Većina onih koji su pošteđeni osobnih sjećanja na to vrijeme, ali i oni koji su u međuvremenu svoje uspomene prilagodili mogućim nastavcima „Povijesti Hrvata“ ostala je zbunjena tekstom u kojem se jedna tada iznimno popularna glumica trebala opravdati za nedjelo koje nije počinila. Njezin grijeh bio je što je voljela Srbina, i to zagrebačkog i što je osim u zagrebačkom HNK, igrala predstave i u Beogradu.
Zbog tih je grijeha dobila otkaz u svome matičnom kazalištu, zbog te ljubavi oduzeli su joj stan u njenome rodnom gradu, a lokalne hulje zaogrnute novim zastavama slave učinile su joj život na ovim prostorima toliko nepodnošljivim da joj na kraju nije preostalo ništa drugo nego postati njujorškom konobaricom.
Oni koji se rado vraćaju u ’41.
U vrijeme kada su i konobari u svega nekoliko tjedana postajali generalima, a neki usput i ratnim zločincima, Mira Furlan je zbog ljubavi i kazališnih predstava u krivome gradu morala pobjeći jer, kako je dva desetljeća kasnije u jednom intervjuu kazala, nije razumjela nacionalizam niti je vibrirala na toj žici.
Zbog nekog kozmičkoga reda istoga dana kada je stigla vijest o smrti glumice koja nije razumjela nacionalizam, sedmorica za nacionalizam i šovinizam uvijek spremnih, odjevenih i prikladno urešenih za po doma i po vani, ukazala se u Zadru na službenome obilježavanju 28. obljetnice vojno-redarstvene operacije Maslenica ’93.
Gospoda obučena u crne odore, noseći crne zastave, kojih nije bilo ni moglo biti 1993. u akciji „Maslenica“, zorno su pokazala prije spomenutoj zbunjenoj javnosti kako je 1991. bilo odnosno kako 2021. ima dovoljno onih koji se tako rado vraćaju u 1941.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nacija je stado natjerano u stampedo
Takvi su prije tri desetljeća, u nedostatku društvenih mreža i komentara na internetskim portalima, punili telefonsku sekretaricu Mire Furlan neopisivo odvratnim porukama, a ona je preslušavajući gadosti ološa čeznula samo za jednom jedinom porukom nekog prijatelja ili običnoga znanca, koju na kraju nije dobila.
Zbog čega su uljuđeni Zagreb i ostatak Hrvatske, uz nekoliko izuzetaka, gromoglasno odšutjeli medijski i javni linč jedne glumice nije baš tako teško odgonetnuti, ali nije lako javno priznati.
U crno-bijelim ratnim prilikama nema mjesta za druge boje pa tako i svi naši ljubitelji i izvršitelji crnila nužno postaju bijeli i nevini, a za sve one jedinke koje poput Mire Furlan vide i neke druge boje, nacija je stado natjerano u stampedo bez imalo samilosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poniženje državnih institucija
Zbog toga je Mira Furlan 1991. morala otići konobariti u New York, a trideset godina kasnije jedan od sedmorice „crnih“ s obilježavanja „Maslenice“ u skladu s povijesnim običajima i nasljeđem svih nijansi crne boje, javno šalje i Predsjednika Republike Zorana Milanovića u Kanadu ili Australiju jer se Predsjedniku ne sviđa ustaški pozdrav na njihovim brižno dizajniranim majicama, zaštitnim maskama i crnim zastavama. Samo se po sebi podrazumijeva kako bi predsjednikovu sudbinu trebali podijeliti i svi ostali kojima ustaški pozdrav i pripadajući folklor nisu odviše dragi.
Svi ti recentni performansi pravih ili lažnih veterana HOS-a uvijek na kraju dovode do poniženja institucija države u koju se i jedni i drugi zaklinju. Kako je moguće da u višesatnom državnom protokolu posvećenom obilježavanju akcije „Maslenica“, objavljenom i na službenim stranicama Ministarstva obrane, sudjeluju do samoga njenog kraja upravo oni koji su bili razlogom što su Predsjednik Republike Zoran Milanović, načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske Robert Hranj i skupina generala na samome početku napustili obilježavanje?
Lažnjaci iz Koprivnice
Da je policija provjerila identitet četvorice gostiju iz Koprivnice urešenih ustaškim pozdravom mogla je ustanoviti da su sva četvorica takozvani „poslijeratni hosovci“, kojima se HOS ponajviše sviđa zbog modnih detalja i povijesnoga znakovlja. Od te četvorice dvojica su zbog svoje dobi mogla ponešto saznati o Domovinskom ratu samo iz povijesnih udžbenika ili kazivanja ratnih priča starijih ukućana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga dvojica, čija su imena za ovu priču nebitna, nisu bili članovi HSP-a u listopadu 1991. pa nisu ni mogli biti u vrlo kratkotrajnome sastavu koprivničkoga HOS-a koji je u tom mjesecu održao svoju osnivačku smotru na lokalnome stadionu, naravno u običnim maskirnim uniformama i bez ikakvoga kasnije dizajniranoga, a danas prepoznatljivoga znakovlja.
Kako su postrojbe HOS-a, stupanjem na snagu Zakona o obrani, nekoliko dana nakon održane smotre formalno raspuštene kao nelegalne vojne tvorevine priča o postrojbi HOS-a iz Koprivnice čiji su se lažni veterani ukazali na obljetnici akcije „Maslenica“ i dalje je pravi izazov za vojne povjesničare.
Plenkovićevi istančani radari
Premijer Andrej Plenković nedavno se javno pohvalio kako ima istančane radare i da mu je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu. Ako je tome tako, a nema razloga da premijeru ne povjerujemo, postavlja se pitanje zašto su ti istančani radari zakazali kada ga je Predsjednik Zoran Milanović telefonski nazvao iz Zadra kako bi ga obavijestio da ustaškom znakovlju nije mjesto u službenome protokolu obilježavanja akcije „Maslenica“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto premijer Plenković nije uklonio te ljude, od kojih njih više od pola nije imalo baš nikakve veze s HOS-om iz 1991., a svi zajedno s akcijom „Maslenica“, i tako se riješio i svih budućih provokacija? Zašto je minorizirao incident u kojem su Hrvatska i njeni građani još jednom poniženi od nekoliko egzibicionista i patetičnih ljubitelja ustaške simbolike?
Budućnost izgrađena na mržnji
Mira Furlan u svome je „Pismu sugrađanima“ među ostalim napisala kako na žalost nikada neće moći „mrziti sve Srbe“, da nikada neće uopće shvatiti što to zapravo znači te da je „svoje zadnje predstave u Beogradu igrala za one očajnike koji nisu ‘Srbi’ nego ljudi, ljudi kao ja, koji se gnušaju ove odvratne granginjolške farse u kojoj lete mrtve glave.“
Zbog takvih, za ono vrijeme, heretičkih stavova izgubila je posao, stan i domovinu. Desetljeće kasnije postalo je normalno da nije normalno mrziti baš sve Srbe, Bošnjake, Židove ili Rome, ali je i dalje normalno da upravo oni koji su na toj mržnji izgradili sve što danas posjeduju i sve čime danas upravljaju, kao uvaženi stubovi društva, dolaze na najvažnije obljetnice. A da na one manje važne šalju lažnjake iz Koprivnice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako to da Plenkovićevi radari nisu detektirali četvoricu lažnih veterana HOS-a na obljetnici Maslenice?
Zašto premijer nije uklonio te ljude, od kojih njih više od pola nije imalo baš nikakve veze s HOS-om iz '91.
Da je policija provjerila identitet četvorice gostiju iz Koprivnice urešenih ustaškim pozdravom mogla je ustanoviti da su sva četvorica takozvani „poslijeratni hosovci“. Od te četvorice dvojica su zbog svoje dobi mogla ponešto saznati o Domovinskom ratu samo iz povijesnih udžbenika. Druga dvojica, čija su imena za ovu priču nebitna, nisu bili članovi HSP-a u listopadu 1991. pa nisu ni mogli biti u vrlo kratkotrajnome sastavu koprivničkoga HOS-a
Nakon vijesti kako je Mira Furlan, ponajbolja hrvatska i jugoslavenska glumica u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, preminula u SAD-u, na različitim internetskim portalima i društvenim mrežama ponovo je osvanulo „Pismo sugrađanima“, prijepis njezinoga otvorenog pisma Zagrepčanima, napisanoga 1. studenoga 1991. u Beogradu, koje je četiri dana kasnije objavio zagrebački tjednik „Danas“.
Većina onih koji su pošteđeni osobnih sjećanja na to vrijeme, ali i oni koji su u međuvremenu svoje uspomene prilagodili mogućim nastavcima „Povijesti Hrvata“ ostala je zbunjena tekstom u kojem se jedna tada iznimno popularna glumica trebala opravdati za nedjelo koje nije počinila. Njezin grijeh bio je što je voljela Srbina, i to zagrebačkog i što je osim u zagrebačkom HNK, igrala predstave i u Beogradu.
Zbog tih je grijeha dobila otkaz u svome matičnom kazalištu, zbog te ljubavi oduzeli su joj stan u njenome rodnom gradu, a lokalne hulje zaogrnute novim zastavama slave učinile su joj život na ovim prostorima toliko nepodnošljivim da joj na kraju nije preostalo ništa drugo nego postati njujorškom konobaricom.
Oni koji se rado vraćaju u ’41.
U vrijeme kada su i konobari u svega nekoliko tjedana postajali generalima, a neki usput i ratnim zločincima, Mira Furlan je zbog ljubavi i kazališnih predstava u krivome gradu morala pobjeći jer, kako je dva desetljeća kasnije u jednom intervjuu kazala, nije razumjela nacionalizam niti je vibrirala na toj žici.
Zbog nekog kozmičkoga reda istoga dana kada je stigla vijest o smrti glumice koja nije razumjela nacionalizam, sedmorica za nacionalizam i šovinizam uvijek spremnih, odjevenih i prikladno urešenih za po doma i po vani, ukazala se u Zadru na službenome obilježavanju 28. obljetnice vojno-redarstvene operacije Maslenica ’93.
Gospoda obučena u crne odore, noseći crne zastave, kojih nije bilo ni moglo biti 1993. u akciji „Maslenica“, zorno su pokazala prije spomenutoj zbunjenoj javnosti kako je 1991. bilo odnosno kako 2021. ima dovoljno onih koji se tako rado vraćaju u 1941.
Nacija je stado natjerano u stampedo
Takvi su prije tri desetljeća, u nedostatku društvenih mreža i komentara na internetskim portalima, punili telefonsku sekretaricu Mire Furlan neopisivo odvratnim porukama, a ona je preslušavajući gadosti ološa čeznula samo za jednom jedinom porukom nekog prijatelja ili običnoga znanca, koju na kraju nije dobila.
Zbog čega su uljuđeni Zagreb i ostatak Hrvatske, uz nekoliko izuzetaka, gromoglasno odšutjeli medijski i javni linč jedne glumice nije baš tako teško odgonetnuti, ali nije lako javno priznati.
U crno-bijelim ratnim prilikama nema mjesta za druge boje pa tako i svi naši ljubitelji i izvršitelji crnila nužno postaju bijeli i nevini, a za sve one jedinke koje poput Mire Furlan vide i neke druge boje, nacija je stado natjerano u stampedo bez imalo samilosti.
Poniženje državnih institucija
Zbog toga je Mira Furlan 1991. morala otići konobariti u New York, a trideset godina kasnije jedan od sedmorice „crnih“ s obilježavanja „Maslenice“ u skladu s povijesnim običajima i nasljeđem svih nijansi crne boje, javno šalje i Predsjednika Republike Zorana Milanovića u Kanadu ili Australiju jer se Predsjedniku ne sviđa ustaški pozdrav na njihovim brižno dizajniranim majicama, zaštitnim maskama i crnim zastavama. Samo se po sebi podrazumijeva kako bi predsjednikovu sudbinu trebali podijeliti i svi ostali kojima ustaški pozdrav i pripadajući folklor nisu odviše dragi.
Svi ti recentni performansi pravih ili lažnih veterana HOS-a uvijek na kraju dovode do poniženja institucija države u koju se i jedni i drugi zaklinju. Kako je moguće da u višesatnom državnom protokolu posvećenom obilježavanju akcije „Maslenica“, objavljenom i na službenim stranicama Ministarstva obrane, sudjeluju do samoga njenog kraja upravo oni koji su bili razlogom što su Predsjednik Republike Zoran Milanović, načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske Robert Hranj i skupina generala na samome početku napustili obilježavanje?
Lažnjaci iz Koprivnice
Da je policija provjerila identitet četvorice gostiju iz Koprivnice urešenih ustaškim pozdravom mogla je ustanoviti da su sva četvorica takozvani „poslijeratni hosovci“, kojima se HOS ponajviše sviđa zbog modnih detalja i povijesnoga znakovlja. Od te četvorice dvojica su zbog svoje dobi mogla ponešto saznati o Domovinskom ratu samo iz povijesnih udžbenika ili kazivanja ratnih priča starijih ukućana.
Druga dvojica, čija su imena za ovu priču nebitna, nisu bili članovi HSP-a u listopadu 1991. pa nisu ni mogli biti u vrlo kratkotrajnome sastavu koprivničkoga HOS-a koji je u tom mjesecu održao svoju osnivačku smotru na lokalnome stadionu, naravno u običnim maskirnim uniformama i bez ikakvoga kasnije dizajniranoga, a danas prepoznatljivoga znakovlja.
Kako su postrojbe HOS-a, stupanjem na snagu Zakona o obrani, nekoliko dana nakon održane smotre formalno raspuštene kao nelegalne vojne tvorevine priča o postrojbi HOS-a iz Koprivnice čiji su se lažni veterani ukazali na obljetnici akcije „Maslenica“ i dalje je pravi izazov za vojne povjesničare.
Plenkovićevi istančani radari
Premijer Andrej Plenković nedavno se javno pohvalio kako ima istančane radare i da mu je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu. Ako je tome tako, a nema razloga da premijeru ne povjerujemo, postavlja se pitanje zašto su ti istančani radari zakazali kada ga je Predsjednik Zoran Milanović telefonski nazvao iz Zadra kako bi ga obavijestio da ustaškom znakovlju nije mjesto u službenome protokolu obilježavanja akcije „Maslenica“.
Zašto premijer Plenković nije uklonio te ljude, od kojih njih više od pola nije imalo baš nikakve veze s HOS-om iz 1991., a svi zajedno s akcijom „Maslenica“, i tako se riješio i svih budućih provokacija? Zašto je minorizirao incident u kojem su Hrvatska i njeni građani još jednom poniženi od nekoliko egzibicionista i patetičnih ljubitelja ustaške simbolike?
Budućnost izgrađena na mržnji
Mira Furlan u svome je „Pismu sugrađanima“ među ostalim napisala kako na žalost nikada neće moći „mrziti sve Srbe“, da nikada neće uopće shvatiti što to zapravo znači te da je „svoje zadnje predstave u Beogradu igrala za one očajnike koji nisu ‘Srbi’ nego ljudi, ljudi kao ja, koji se gnušaju ove odvratne granginjolške farse u kojoj lete mrtve glave.“
Zbog takvih, za ono vrijeme, heretičkih stavova izgubila je posao, stan i domovinu. Desetljeće kasnije postalo je normalno da nije normalno mrziti baš sve Srbe, Bošnjake, Židove ili Rome, ali je i dalje normalno da upravo oni koji su na toj mržnji izgradili sve što danas posjeduju i sve čime danas upravljaju, kao uvaženi stubovi društva, dolaze na najvažnije obljetnice. A da na one manje važne šalju lažnjake iz Koprivnice.