U svibnju 2019. Manfred Weber i Frans Timmermans stigli su u Hrvatsku. Timmermans, nizozemski socijaldemokrat, obilazio je Rijeku, dok se Weber, u društvu Andreja Plenkovića i drugih pučana, prošetao Zagrebom. Obojica, i Timmermans i Weber, nadali su se da će ih tjedan dana kasnije izbori za Europski parlament lansirati na poziciju šefa Europske komisije.
I Weber i Timmermans s pravom su se nadali da će nakon europskih izbora dobiti ključnu funkciju u Bruxellesu. Obojica su bili tzv. Spitzenkandidati, koje su njihove političke grupacije u izbornoj utrci nominirale za čelnu dužnost u Komisiji. Ideja je bila isprobana u praksi: nakon što su pučani 2014. bili relativni pobjednik EU izbora, njihov Spitzenkandidat Jean-Claude Juncker sljedećih je pet godina vodio Europsku komisiju.
Odustali kao od starih cipela
Ni Weber ni Timmermans, međutim, nisu uspjeli. Dva mjeseca nakon što su deseci milijuna Europljana izašli na birališta, uvjereni da će njihov glas utjecati na to tko će postati predsjednik jedne od triju ključnih EU institucija, dogovor je, ponovno, pao iza zatvorenih vrata.
Predsjednica Komisije postala je Ursula von der Leyen, biračima izvan Njemačke praktički sasvim nepoznata. „Odustali su od cijele koncepcije kao od para cipela“, bio je kritičan profesor Zoran Kurelić.
Četiri godine nakon što su čelnici država članica Europske unije odbacili koncept Spitzenkandidata, ponovno se aktualizira rasprava o budućnost te ideje. Nominiranje vodećeg kandidata, koji u slučaju relativne pobjede svoje političke grupacije postaje šef ili šefica Europske komisije, trebalo je ublažiti kritike na percipirani demokratski deficit EU-a. No, godinu dana prije novih EU izbora, pitanje je hoće li taj koncept uopće preživjeti.
Što građani žele? Nije važno
Nema puno mjesta sumnji u to što građani – dakle birači – žele. U javnom savjetovanju bez presedana, koje je trajalo godinu dana, Europska unija pitala je ljude kakvu bi Europsku uniju htjeli. Što se tiče ključnih dužnosti, odgovor je bio vrlo precizan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
„Europski građani trebali bi imati veću ulogu u odabiru predsjednika Komisije. To bi se moglo postići izravnim biranjem predsjednika Komisije ili sustavom vodećih kandidata“, piše u opsežnom izvješću Konferencije o budućnosti Europe. Nije, međutim, pitanje što bi htjeli građani, već što će htjeti njihove vlade.
Hoće li se čelnici država članica, njihovi premijeri i/li predsjednici, odreći mogućnosti da presudno utječu na to tko će u narednom petogodišnjem mandatu voditi Europsku komisiju, koja je u međuvremenu, zbog pandemije i reperkusija rata u Ukrajini, priskrbila još veće ovlasti? Pogotovo imajući u vidu činjenicu da su prošlog puta otkantali Spitzenkandidate bez ikakvih političkih posljedica.
Kako je pregovarao Plenković
Na izborima u svibnju 2019. Europska pučka stranka, kojoj pripada i Plenkovićev HDZ, bila je relativni pobjednik. Kao grupacija koja je osvojila najviše zastupničkih mandata, trebala je dati novog šefa Komisije – bavarskog političara Manfreda Webera, koji se natjecao na izborima kao EPP-ov Spitzenkandidat. No, ni Weber niti ostali vodeći kandidati, među kojima je bio i Timmermans uime socijalista, nisu dobili većinsku potporu u Europskom vijeću.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bitnu je ulogu odigrao i hrvatski premijer. Plenković, čije je ime u to vrijeme kružilo kuloarima kao potencijalnog kandidata za neku od ključnih europskih funkcija, tada je uime pučana pregovarao o raspodjeli top pozicija u EU institucijama.
Premijer je čvrsto branio Webera od kritika, ali je kao EPP-ov pregovarač na kraju evidentno popustio: umjesto svog Spitzenkandidata (Webera), pučani su pristali sačuvati barem samu funkciju (čelno mjesto u Komisiji) na koju je imenovana EPP-ova Ursula von der Leyen.
Polemika bavarskih političara
Princip Spitzenkandidata je time de facto (iako ne i formalno) napušten, a njegovom umrtvljivanju pridonijeli su europski lideri, uključujući hrvatskog premijera. Stoga nije iznenađujuće da četiri godine kasnije ta tema ponovno izaziva tenzije. Ovoga puta u redovima njemačkih političara iz CDU/CSU-a, najutjecajnijeg bloka u Europskoj pučkoj stranci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Polemiku je potaknula izjava bavarskog političara Alexandera Dobrindta da koncept Spitzenkandidata treba ustvari napustiti jer ne dovodi do uspjeha, nego stvara iritaciju, „kao prošli puta“. Na europskim izborima mogu postojati nositelji lista, ali to ne treba povezivati s budućim vodstvom Europske komisije, smatra Dobrindt. No, njegovi stranački kolege, Weber, koji je šef EPP-a, i Markus Söder, lider CSU-a, ne slažu se s takvim stavom i to otvoreno daju do znanja.
Europski pučani su, po njima, čvrsto opredijeljeni za princip vodećih kandidata jer, prema Weberu, prije dolaska na ključnu političku poziciju osoba treba „pokazati svoje boje i svoje ime“. „Ne bismo se trebali vraćati zakulisnim dogovorima koje smo imali 2019.“, kaže nesuđeni šef Komisije, koji je, moguće, još uvijek razočaran raspletom nakon prošlih EU izbora. Tada je on „pokazao svoje boje“, ali je Ursula von der Leyen postala predsjednica Komisije.
U čijim je rukama odluka?
Četiri godine kasnije nagađa se i hoće li se njemačka političarka, koja je političkim dealom iza zatvorenih vrata lansirana na vodeću briselsku dužnost, uopće natjecati za još jedan mandat – ovoga puta možda kao vodeća kandidatkinja EPP-a. Ili će von der Leyen odustati, pa će pučani tražiti drugog kandidata ili drugu kandidatkinju. U tom se kontekstu spominje i aktualna predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola, također pučanka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa od toga, međutim, nije jamstvo da će o budućoj predsjednici ili predsjedniku Europske komisije odlučivati birači. Kako se pokazalo u ljeto 2019., lideri država članica EU-a nisu uopće skloni takvu političku moć prepustiti građanima. Neće biti pretjerano iznenađenje budu li odluku o raspodjeli ključnih dužnosti čelnici država članica nastojali i ubuduće zadržati još čvršće u svojim rukama.
Kako je Plenković odigrao jednu od presudnih uloga u umrtvljivanju demokracije u samom vrhu EU
Građani su jasno rekli da žele odlučiti tko će voditi Europsku komisiju. Otkud političarima pravo da im to uskraćuju?
Nema jamstva da će o budućoj predsjednici ili predsjedniku Europske komisije odlučivati birači. Lideri država članica EU-a nisu uopće skloni takvu političku moć prepustiti građanima. Neće biti pretjerano iznenađenje budu li odluku o raspodjeli ključnih dužnosti nastojali i ubuduće zadržati u svojim rukama
U svibnju 2019. Manfred Weber i Frans Timmermans stigli su u Hrvatsku. Timmermans, nizozemski socijaldemokrat, obilazio je Rijeku, dok se Weber, u društvu Andreja Plenkovića i drugih pučana, prošetao Zagrebom. Obojica, i Timmermans i Weber, nadali su se da će ih tjedan dana kasnije izbori za Europski parlament lansirati na poziciju šefa Europske komisije.
I Weber i Timmermans s pravom su se nadali da će nakon europskih izbora dobiti ključnu funkciju u Bruxellesu. Obojica su bili tzv. Spitzenkandidati, koje su njihove političke grupacije u izbornoj utrci nominirale za čelnu dužnost u Komisiji. Ideja je bila isprobana u praksi: nakon što su pučani 2014. bili relativni pobjednik EU izbora, njihov Spitzenkandidat Jean-Claude Juncker sljedećih je pet godina vodio Europsku komisiju.
Odustali kao od starih cipela
Ni Weber ni Timmermans, međutim, nisu uspjeli. Dva mjeseca nakon što su deseci milijuna Europljana izašli na birališta, uvjereni da će njihov glas utjecati na to tko će postati predsjednik jedne od triju ključnih EU institucija, dogovor je, ponovno, pao iza zatvorenih vrata.
Predsjednica Komisije postala je Ursula von der Leyen, biračima izvan Njemačke praktički sasvim nepoznata. „Odustali su od cijele koncepcije kao od para cipela“, bio je kritičan profesor Zoran Kurelić.
Četiri godine nakon što su čelnici država članica Europske unije odbacili koncept Spitzenkandidata, ponovno se aktualizira rasprava o budućnost te ideje. Nominiranje vodećeg kandidata, koji u slučaju relativne pobjede svoje političke grupacije postaje šef ili šefica Europske komisije, trebalo je ublažiti kritike na percipirani demokratski deficit EU-a. No, godinu dana prije novih EU izbora, pitanje je hoće li taj koncept uopće preživjeti.
Što građani žele? Nije važno
Nema puno mjesta sumnji u to što građani – dakle birači – žele. U javnom savjetovanju bez presedana, koje je trajalo godinu dana, Europska unija pitala je ljude kakvu bi Europsku uniju htjeli. Što se tiče ključnih dužnosti, odgovor je bio vrlo precizan.
„Europski građani trebali bi imati veću ulogu u odabiru predsjednika Komisije. To bi se moglo postići izravnim biranjem predsjednika Komisije ili sustavom vodećih kandidata“, piše u opsežnom izvješću Konferencije o budućnosti Europe. Nije, međutim, pitanje što bi htjeli građani, već što će htjeti njihove vlade.
Hoće li se čelnici država članica, njihovi premijeri i/li predsjednici, odreći mogućnosti da presudno utječu na to tko će u narednom petogodišnjem mandatu voditi Europsku komisiju, koja je u međuvremenu, zbog pandemije i reperkusija rata u Ukrajini, priskrbila još veće ovlasti? Pogotovo imajući u vidu činjenicu da su prošlog puta otkantali Spitzenkandidate bez ikakvih političkih posljedica.
Kako je pregovarao Plenković
Na izborima u svibnju 2019. Europska pučka stranka, kojoj pripada i Plenkovićev HDZ, bila je relativni pobjednik. Kao grupacija koja je osvojila najviše zastupničkih mandata, trebala je dati novog šefa Komisije – bavarskog političara Manfreda Webera, koji se natjecao na izborima kao EPP-ov Spitzenkandidat. No, ni Weber niti ostali vodeći kandidati, među kojima je bio i Timmermans uime socijalista, nisu dobili većinsku potporu u Europskom vijeću.
Bitnu je ulogu odigrao i hrvatski premijer. Plenković, čije je ime u to vrijeme kružilo kuloarima kao potencijalnog kandidata za neku od ključnih europskih funkcija, tada je uime pučana pregovarao o raspodjeli top pozicija u EU institucijama.
Premijer je čvrsto branio Webera od kritika, ali je kao EPP-ov pregovarač na kraju evidentno popustio: umjesto svog Spitzenkandidata (Webera), pučani su pristali sačuvati barem samu funkciju (čelno mjesto u Komisiji) na koju je imenovana EPP-ova Ursula von der Leyen.
Polemika bavarskih političara
Princip Spitzenkandidata je time de facto (iako ne i formalno) napušten, a njegovom umrtvljivanju pridonijeli su europski lideri, uključujući hrvatskog premijera. Stoga nije iznenađujuće da četiri godine kasnije ta tema ponovno izaziva tenzije. Ovoga puta u redovima njemačkih političara iz CDU/CSU-a, najutjecajnijeg bloka u Europskoj pučkoj stranci.
Polemiku je potaknula izjava bavarskog političara Alexandera Dobrindta da koncept Spitzenkandidata treba ustvari napustiti jer ne dovodi do uspjeha, nego stvara iritaciju, „kao prošli puta“. Na europskim izborima mogu postojati nositelji lista, ali to ne treba povezivati s budućim vodstvom Europske komisije, smatra Dobrindt. No, njegovi stranački kolege, Weber, koji je šef EPP-a, i Markus Söder, lider CSU-a, ne slažu se s takvim stavom i to otvoreno daju do znanja.
Europski pučani su, po njima, čvrsto opredijeljeni za princip vodećih kandidata jer, prema Weberu, prije dolaska na ključnu političku poziciju osoba treba „pokazati svoje boje i svoje ime“. „Ne bismo se trebali vraćati zakulisnim dogovorima koje smo imali 2019.“, kaže nesuđeni šef Komisije, koji je, moguće, još uvijek razočaran raspletom nakon prošlih EU izbora. Tada je on „pokazao svoje boje“, ali je Ursula von der Leyen postala predsjednica Komisije.
U čijim je rukama odluka?
Četiri godine kasnije nagađa se i hoće li se njemačka političarka, koja je političkim dealom iza zatvorenih vrata lansirana na vodeću briselsku dužnost, uopće natjecati za još jedan mandat – ovoga puta možda kao vodeća kandidatkinja EPP-a. Ili će von der Leyen odustati, pa će pučani tražiti drugog kandidata ili drugu kandidatkinju. U tom se kontekstu spominje i aktualna predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola, također pučanka.
Ništa od toga, međutim, nije jamstvo da će o budućoj predsjednici ili predsjedniku Europske komisije odlučivati birači. Kako se pokazalo u ljeto 2019., lideri država članica EU-a nisu uopće skloni takvu političku moć prepustiti građanima. Neće biti pretjerano iznenađenje budu li odluku o raspodjeli ključnih dužnosti čelnici država članica nastojali i ubuduće zadržati još čvršće u svojim rukama.