Kad god čovjek pomisli da je užasna zločinačka stvarnost NDH konačno postala općeprihvaćena u javnosti i u državnoj politici, jer i sama Vlada na tome nominalno inzistira pri obilježavanju godišnjice proboja posljednjih logoraša iz Jasenovca, dogodi se nešto što ga temeljito demantira. Jednom je to uporno odbijanje da se ustaški pozdrav nedvosmisleno stavi izvan zakona, što još nije slučaj, iako je iz pragmatičnih razloga došlo do pomaka u praksi, pa se one koji to rade, na stadionu ili u vukovarskoj Koloni sjećanja, ozbiljnije kažnjava. Drugi put je to uporno odbijanje da Šoa akademija Židovske općine Zagreb održi predavanje u Saboru; treći put je kontinuirano odbijanje da se školama ozbiljnije preporuče edukativne posjete Jasenovcu.
No, kako Hrvatska trenutačno predsjedava IHRA-om, međunarodnom organizacijom koja se bavi održavanjem sjećanja na Holokaust, moglo je izgledati da će se praksa barem donekle promijeniti. Vlada je doduše u startu pokazala da to neće baš ići, uklanjanjem Ive Goldsteina i Nataše Mataušić kao hrvatskih predstavnika u IHRA-i neposredno pred preuzimanje predsjedanja.
Ipak, činilo se nevjerojatnim da bi Andrej Plenković pomislio kako je moguće odraditi što se mora, a istovremeno zaobići stvarni rad na politici sjećanja prema zločinima iz Drugog svjetskog rata. Tim prije što je politika HDZ-a, istovjetna politici Crkve, bila da se zločinački odnos NDH prema Srbima potisne u drugi plan i sve stavi pod kišobran Holokausta, čime bi se autentična zločinačka praksa NDH posredno rehabilitirala i svela na marionetu u svjetskom zločinu njemačkih nacista, bez vlastitog ideološkog i praktičnog udjela u čitavoj priči.
Kameni cvijet na listu UNESCO-a
Tome je uostalom trebala služiti i svojevremena ideja Kolinde Grabar-Kitarović koja je formirala nekakav vlastiti savjet za Holokaust i na njegovo čelo imenovala tadašnju ravnateljicu Spomen-područja Jasenovac Natašu Jovičić, kao i svojevremeni transparent na hrvatskom i hebrejskom na zagrebačkoj katedrali koji se opet odnosio samo na Holokaust. No, sad kad se pojavila međunarodna organizacija za sjećanje na Holokaust, kojom Hrvatske predsjedava, kad su njeni predstavnici posjetili Jasenovac i dali konkretne preporuke, javnost o tome nije dobila nikakvu informaciju, čak i ona zainteresirana.
Priča počinje ovako. Prije par dana dobio sam poziv jedne beogradske televizije da gostujem u programu na temu IHRA-inih preporuka u vezi Jasenovca. Novinarka je u poruci detaljno nabrojila o čemu je konkretno riječ. Inicijalno pristanem, ali iskreno začuđen jer ništa od toga nisam čuo iz medija. Iako znam da je Jasenovac u Srbiji uvijek tema kojom se pokušavaju prebrisati devedesete, izgleda mi nevjerojatno da se radi tema na temelju ničega pa krenem pronaći bilo kakvu informaciju o tome što mi je novinarka navela.
I naravno, mediji iz Srbije i neki iz Bosne i Hercegovine detaljno prenose vijest o tome da su stručnjaci IHRA-e bili u posjetu Jasenovcu prije desetak dana i uputili službenu preporuku Vladi Republike Hrvatske da mapira sve logore koje je utemeljila NDH, da krene u iskopavanja lokaliteta u Jasenovcu i na Velebitu te da pokrene proces stavljanja spomenika Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića na popis svjetske baštine UNESCO-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spomen-ploče ne dočekaju iduće jutro
U hrvatskim medijima vidim kratak agencijski izvještaj s otvaranja konferencije IHRA-e u Zagrebu 30. studenog, uz Plenkovićev govor koji je ponovio osnovne informacije o Holokaustu u Hrvatskoj i podržao Izrael u aktualnom sukobu. Na službenim stranicama JUSP-a Jasenovac nalazim informaciju o posjetu međunarodnih delegata logoru, a na portalu Nacionala tekst Borisa Pavelića, koji je doživio isti šok kao i ja pa krenuo tražiti informacije o tome postoje li ove preporuke i zašto o njima ništa ne znamo. Štoviše, preporuke su došle još u lipnju, a toliko su temeljito prešućene da čak ni u Židovskoj općini Zagreb nisu znali za njih, što je Borisu Paveliću implicitno potvrdilo Ministarstvo kulture.
Zašto Vladi, koja se nominalno trudi iskazati privrženost antifašističkim vrijednostima zapadnog svijeta, nije u interesu u javnosti otvoriti ovu temu? Odgovor može biti samorazumljiv svima koji znaju koliko na tu Vladu politički utječu revizionistička desnica i dobar dio Crkve. Doista, koga se to konkretno u Vladi toliko boje da se ustručavaju povesti konzistentnu politiku sjećanja? Pa da se, na primjer, u Slanoj na Pagu službeno obilježi postojanje ustaškog logora, umjesto da manjinske organizacije svako malo postave spomen-ploču koja ne dočeka iduće jutro? I zašto samoj Vladi ne bi bilo drago da nevjerojatno snažan Bogdanovićev spomenik bude dio baštine UNESCO-a?
Konačni obračun sa Srbima
Bez obzira na politiku sjećanja, petnaestak posto radikalnih desničara nastavit će biti revizionisti kao što su to bili dosad. A utjecajni crkveni krugovi, koji se odbijaju suočiti s ulogom Crkve u NDH i misle da bi proglašenje Alojzija Stepinca svecem tu priču gurnulo pod tepih, opet će ostati interesno vezani uz HDZ, koliko god im smetao otklon vladajuće politike od radikalne desnice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na koncu, zašto se vladajući s pravom uvrijede kad ih se iz Srbije tretira kao sljednike NDH i s pravom odgovore da je Republika Hrvatska i ustavno i na svaki drugi način nasljednica ZAVNOH-a i socijalističke Hrvatske, nastale nasuprot NDH, a koja je sva mjesta logora i službeno obilježila, a onda ne žele to u praksi pokazati?
I jasno je da je odgovor u devedesetima, u tadašnjoj rehabilitaciji NDH, potiskivanju partizanske baštine i ratu koji su mnogi nažalost doživjeli kao priliku za konačni obračun sa Srbima. Ali zar ni trideset godina nakon tog rata i osamdeset od Drugog svjetskog rata, nije vrijeme da revizionizam ostavimo iza sebe? I to radi nas samih, a ne zato što to traže međunarodne organizacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kameni cvijet treba zaštititi UNESCO, kaže tijelo kojemu je na čelu Hrvatska. Zašto se Vlada pravi mutava?
Vladajući se uvrijede kad ih u Srbiji tretiraju kao sljednike NDH, ali bježe od toga da smo sljednica socijalističke Hrvatske
Stručnjaci IHRA-e, kojom predsjeda Hrvatska, posjetili su Jasenovac i službeno preporučili Vladi da mapira sve logore NDH, da krene u iskopavanja u Jasenovcu i na Velebitu te da spomenik Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića predloži za Listu svjetske baštine. Plenkovićeva Vlada nema nikakvu reakciju
Kad god čovjek pomisli da je užasna zločinačka stvarnost NDH konačno postala općeprihvaćena u javnosti i u državnoj politici, jer i sama Vlada na tome nominalno inzistira pri obilježavanju godišnjice proboja posljednjih logoraša iz Jasenovca, dogodi se nešto što ga temeljito demantira. Jednom je to uporno odbijanje da se ustaški pozdrav nedvosmisleno stavi izvan zakona, što još nije slučaj, iako je iz pragmatičnih razloga došlo do pomaka u praksi, pa se one koji to rade, na stadionu ili u vukovarskoj Koloni sjećanja, ozbiljnije kažnjava. Drugi put je to uporno odbijanje da Šoa akademija Židovske općine Zagreb održi predavanje u Saboru; treći put je kontinuirano odbijanje da se školama ozbiljnije preporuče edukativne posjete Jasenovcu.
No, kako Hrvatska trenutačno predsjedava IHRA-om, međunarodnom organizacijom koja se bavi održavanjem sjećanja na Holokaust, moglo je izgledati da će se praksa barem donekle promijeniti. Vlada je doduše u startu pokazala da to neće baš ići, uklanjanjem Ive Goldsteina i Nataše Mataušić kao hrvatskih predstavnika u IHRA-i neposredno pred preuzimanje predsjedanja.
Ipak, činilo se nevjerojatnim da bi Andrej Plenković pomislio kako je moguće odraditi što se mora, a istovremeno zaobići stvarni rad na politici sjećanja prema zločinima iz Drugog svjetskog rata. Tim prije što je politika HDZ-a, istovjetna politici Crkve, bila da se zločinački odnos NDH prema Srbima potisne u drugi plan i sve stavi pod kišobran Holokausta, čime bi se autentična zločinačka praksa NDH posredno rehabilitirala i svela na marionetu u svjetskom zločinu njemačkih nacista, bez vlastitog ideološkog i praktičnog udjela u čitavoj priči.
Kameni cvijet na listu UNESCO-a
Tome je uostalom trebala služiti i svojevremena ideja Kolinde Grabar-Kitarović koja je formirala nekakav vlastiti savjet za Holokaust i na njegovo čelo imenovala tadašnju ravnateljicu Spomen-područja Jasenovac Natašu Jovičić, kao i svojevremeni transparent na hrvatskom i hebrejskom na zagrebačkoj katedrali koji se opet odnosio samo na Holokaust. No, sad kad se pojavila međunarodna organizacija za sjećanje na Holokaust, kojom Hrvatske predsjedava, kad su njeni predstavnici posjetili Jasenovac i dali konkretne preporuke, javnost o tome nije dobila nikakvu informaciju, čak i ona zainteresirana.
Priča počinje ovako. Prije par dana dobio sam poziv jedne beogradske televizije da gostujem u programu na temu IHRA-inih preporuka u vezi Jasenovca. Novinarka je u poruci detaljno nabrojila o čemu je konkretno riječ. Inicijalno pristanem, ali iskreno začuđen jer ništa od toga nisam čuo iz medija. Iako znam da je Jasenovac u Srbiji uvijek tema kojom se pokušavaju prebrisati devedesete, izgleda mi nevjerojatno da se radi tema na temelju ničega pa krenem pronaći bilo kakvu informaciju o tome što mi je novinarka navela.
I naravno, mediji iz Srbije i neki iz Bosne i Hercegovine detaljno prenose vijest o tome da su stručnjaci IHRA-e bili u posjetu Jasenovcu prije desetak dana i uputili službenu preporuku Vladi Republike Hrvatske da mapira sve logore koje je utemeljila NDH, da krene u iskopavanja lokaliteta u Jasenovcu i na Velebitu te da pokrene proces stavljanja spomenika Kameni cvijet Bogdana Bogdanovića na popis svjetske baštine UNESCO-a.
Spomen-ploče ne dočekaju iduće jutro
U hrvatskim medijima vidim kratak agencijski izvještaj s otvaranja konferencije IHRA-e u Zagrebu 30. studenog, uz Plenkovićev govor koji je ponovio osnovne informacije o Holokaustu u Hrvatskoj i podržao Izrael u aktualnom sukobu. Na službenim stranicama JUSP-a Jasenovac nalazim informaciju o posjetu međunarodnih delegata logoru, a na portalu Nacionala tekst Borisa Pavelića, koji je doživio isti šok kao i ja pa krenuo tražiti informacije o tome postoje li ove preporuke i zašto o njima ništa ne znamo. Štoviše, preporuke su došle još u lipnju, a toliko su temeljito prešućene da čak ni u Židovskoj općini Zagreb nisu znali za njih, što je Borisu Paveliću implicitno potvrdilo Ministarstvo kulture.
Zašto Vladi, koja se nominalno trudi iskazati privrženost antifašističkim vrijednostima zapadnog svijeta, nije u interesu u javnosti otvoriti ovu temu? Odgovor može biti samorazumljiv svima koji znaju koliko na tu Vladu politički utječu revizionistička desnica i dobar dio Crkve. Doista, koga se to konkretno u Vladi toliko boje da se ustručavaju povesti konzistentnu politiku sjećanja? Pa da se, na primjer, u Slanoj na Pagu službeno obilježi postojanje ustaškog logora, umjesto da manjinske organizacije svako malo postave spomen-ploču koja ne dočeka iduće jutro? I zašto samoj Vladi ne bi bilo drago da nevjerojatno snažan Bogdanovićev spomenik bude dio baštine UNESCO-a?
Konačni obračun sa Srbima
Bez obzira na politiku sjećanja, petnaestak posto radikalnih desničara nastavit će biti revizionisti kao što su to bili dosad. A utjecajni crkveni krugovi, koji se odbijaju suočiti s ulogom Crkve u NDH i misle da bi proglašenje Alojzija Stepinca svecem tu priču gurnulo pod tepih, opet će ostati interesno vezani uz HDZ, koliko god im smetao otklon vladajuće politike od radikalne desnice.
Na koncu, zašto se vladajući s pravom uvrijede kad ih se iz Srbije tretira kao sljednike NDH i s pravom odgovore da je Republika Hrvatska i ustavno i na svaki drugi način nasljednica ZAVNOH-a i socijalističke Hrvatske, nastale nasuprot NDH, a koja je sva mjesta logora i službeno obilježila, a onda ne žele to u praksi pokazati?
I jasno je da je odgovor u devedesetima, u tadašnjoj rehabilitaciji NDH, potiskivanju partizanske baštine i ratu koji su mnogi nažalost doživjeli kao priliku za konačni obračun sa Srbima. Ali zar ni trideset godina nakon tog rata i osamdeset od Drugog svjetskog rata, nije vrijeme da revizionizam ostavimo iza sebe? I to radi nas samih, a ne zato što to traže međunarodne organizacije.