To se inače zove: nacionalizacija. Svako takvo izvlaštenje odvija se prisilno, državnim dekretom, bez obzira pristaju li bivši vlasnici na njega ili ne, a jasno je da u 99 posto slučajeva neće pristati ako ih se pita. No, ne pita ih se. Njihova suglasnost nije se tražila ni kod ovoga. Neke jedinice lokalne samouprave zato su se već pobunile, Zagreb i Međimurje podnijeli su i ustavne tužbe, ali tamo gdje je na vlasti HDZ – državno preuzimanje bolnica dočekuje se politički uvjetovanom šutnjom.
Treba odmah reći da nacionalizacija, sama po sebi, nije apriorno ni negativna ni pozitivna mjera. Može biti i jedno i drugo, ovisi o čemu je riječ i može li Vlada kao faktor odlučivanja dokazati da se njome postiže bitno veća korist u smislu javnog interesa. HDZ-ova politička većina koja će je u Saboru izglasati to niti je dokazala, niti za to ima štofa.
HDZ-ovci na ravnateljskim pozicijama
Hrvatska, naime, među 62 javne bolnice, i sada ima manji broj državnih bolnica. Najveća državna je zagrebačko Rebro odnosno KBC Zagreb, koja je masivni gubitaš svih ovih godina pa njene rupe pokriva Vlada stalnim emisijama milijuna eura iz proračuna.
Ravnatelj KBC-a Zagreb je istaknuti HDZ-ovac dr. Ante Ćorušić, koji je baš nedavno nagrađen još jednim mandatom primjenom pravnih marifetluka o kojima smo ovdje već pisali. Ista je stvar s poslovanjem i u svim ostalim državnim bolnicama: konstantno ogromni gubici, očigledno loše upravljanje, lančane sanacije proračunskim novcem, zastrašujuće liste čekanja za građane koji su bolesni, a svuda HDZ-ovci na ravnateljskim pozicijama.
Što to govori svakome sa zrnom soli u glavi bez obzira glasa li za HDZ, Možemo, Most ili Stranku naravnog zakona? Pa to da bi nacionalizacija bolnica u vlasništvu županija i gradova možda imala smisla i opravdanja da ih politički postavljeni ravnatelji, kao eksponenti države, znaju voditi tako da ih se ne mora sukcesivno sanirati. Ali to nije naš slučaj. Država u državnim bolnicama ima sve poluge vlasti, ali ne ide pa ne ide.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pričam ti priču
Istina, u manjim ili većim gubicima su i bolnice koje su momentalno u lokalnom vlasništvu, a koje će sada biti podržavljene. Ali upravo su ove državne nacionalni rekorderi po neservisiranim dugovima koji se neprekidno samo slažu jedan na drugoga i nikad se ne dođe ni blizu neutralnoj nuli.
Da su one svijetli primjer rentabilnog poslovanja i najbolje usluge za pacijente – kao što nisu jer upravo one proizvode golemi dio ukupne svote bolničkih dugova na razini države – mogla bi se nacionalizacija svih ostalih staviti na stol. Ovako? S kakvim rezonom i opravdanjem?
Iz Beroševog Ministarstva zdravstva, onako napamet, induciraju pričam ti priču da u državno preuzimanje idu zbog smanjenja dugova, racionalizacije, boljeg liječenja i trla-baba-lan. No, da država ima blage veze o zdravstvenom menadžmentu, to bi se uvjerljivo i nedvojbeno vidjelo u bolnicama koje već jesu državne i gdje politička većina instalira ravnatelje i upravna vijeća po principu stranačke ”izvrsnosti”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Privatnicima već pobjegao tko je mogao
A sada će se taj invalidni model samo preslikati na sve druge, a takozvana reforma startat će tako da HDZ-ove vlasti svuda postave nova upravna vijeća i nove ravnatelja, u Varaždinu, Novoj Gradiški, Zaboku i Mrduši Donjoj. Fino.
Ne možemo dočekati da u sve javne bolnice uđe doktrina Beroševog državnog raja za oboljele građane, od koga je k privatnicima već pobjegao tko god je mogao, a koji je, prema podacima iz svibnja, opet bio na sve strane dužan gotovo dvije milijarde eura.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koje je opravdanje za nesuvislu ideju da sve bolnice postanu državne? Ravnatelji koje postavi HDZ vodit će ih briljantno?
Ne možemo dočekati da u sve javne bolnice uđe doktrina Beroševog državnog raja za oboljele građane
Da država ima blage veze o zdravstvenom menadžmentu, to bi se uvjerljivo i nedvojbeno vidjelo u bolnicama koje već jesu državne i gdje politička većina instalira ravnatelje i upravna vijeća po principu stranačke 'izvrsnosti'
To je sada definitivno, premijer Andrej Plenković i ministar zdravstva Vili Beroš od 1. siječnja preregistriraju sve javne bolnice u Hrvatskoj u vlasništvo države. Dakle, gradovima i županijama koji su do sada bili osnivači i vlasnici bolnica na svom području oduzima se status osnivača i vlasnika i umjesto njih – kao novi gazda – upisuje se država.
To se inače zove: nacionalizacija. Svako takvo izvlaštenje odvija se prisilno, državnim dekretom, bez obzira pristaju li bivši vlasnici na njega ili ne, a jasno je da u 99 posto slučajeva neće pristati ako ih se pita. No, ne pita ih se. Njihova suglasnost nije se tražila ni kod ovoga. Neke jedinice lokalne samouprave zato su se već pobunile, Zagreb i Međimurje podnijeli su i ustavne tužbe, ali tamo gdje je na vlasti HDZ – državno preuzimanje bolnica dočekuje se politički uvjetovanom šutnjom.
Treba odmah reći da nacionalizacija, sama po sebi, nije apriorno ni negativna ni pozitivna mjera. Može biti i jedno i drugo, ovisi o čemu je riječ i može li Vlada kao faktor odlučivanja dokazati da se njome postiže bitno veća korist u smislu javnog interesa. HDZ-ova politička većina koja će je u Saboru izglasati to niti je dokazala, niti za to ima štofa.
HDZ-ovci na ravnateljskim pozicijama
Hrvatska, naime, među 62 javne bolnice, i sada ima manji broj državnih bolnica. Najveća državna je zagrebačko Rebro odnosno KBC Zagreb, koja je masivni gubitaš svih ovih godina pa njene rupe pokriva Vlada stalnim emisijama milijuna eura iz proračuna.
Ravnatelj KBC-a Zagreb je istaknuti HDZ-ovac dr. Ante Ćorušić, koji je baš nedavno nagrađen još jednim mandatom primjenom pravnih marifetluka o kojima smo ovdje već pisali. Ista je stvar s poslovanjem i u svim ostalim državnim bolnicama: konstantno ogromni gubici, očigledno loše upravljanje, lančane sanacije proračunskim novcem, zastrašujuće liste čekanja za građane koji su bolesni, a svuda HDZ-ovci na ravnateljskim pozicijama.
Što to govori svakome sa zrnom soli u glavi bez obzira glasa li za HDZ, Možemo, Most ili Stranku naravnog zakona? Pa to da bi nacionalizacija bolnica u vlasništvu županija i gradova možda imala smisla i opravdanja da ih politički postavljeni ravnatelji, kao eksponenti države, znaju voditi tako da ih se ne mora sukcesivno sanirati. Ali to nije naš slučaj. Država u državnim bolnicama ima sve poluge vlasti, ali ne ide pa ne ide.
Pričam ti priču
Istina, u manjim ili većim gubicima su i bolnice koje su momentalno u lokalnom vlasništvu, a koje će sada biti podržavljene. Ali upravo su ove državne nacionalni rekorderi po neservisiranim dugovima koji se neprekidno samo slažu jedan na drugoga i nikad se ne dođe ni blizu neutralnoj nuli.
Da su one svijetli primjer rentabilnog poslovanja i najbolje usluge za pacijente – kao što nisu jer upravo one proizvode golemi dio ukupne svote bolničkih dugova na razini države – mogla bi se nacionalizacija svih ostalih staviti na stol. Ovako? S kakvim rezonom i opravdanjem?
Iz Beroševog Ministarstva zdravstva, onako napamet, induciraju pričam ti priču da u državno preuzimanje idu zbog smanjenja dugova, racionalizacije, boljeg liječenja i trla-baba-lan. No, da država ima blage veze o zdravstvenom menadžmentu, to bi se uvjerljivo i nedvojbeno vidjelo u bolnicama koje već jesu državne i gdje politička većina instalira ravnatelje i upravna vijeća po principu stranačke ”izvrsnosti”.
Privatnicima već pobjegao tko je mogao
A sada će se taj invalidni model samo preslikati na sve druge, a takozvana reforma startat će tako da HDZ-ove vlasti svuda postave nova upravna vijeća i nove ravnatelja, u Varaždinu, Novoj Gradiški, Zaboku i Mrduši Donjoj. Fino.
Ne možemo dočekati da u sve javne bolnice uđe doktrina Beroševog državnog raja za oboljele građane, od koga je k privatnicima već pobjegao tko god je mogao, a koji je, prema podacima iz svibnja, opet bio na sve strane dužan gotovo dvije milijarde eura.