Nekad je nužno odabrati stranu

Kako smo došli do toga da se 40 posto građana ne želi cijepiti, a smrtnost nam je među rekordnima?

Tisuće života nije bilo i neće biti spašeno što zbog zabluda i krivih procjena

02.11.2020., Zagreb - KB Dubrava od danas postala je samo covid-bolnica. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Vlada i HZJZ potrošit će u narednim tjednima i mjesecima popriličan novac kako bi građane uvjerili u nužnost cijepljenja kao jedinog efikasnog oruđa za okončanje pandemije. Ta kampanja ne bi bila potrebna, bar ne u tom opsegu, da je u proteklih deset mjeseci vođena konzistentna, transparentna i većini građana razumljiva protuepidemijska politika

Ovoga tjedna Televizija N1 objavila je rezultate istraživanja provedenog od 11. do 14. prosinca na reprezentativnome uzorku građana (N=713) prema kojima se samo 40 % građana ima namjeru cijepiti protiv COVID-19, njih 20% još uvijek ne zna, a 40 % se ne želi cijepiti. Gotovo petina ispitanika ili točnije njih 18 % vjeruje da cjepivo sadrži čip, a njih 14 % smatra da je COVID-19 obična prehlada. Prema istome istraživanju u svibnju je 62 % hrvatskih građana željelo održavati fizičku distancu, u prosincu je taj udio smanjen na 56 %, u svibnju je njih 48 % imalo namjeru izbjegavati gužve, a u prosincu još se samo 34 % građana klonilo gužvi.

Od polovine ožujka, kada je u Hrvatskoj zabilježen prvi smrtni slučaj, pa sve do konca svibnja COVID-19 bio je uzrokom smrti 103 osobe, a u prvih 18 dana prosinca preminulo je 1315 osoba te bi bilo za očekivati da danas veći broj građana nego u svibnju poštuje elementarne epidemiološke mjere i upute, ali dogodilo se upravo obratno. Tko su sve krivci za ovakav kolosalan kolektivni sumrak pameti velikoga dijela društvene zajednice koja je još prije pola stoljeća u nekoliko tjedana provela cijepljenje svih svojih članova protiv velikih boginja nije previše teško odgonetnuti.

Što kažu građani drugih država?

Agencija IPSOS provela je istraživanje na uzorku od 18526 građana u 15 država, prvo u kolovozu, a drugo u listopadu. Ispitanici u dobi od 16 do 74 godine trebali su odgovoriti na slična pitanja kao i oni u Hrvatskoj. Najveće povjerenje u cjepivo imaju građani Indije gdje se čak njih 87 % svakako želi cijepiti, zatim slijedi Kina s 85 %, Republika Koreja 83 %, Brazil 81 % i Australija 79 %. U Europi najbolji rezultat ima Ujedinjena Kraljevina gdje 79 % građana želi biti cijepljeno. U istraživanje su bile uključene još Njemačka u kojoj je taj udio 69 % te Italija sa 65 %, Španjolska sa 64 % i Francuska s 54 %.

Nakon deset mjeseci primarno politikantske, a onda i posljedično i dosljedno konfuzne politike Stožera i Vlade uspjeli smo se plasirati među 15 država u svijetu s najvećim brojem registriranih slučajeva na milijun stanovnika, a što je najtragičnije, zabilježili smo i peti najveći broj umrlih u odnosu na broj stanovnika u dosadašnjem tijeku jesensko-zimskog vala među svim članicama Europske unije.

Prijesne laži za bolje plivanje u septičkoj jami

Premijer Andrej Plenković i dalje je uvjeren kako se ovakvi rezultati protuepidemijske politike njegovog Stožera i njegove Vlade mogu frizirati javnim statističkim akrobacijama Krunoslava Capaka ili notornim prešućivanjem činjenica u provladinim medijima te će i zbog toga naš skor na koncu pandemije biti puno lošiji nego što je mogao i trebao biti.

Njegov parlamentarni koalicijski partner, varaždinski župan Radimir Čačić, pokazao je premijeru i svim ostalim županima i gradonačelnicima da se i u našim skromnim i otužnim provincijskim prilikama može komunicirati s građanima kao s odraslim, zrelim i odgovornim osobama kojima nisu potrebne bajkovite priče ili prijesne laži kao poticaj za odlučno plivanje u septičkoj jami u koju smo svi zajedno upali.

Mogao je i Čačić šutjeti, ali nije

Mnogi u Hrvatskoj nisu ljubitelji javnih nastupa Radimira Čačića te nisu u stanju prevladati vlastiti animozitet prema njegovom liku i djelu i realno vrednovati sve što je on kao župan svojim vehementnim nastupima učinio ne samo za uvođenje mjera u njegovoj županiji nego posljedično i u cijeloj Hrvatskoj. Mogao je i Čačić šutjeti poput većine ostalih župana čije su županije zasjele na sam vrh ljestvice europskih regija po incidenciji novih slučajeva na 100 000 stanovnika – nekoliko dana među prvih deset europskih regija bilo je osam hrvatskih ­– i čekati da premijer Andrej Plenković šapne Stožeru kako smo dovoljno dugo glumili balkansku Švedsku, te ako je i Švedska odustala od “švedskog modela“ da je krajnje vrijeme da ga i mi napustimo.

Šutnja varaždinskog župana učinila bi i njega suodgovornim za politiku koja će Hrvatsku u ovoj godini koštati dvije tisuće preminulih građana čije su smrti mogle biti izbjegnute, a dogodile su se samo zato što je krajem listopada još uvijek vrijedila dogma kako “mjere kojima se ograničavaju kontakti između osoba iz različitih kućanstava nisu za nas prihvatljive jer nisu u skladu s našim načinom života“, jer ih “naše gospodarstvo ne bi izdržalo“, a i “situacija u drugim zemljama pokazuje da od strogih mjera nema neke naročite koristi“.

Dvomjesečno neoprostivo kašnjenje mjera

Nakon dva mjeseca i 2664 preminula hrvatska građana uvode se mjere koje je u nešto mudrijem i logičnijem obliku trebalo uvesti najkasnije početkom studenoga kada je Hrvatska već bila peta među državama Europske unije po incidenciji novih slučajeva u 14 dana na 100 000 stanovnika (750,4) i kada su zatvaranja srednjih škola, trgovina, restorana i barova te ograničenja privatnih kućnih druženja uvele države s dva do tri puta manjom incidencijom.

U ta dva mjeseca neoprostivog kašnjenja u kojima su u Hrvatskoj preminula 2664 naša sugrađana, u Irskoj su umrle 264 osobe, u Danskoj njih 297, u Slovačkoj 1275, a u Srbiji 1787. Sve te zemlje imaju više stanovnika od Hrvatske pa je razlika u broju fatalnih ishoda kojih je uzročnik COVID‑19 relativno veća.

Nisu krivi samo Stožer i Banski dvori

Bilo bi isuviše površno i u krajnjoj liniji nepravedno račun za sva ta prekobrojna umiranja poslati samo na adresu Stožera i Banskih dvora, račun treba poslati i cijelom ešalonu boraca protiv bilo kakvih mjera koji su gledajući u “zoc“ na dnu šalice za kavu ili savjetujući se s tarot stručnjakinjama otkrili kako je dostizanje kolektivnoga imuniteta pitanje dana ili eventualno tjedna, da “lockdown šteti i ubija“, a “maske uskraćuju pravo na slobodno disanje“.

U tom udruženom pothvatu sudjelovali su i mnogi drugi koji nemaju nikakve formalne odgovornosti, ali su svojim permanentnim javnim djelovanjem stvorili dimnu zavjesu iza koje su se skrivali oni koji propitkivanje odgovornosti ipak neće moći izbjeći. Zbog toga Radimir Čačić nije optužio samo nacionalni Stožer, nego je kao jednog od glavnih promotora narativa prema kojem ćemo mi na kraju imati isti broj umrlih provodili ili ne provodili striktnije mjere prozvao Gordana Lauca, člana Znanstvenog savjeta Vlade, čije je izbacivanje iz tog tijela upravo iz tog razloga zatražilo i petero njegovih članova.

Lauc ne može biti član Savjeta

Gordan Lauc postao je u javnosti najpoznatiji član Savjeta ponajviše zbog svojih čestih, povremeno kontradiktornih ili čak bizarnih objava na društvenim mrežama koje su bile predmet kritika drugih njegovih članova ili onih koji to nisu poput Ivana Đikića, Igora Štagljara i Borisa Lenharda. Ako čak ostavimo po strani Laucove izjave poput one iz listopada kako “nije sigurno da bi radikalni lockdown, ako se provodi u zimskom periodu, mogao bitno smanjiti broj slučajeva“ ili nedavne prema kojoj su “u Americi htjeli maknuti Trumpa pa su zloupotrijebili pandemiju u tu svrhu“, postoje barem dva razloga zbog kojih Gordan Lauc, bez obzira na svu svoju znanstvenu reputaciju, ne može biti član Savjeta.

Gospodin Lauc gostovao je 24. kolovoza u Direktu RTL-a gdje je izjavio kako je prebolio COVID-19. Prema važećim pravilima HZJZ-a osobe koje su preboljele COVID-19 ne moraju ići u samoizolaciju ako su bile u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom tri mjeseca nakon svog prvog pozitivnog testa: “Ako je osoba u posljednja 3 mjeseca imala laboratorijski dokazan COVID-19 te ima medicinsku dokumentaciju kojom može potvrditi da je preboljela COVID-19 ne treba ići u karantenu/samoizolaciju“.

Dvije velike pogreške

Gospodin Lauc nije trebao ići u izolaciju u slučaju bliskog kontakta sve do polovine studenog, a problem je za njega nastao početkom prosinca kada je opravdavajući svoje javne i televizijske nastupe nakon bliskoga kontakta sa zaraženom osobom iz istog kućanstva javno ustvrdio da je “odredba od tri mjeseca promijenjena u šest mjeseci na jednoj novinskoj konferenciji“. Kako se pravila obično ne donose i ne mijenjaju na novinskim konferencijama, nego objavljuju nakon što ih usvoje određena tijela, još se istoga dana gospodin Frka Petešić trebao zahvaliti gospodinu Laucu na svekolikoj i više nego plodonosnoj obostranoj suradnji.

Drugi Laucov faux pas bila je Facebook objava prema kojoj je primao “otvorene prijetnje pojedinih ministara“. Umjesto da Vlada nakon toga zatraži dokaze o tim prijetnjama ili ako takvi ne postoje momentalno izbaci Lauca iz Savjeta, glasnogovornik Vlade ponizio je tijelo koje predstavlja izjavom kako “Vlada nema saznanja o bilo kakvim prijetnjama.“

Jesmo li mogli izbjeći skupu kampanju?

Vlada i HZJZ potrošit će u narednim tjednima i mjesecima popriličan novac kako bi građane uvjerili u nužnost cijepljenja kao jedinog efikasnog oruđa za okončanje pandemije. Ta kampanja ne bi bila potrebna, bar ne u tom opsegu, da je u proteklih deset mjeseci vođena konzistentna, transparentna i većini građana razumljiva protuepidemijska politika, da se umjesto deklamiranja ispraznih obećanja o posebnoj brizi za najosjetljivije skupine u bolnicama i domovima za starije i nemoćne provela njihova efikasna zaštita, da se manje pogodovalo pojedinim interesnim skupinama i utjecajnim lobijima, a više brinulo o spašavanju života, da se manje “balansiralo“, a više štitilo zdravstveni sustav.

Tisuće života nije bilo i neće biti spašeno što zbog zabluda i krivih procjena, što zbog interesa koji mogu biti legitimni, ali su za ovu situaciju više nego drugorazredni. U ključnim trenucima i Radimir Čačić i 26 potpisnika Apela hrvatskoj javnosti bili su na pravoj strani povijesti, ali na žalost to nije bilo dovoljno, a za mnoge odluke i za mnoge izgubljene živote odavno je prekasno.