Kada je takva država zahvaljujući i njemu na kraju stvorena, Tuđman je za model političkoga vladanja izabrao predsjednički sustav i parlamentarnu demokraciju, ali je u stvarnosti sebe doživljavao kao državnoga poglavara ili vrhovnika koji upravlja zemljom uz pomoć odabrane i za taj teški i odgovorni posao adekvatno nagrađene političke, gospodarske i kulturne elite.
Zbog toga je prvih deset godina moderne Hrvatske usporedivo s razdobljem prosvijećenoga apsolutizma druge polovine 18. stoljeća u kojemu vladari poput austrijske nadvojvotkinje i ugarske i češke kraljice Marije Terezije upravljaju svojim carstvima i kraljevstvima koncentrirajući svu vlast u svojim rukama kako bi mogli provoditi reforme na dobrobit svojih podanika. Tako je i Predsjednik Republike Franjo Tuđman vladao Hrvatskom kao zemljom staleža brinući i o takvim detaljima kao što su izgled državnoga grba i zastave, ime najvećega zagrebačkog nogometnog kluba, nacionalnost pojedinih sudaca ili televizijskih urednika i vlasništvo Karlovačke pivovare.
Nacionalizam kao jedina životna ideologija
Svi koji su imali određenih primjedbi na takav način vladanja bili su doživljavani kao zanovijetala i smutljivci koji svojom javnom djelatnošću i političkom aktivnošću svjesno ili ne rade u interesu pojedinih antihrvatski orijentiranih svjetskih čimbenika i moćnika. HDZ, kao politički pokret svih hrvatskih staleža, u potpunosti je zamijenio dvije prijašnje društveno-političke organizacije SKH i SSRNH, jedino što za razliku od SKH nije imao svoje osnovne organizacije ili ogranke u pojedinim tvrtkama i ustanovama.
Partijsko postavljanje upravljačkih struktura u javnim poduzećima i ustanovama koje je HDZ započeo 1990., uz određene iznimke i dva kraća prekida, nastavljeno je sve do danas. Franjo Tuđman uspostavio je model vladanja prema kojemu je nacionalizam kao jedina životna ideologija bio opravdanje za etatizam odnosnu sveprisutnu i svemoćnu državu, a rezultat takvog načina vladanja mogli su biti samo klijentelizam i razvijena korupcija u svim porama društva.
Mnogi su povjerovali u priče uglađenog Andreja Plenkovića
Njegov nasljednik na čelu HDZ-a Ivo Sanader želio je Hrvatsku uvesti u Europsku uniju te je tvrdu nacionalističku retoriku koristio samo za potrebe dobivanja različitih izbora. U vrijeme njegove vladavine ortački i rođački kapitalizam razvijen je do vrlo zavidnog nivoa i to ne samo na europskim ljestvicama. Tomislav Karamarko popeo se na vlast koristeći sve tri poluge, nacionalizam, klijentelizam i etatizam, bez ikakve naročite zadrške, ali budući da je u ovoj drugoj pretjerao morao se nakon kratkog boravka u Banskim dvorima povući iz politike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada je 2016. na čelo HDZ-a došao uglađeni, obrazovani i elokventni Andrej Plenković mnogi su povjerovali u njegove riječi prema kojima je njegova zadaća transformacijska, najprije će biti transformiran HDZ, a onda će takav novi transformirani HDZ transformirati Hrvatsku.
Pet godina kasnije više nitko ne spominje transformaciju
Gotovo pet godina kasnije tu transformaciju HDZ-a i Hrvatske više nitko ne spominje, a najčešće korištena riječ postala je „destabilizacija“ kojom se Republika Hrvatska simbolički ponovo vratila u Tuđmanovo vrijeme, samo što Andrej Plenković, za razliku od svoga uzora, ne sudjeluje u dizajniranju državnih simbola, ne određuje imena nogometnim klubovima, ne propitkuje nacionalnost sudaca i televizijskih urednika i ne poklanja pivovare zaslužnim donatorima partije.
Ali u skladu s boljom praksom novovjekoga prosvjetiteljskog apsolutizma drži lekcije opoziciji i medijima o smislu njihovoga postojanja i poslanja, te svaku njihovu kritičnost ili parlamentarnu opstrukciju vidi kao „destabilizaciju“ Vlade i vladajuće većine. Povijest, ne samo na ovim prostorima, prepuna je „transformacija“ koje su ustuknule ili su bile zamijenjene „destabilizacijama“. To je uvijek bio nepogrešivi znak da su određeni društveni i politički model, odnosno ekipa koja ga vodi, nepovratno potrošeni te da zaslužuju biti zamijenjeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković ima apsolutnu vlast u svojoj partiji
Premijer Andrej Plenković ima apsolutnu vlast u svojoj partiji, on u stvarnosti odlučuje umjesto saborskih zastupnika HDZ-a i ministara u Vladi, a sve to je rezultat postojećega političkog i izbornog modela u kojem su ministri i saborski zastupnici postali ministrima i zastupnicima ponajviše voljom stranačkoga predsjednika, a tek onda građana.
Zbog takve tvorničke pogreške dokinuta je unutarstranačka demokracija, a zbog njenoga nepostojanja potpuno je nevažno što na primjer o ukidanju obaveznoga članstva u Hrvatskoj gospodarskoj komori misli bilo koji od zastupnika ili ministara iz HDZ-a, važno je što želi premijer Plenković i u ovom slučaju šefovi Reformista i HSLS-a koji zajedno imaju svega tri zastupnika.
U relativno marginalnom političkom prijeporu, jer samo ukidanje obaveznoga članstva u HGK sigurno neće Hrvatsku učiniti ni zericu manje etatističkom, Andrej Plenković je napravio još jednu pogrešku u koracima pokazavši treći put u sedam dana kako je odustao od transformacije HDZ‑a i Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon nacionalizma, poskliznuli su se u klijentelizam
Najprije je u želji da HDZ ne izgubi pozlatu nacionalističke stranke ustao u obranu čak i „poslijeratnih hosovaca“ i njihova prava da u slavu ratnih postrojbi čiji članovi nisu bili i na dan obilježavanja vojnih operacija u kojima nisu sudjelovali oblače crne uniforme i nose crne zastave urešene ustaškim pozdravima i porukama.
Andrej Plenković čak je zanemario notornu povijesnu činjenicu da je Franjo Tuđman problem HSP-ove stranačke milicije riješio u ratnu jesen 1991. malo mrkvom, nešto više batinom jer je tadašnji HSP bio otvoreno proustaški, a što znači anticivilizacijski i protuhrvatski.
Nakon što je lažne hosovce smušeno i neuspješno pokušao braniti i ministar obrane Mario Banožić na teren je istrčao sada već bivši šef zagorskoga HDZ-a Žarko Tušek poskliznuvši se, nakon nacionalizma, u drugu najomiljeniju disciplinu HDZ-a: klijentelizam. Svojim pitanjem „A kaj bi ti štel biti?“ postavljenim nezavisnom vijećniku Viktoru Šimuniću u jednoj zagorskoj kleti saborski zastupnik Žarko Tušek nepovratno je izašao iz visoke politike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nacionalistički i klijentelistički pokret pretvoren u stranku
Ta činjenica ne bi bila od neke naročite važnosti da je premijer Plenković osudio pojavu i spasio druga momentalnom privremenom degradacijom, ali je on je pojavu relativizirao, a druga ukorio zbog nepažnje, nebudnosti i političke naivnosti. Prema premijeru nije problem što je Tušek licitirao čelnim mjestima u javnim poduzećima kao da su njegovo leno nego je problem što je dozvolio da ga Šimunić snima dok se on raspituje o karijernim preferencijama nezavisnog vijećnika. Možemo zaključiti kako za HDZ i dalje nije problem klijentelizam kao takav već je problem u njegovoj nespretnoj provedbi.
Nakon što je HDZ u svega nekoliko dana tako dokazao da je i dalje samo nacionalistički i klijentelistički pokret pretvoren silom prilika u stranku u petak se dokazao i kao zadnja linija obrane etatizma.
Protiveći se ukidanju zakonske odredbe o obaveznom članstvu u HGK Andrej Plenković i HDZ pod njegovim upravljanjem zapravo su poručili da država, a to je u ovom i u svim drugim slučajevima ponajviše Andrej Plenković, najbolje zna što je najbolje za hrvatske građane i poduzetnike. Zbog toga ni ne treba očekivati da bi u nekoj doglednoj budućnosti HDZ bio transformiran prije nego bude temeljito destabiliziran.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je HDZ još jednom potvrdio da čvrsto stoji na braniku nacionalizma, klijentelizma i etatizma
HDZ- u i dalje nije problem klijentelizam kao takav, već je problem u njegovoj nespretnoj provedbi
Kada je 2016. na čelo HDZ-a došao uglađeni, obrazovani i elokventni Andrej Plenković mnogi su povjerovali u njegove riječi prema kojima je njegova zadaća transformacijska, najprije će biti transformiran HDZ, a onda će takav novi transformirani HDZ transformirati Hrvatsku. Gotovo pet godina kasnije tu transformaciju HDZ-a i Hrvatske više nitko ne spominje.
Prvi predsjednik HDZ-a i Republike Hrvatske Franjo Tuđman cijelu svoju postkomunističku političku borbu posvetio je stvaranju nacionalne države, koja je prema njegovomu razumijevanju povijesnih prilika i političkih silnica, sama po sebi bila dovoljna za osiguranje svekolike opstojnosti nacije te prosperiteta svih njenih staleža.
Kada je takva država zahvaljujući i njemu na kraju stvorena, Tuđman je za model političkoga vladanja izabrao predsjednički sustav i parlamentarnu demokraciju, ali je u stvarnosti sebe doživljavao kao državnoga poglavara ili vrhovnika koji upravlja zemljom uz pomoć odabrane i za taj teški i odgovorni posao adekvatno nagrađene političke, gospodarske i kulturne elite.
Zbog toga je prvih deset godina moderne Hrvatske usporedivo s razdobljem prosvijećenoga apsolutizma druge polovine 18. stoljeća u kojemu vladari poput austrijske nadvojvotkinje i ugarske i češke kraljice Marije Terezije upravljaju svojim carstvima i kraljevstvima koncentrirajući svu vlast u svojim rukama kako bi mogli provoditi reforme na dobrobit svojih podanika. Tako je i Predsjednik Republike Franjo Tuđman vladao Hrvatskom kao zemljom staleža brinući i o takvim detaljima kao što su izgled državnoga grba i zastave, ime najvećega zagrebačkog nogometnog kluba, nacionalnost pojedinih sudaca ili televizijskih urednika i vlasništvo Karlovačke pivovare.
Nacionalizam kao jedina životna ideologija
Svi koji su imali određenih primjedbi na takav način vladanja bili su doživljavani kao zanovijetala i smutljivci koji svojom javnom djelatnošću i političkom aktivnošću svjesno ili ne rade u interesu pojedinih antihrvatski orijentiranih svjetskih čimbenika i moćnika. HDZ, kao politički pokret svih hrvatskih staleža, u potpunosti je zamijenio dvije prijašnje društveno-političke organizacije SKH i SSRNH, jedino što za razliku od SKH nije imao svoje osnovne organizacije ili ogranke u pojedinim tvrtkama i ustanovama.
Partijsko postavljanje upravljačkih struktura u javnim poduzećima i ustanovama koje je HDZ započeo 1990., uz određene iznimke i dva kraća prekida, nastavljeno je sve do danas. Franjo Tuđman uspostavio je model vladanja prema kojemu je nacionalizam kao jedina životna ideologija bio opravdanje za etatizam odnosnu sveprisutnu i svemoćnu državu, a rezultat takvog načina vladanja mogli su biti samo klijentelizam i razvijena korupcija u svim porama društva.
Mnogi su povjerovali u priče uglađenog Andreja Plenkovića
Njegov nasljednik na čelu HDZ-a Ivo Sanader želio je Hrvatsku uvesti u Europsku uniju te je tvrdu nacionalističku retoriku koristio samo za potrebe dobivanja različitih izbora. U vrijeme njegove vladavine ortački i rođački kapitalizam razvijen je do vrlo zavidnog nivoa i to ne samo na europskim ljestvicama. Tomislav Karamarko popeo se na vlast koristeći sve tri poluge, nacionalizam, klijentelizam i etatizam, bez ikakve naročite zadrške, ali budući da je u ovoj drugoj pretjerao morao se nakon kratkog boravka u Banskim dvorima povući iz politike.
Kada je 2016. na čelo HDZ-a došao uglađeni, obrazovani i elokventni Andrej Plenković mnogi su povjerovali u njegove riječi prema kojima je njegova zadaća transformacijska, najprije će biti transformiran HDZ, a onda će takav novi transformirani HDZ transformirati Hrvatsku.
Pet godina kasnije više nitko ne spominje transformaciju
Gotovo pet godina kasnije tu transformaciju HDZ-a i Hrvatske više nitko ne spominje, a najčešće korištena riječ postala je „destabilizacija“ kojom se Republika Hrvatska simbolički ponovo vratila u Tuđmanovo vrijeme, samo što Andrej Plenković, za razliku od svoga uzora, ne sudjeluje u dizajniranju državnih simbola, ne određuje imena nogometnim klubovima, ne propitkuje nacionalnost sudaca i televizijskih urednika i ne poklanja pivovare zaslužnim donatorima partije.
Ali u skladu s boljom praksom novovjekoga prosvjetiteljskog apsolutizma drži lekcije opoziciji i medijima o smislu njihovoga postojanja i poslanja, te svaku njihovu kritičnost ili parlamentarnu opstrukciju vidi kao „destabilizaciju“ Vlade i vladajuće većine. Povijest, ne samo na ovim prostorima, prepuna je „transformacija“ koje su ustuknule ili su bile zamijenjene „destabilizacijama“. To je uvijek bio nepogrešivi znak da su određeni društveni i politički model, odnosno ekipa koja ga vodi, nepovratno potrošeni te da zaslužuju biti zamijenjeni.
Plenković ima apsolutnu vlast u svojoj partiji
Premijer Andrej Plenković ima apsolutnu vlast u svojoj partiji, on u stvarnosti odlučuje umjesto saborskih zastupnika HDZ-a i ministara u Vladi, a sve to je rezultat postojećega političkog i izbornog modela u kojem su ministri i saborski zastupnici postali ministrima i zastupnicima ponajviše voljom stranačkoga predsjednika, a tek onda građana.
Zbog takve tvorničke pogreške dokinuta je unutarstranačka demokracija, a zbog njenoga nepostojanja potpuno je nevažno što na primjer o ukidanju obaveznoga članstva u Hrvatskoj gospodarskoj komori misli bilo koji od zastupnika ili ministara iz HDZ-a, važno je što želi premijer Plenković i u ovom slučaju šefovi Reformista i HSLS-a koji zajedno imaju svega tri zastupnika.
U relativno marginalnom političkom prijeporu, jer samo ukidanje obaveznoga članstva u HGK sigurno neće Hrvatsku učiniti ni zericu manje etatističkom, Andrej Plenković je napravio još jednu pogrešku u koracima pokazavši treći put u sedam dana kako je odustao od transformacije HDZ‑a i Hrvatske.
Nakon nacionalizma, poskliznuli su se u klijentelizam
Najprije je u želji da HDZ ne izgubi pozlatu nacionalističke stranke ustao u obranu čak i „poslijeratnih hosovaca“ i njihova prava da u slavu ratnih postrojbi čiji članovi nisu bili i na dan obilježavanja vojnih operacija u kojima nisu sudjelovali oblače crne uniforme i nose crne zastave urešene ustaškim pozdravima i porukama.
Andrej Plenković čak je zanemario notornu povijesnu činjenicu da je Franjo Tuđman problem HSP-ove stranačke milicije riješio u ratnu jesen 1991. malo mrkvom, nešto više batinom jer je tadašnji HSP bio otvoreno proustaški, a što znači anticivilizacijski i protuhrvatski.
Nakon što je lažne hosovce smušeno i neuspješno pokušao braniti i ministar obrane Mario Banožić na teren je istrčao sada već bivši šef zagorskoga HDZ-a Žarko Tušek poskliznuvši se, nakon nacionalizma, u drugu najomiljeniju disciplinu HDZ-a: klijentelizam. Svojim pitanjem „A kaj bi ti štel biti?“ postavljenim nezavisnom vijećniku Viktoru Šimuniću u jednoj zagorskoj kleti saborski zastupnik Žarko Tušek nepovratno je izašao iz visoke politike.
Nacionalistički i klijentelistički pokret pretvoren u stranku
Ta činjenica ne bi bila od neke naročite važnosti da je premijer Plenković osudio pojavu i spasio druga momentalnom privremenom degradacijom, ali je on je pojavu relativizirao, a druga ukorio zbog nepažnje, nebudnosti i političke naivnosti. Prema premijeru nije problem što je Tušek licitirao čelnim mjestima u javnim poduzećima kao da su njegovo leno nego je problem što je dozvolio da ga Šimunić snima dok se on raspituje o karijernim preferencijama nezavisnog vijećnika. Možemo zaključiti kako za HDZ i dalje nije problem klijentelizam kao takav već je problem u njegovoj nespretnoj provedbi.
Nakon što je HDZ u svega nekoliko dana tako dokazao da je i dalje samo nacionalistički i klijentelistički pokret pretvoren silom prilika u stranku u petak se dokazao i kao zadnja linija obrane etatizma.
Protiveći se ukidanju zakonske odredbe o obaveznom članstvu u HGK Andrej Plenković i HDZ pod njegovim upravljanjem zapravo su poručili da država, a to je u ovom i u svim drugim slučajevima ponajviše Andrej Plenković, najbolje zna što je najbolje za hrvatske građane i poduzetnike. Zbog toga ni ne treba očekivati da bi u nekoj doglednoj budućnosti HDZ bio transformiran prije nego bude temeljito destabiliziran.