskog operatera A1, a sam je u većinskome vlasništvu meksičkoga America Movil kojime upravlja Carlos Slim, najveći meksički magnat i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. United Media Group (UM) dio je United Group (UG) čiji je većinski vlasnik londonska investicijska tvrtka BC Partners. U sastavu UG-a su i telekomunikacijski operateri u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj te 31 televizijski kanal od kojih neki poput hrvatske Nove TV imaju i nacionalne koncesije.

Tržište na kojemu je budućnost kablovske televizije vrlo upitna

Trenutačni sukob A1 i UM-a treba gledati i u kontekstu budućih preslagivanja na tržištima telekomunikacijskih usluga i televizijskih programskih sadržaja, a u kojemu austrijski A1 i njemački HT brane trenutačne tržišne udjele kao operateri, a UG, koji za razliku od njih ima i vlastite programske sadržaje, želi iskoristi upravo tu prednost za bitno povećanje svoga tržišnog udjela.

Postojeći hrvatski Zakon o elektroničkim medijima ne dozvoljava operaterima kablovske televizije da nude gledateljima vlastite programske sadržaje. Sve zajedno događa se na tržištu na kojemu je budućnost kablovske televizije kakva je ona danas vrlo upitna jer osim izravnih prijenosa sportskih natjecanja svi su ostali programi, uključivši i kanale koji emitiraju samo vijesti, dostupni gledateljima samo po cijeni interneta.

Hrvatska će liberalizirati svoj postojeći Zakon o elektroničkim medijima ne zbog toga da televizija N1 ne bi bila ugašena – Banski dvori ionako ne bi previše plakali za tim neovisnim televizijskim kanalom – već zbog tehnološkoga napretka i promjena navika gledatelja, koji će ovakve operatere kablovske televizije i njihove dogovore učiniti suvišnima.