Nekad je nužno odabrati stranu

Kakva smo država? Takva da nam je posve normalno kad šef nacionalne institucije snimi video za HDZ

HDZ postavlja ravnatelja, ravnatelj, posve iznenađujuće, javno podržava kandidata HDZ-a. I to vatrenog župana Bobana

Kako bi izgledalo da Pučka pravobraniteljica snimi spot podrške, recimo, Radničkoj fronti (ili Domovinskom pokretu, ili bilo kome, svejedno), a da ravnatelj HRT-a javno pozove gledatelje na glasanje za HDZ ili za… okej, za HDZ?

U Hrvatskoj se, ponekad, barem u ozbiljnijim krugovima, zna baratati s terminom “zarobljena država”. U teoriji se radi o tome da institucije sustava u jednoj zemlji politička ili interesna skupina ljudi podređuju u potpunosti svome interesu. U praksi, barem u Hrvatskoj i barem na nacionalnoj razini, radi se o tome da je državu zarobio i svojim interesima podredio HDZ.

Sve to na papiru zvuči dosta suhoparno, no stvar je u praksi vrlo lako razumljiva. Evo, recimo, Ante Nazor. Ovaj povjesničar je ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Nije član niti jedne stranke, no nije ni tajna da je blizak HDZ-u, uostalom, kad je u siječnju 2016. godine nakon samo nekoliko dana mandata iz Vlade izletio ministar branitelja Mijo Crnoja, Nazor se spominjao kao jedan od kandidata za njegovog nasljednika.

Podrška Bobanu

Premijer je, za one koji su ga zaboravili, tad bio Tihomir Tim Orešković, a vladajuću većinu, pokazalo se vrlo kratkotrajnu, činili su HDZ i Most. Nazor je, dakako, bio HDZ-ov prijedlog, no, kako se pisalo, odbio je tu funkciju.

Zato ovih dana nije odbio snimiti video podrške vatrenom Blaženku Bobanu, kandidatu Stranke za još jedan mandat na čelu Splitsko-dalmatinske županije. Kako je rekao, djelovanje političara promatra kroz odnos prema Domovinskom ratu i hrvatskim braniteljima, pa je zbog toga Boban njegov izbor.

Pitanje pristojnosti

Ova Nazorova potpora je sporna po više osnova. Prvo, nije baš građanski pristojno da čelnik jedne nacionalne institucije koja bi trebala biti neovisna od dnevne politike javno podržava kandidata jedne stranke.

Kako bi izgledalo da Pučka pravobraniteljica snimi spot podrške, recimo, Radničkoj fronti (ili Domovinskom pokretu, ili bilo kome, svejedno), a da ravnatelj HRT-a javno pozove gledatelje na glasanje za HDZ ili za… okej, za HDZ?

Što s Kukavicom i Ostojićem?

Drugo, posebno je mučno kad se Domovinski rat, ovaj put njegov Memorijalni centar, još jednom, po milijunti put, koristi u svrhu prizemnog političkog marketinga jedne i uvijek iste stranke. Treće, ima osim Bobana još kandidata za župana Splitsko-dalmatinske županije koji su bili branitelji, naprimjer Ivica Kukavica iz Mosta ili Ranko Ostojić iz SDP-a. Kako to da Nazor nije podržao nekog od njih?

I tu dolazimo do ključa priče o zarobljenoj državi. Potpuno je, naime, nezamislivo da ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata javno podrži nekog od kandidata ili kandidatkinja suprotstavljenih HDZ-u.

Ljudska i politička hrabrost

Za to bi, naime, trebalo ne samo ponešto ljudske i političke hrabrosti, nego i pomalo samoubilačkih namjera. Naime, ravnatelja Centra imenuje na prijedlog Upravnog vijeća te institucije Vlada RH. Članove Upravnog vijeća, pak, imenuje Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade.

Nagradno pitanje: Koliko bi na svojoj funkciji izdržao ravnatelj Centra koji bi u današnjoj Hrvatskoj snimio predizborni spot podrške Mostovom ili SDP-ovom kandidatu? Odgovor na to pitanje filigranski precizno odražava mjeru zarobljenosti države, beznadno udaljene – i sve udaljenije – od željene zemlje zrele demokracije i pluralizma.