Građani Hrvatske imaju vrlo nisko povjerenje u pravosuđe, što i ne treba čuditi kada znamo koliko traju sporovi i koliko su neizvjesni njihovi ishodi, a takvo stanje ima negativan utjecaj na svaku poru društva.
Često se stječe dojam da se pravosudni sustav bavi glupostima, dok istovremeno veliki broj ljudi pravdu čeka godinama, ponekad i desetljećima. Isto tako, stvara se dojam da nisu svi jednaki pred sudom, pa se tako neki za vrlo teška djela izvlače s minimalnim kaznama, a frustriraju i slučajevi iz kojih je jasno da se pravosuđe iscrpljuje na banalnim slučajevima, poput minornih prekršaja, koje možda uopće ne bi ni trebalo kažnjavati.
Treba li se cijeli sustav pokrenuti da kazni prosjaka
Tako smo ovih dana doznali da se pravosudni sustav solidno angažirao kako bi kaznili čovjeka koji je prosio ispred trgovine. Naime, muškarac u sedmom desetljeću života iz okolice Novske uhvaćen je u prošnji ispred trgovine u Okučanima. Netko od kupaca pozvao je policiju, koja je prosjaka prekršajno prijavila i završio je na sudu.
Na suđenju koje je trajalo otprilike pola godine utvrđeno je da je čovjek isprosio 37 kuna u kovanicama, čime je prekršio “javni red i mir” te su mu one oduzete, a uz to je dužan platiti i kaznu od 300 kuna i troškove postupka od 120 kuna. Naravno, radi se o socijalnom slučaju od kojeg tu kaznu i troškove neće nikad naplatiti, ali je pitanje je li se baš cijeli aparat – od policije do suda – morao upregnuti kako bi se obračunao s tim čovjekom.
Koliko košta kažnjavanje čovjeka zbog 37 kuna
Košta li to državu i porezne obveznike više od 120 kuna, koliko su službeni troškovi i nije li besmisleno da se sustavi koji su bili uključeni u ovaj slučaj uopće bave takvim stvarima? Isplati li se zaista trošiti resurse policije i sudstva – vrijeme i ljude – kako bi se prosjacima plijenile kovanice?
S druge strane, pravosudni sustav prilično je neefikasan kada su u pitanju prave korupcijske afere u kojima su “nestali” milijuni kuna. To se dobro vidi nakon što je u Hrvatskoj počeo s radom Ured europskog tužitelja, koji je pokrenuo niz velikih predmeta, od kojih su neki do njihovog dolaska stajali u ladicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uhićenja tek nakon dolaska europskih istražitelja
Možda najbolji primjer jest slučaj preplaćivanja softvera, bivše ministrice Žalac, koji je otkrio Telegramov istraživački novinar Andrej Dimitrijević. Priča je objavljena još 2019. godine, da bi nakon toga USKOK više od dvije godine “istraživao slučaj”, a uhićenja su uslijedila tek nakon što je predmet preuzeo Ured europskog istražitelja.
Problematična su i sva veća suđenja, poput onih bivšem premijeru Ivi Sanaderu ili bivšem vlasniku bivšeg Agrokora, koja traju godinama, u kojima su sudovi zatrpani tisućama stranica spisa, koje vjerojatno nitko ni nije u stanju proučiti. Onda imamo situacije poput povlačenja i ponovnog podizanja optužnice protiv Todorića i suradnika. Optužnicu su morali povući nakon što je bivša tužiteljica osumnjičena za odavanje informacija optuženima.
Ne treba se čuditi što građani ne vjeruju pravosuđu
Ugledu pravosuđa ne doprinosi ni slučaj trojice osječkih sudaca koji su sredinom prošle godine uhićeni pod sumnjom za direktno primanje mita, za što ih je prvo javno optužio Zdravko Mamić, da bi ubrzo nakon toga došlo do njihova uhićenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog takvih stvari ne treba čuditi da je povjerenje u pravosuđe u Hrvatskoj među najnižima u Europskoj uniji. Prema posljednjim podacima Eurobarometra iz svibnja ove godine Hrvatska je po percepciji neovisnosti sudstva i sudaca na zadnjem mjestu. Da je pravosuđe “prilično loše” i “vrlo loše” smatra 74 posto anketiranih, dok je prosjek EU oko 35 posto.
Logično je da građani ne vjeruju ovakvom pravosuđu: cijeli aparat pola godine gonio prosjaka zbog 37 kuna
Pravosudni sustav solidno se angažirao kako bi kaznili čovjeka koji je prosio ispred trgovine
Na suđenju koje je trajalo otprilike pola godine utvrđeno je da je čovjek isprosio 37 kuna u kovanicama, čime je prekršio “javni red i mir” te su mu one oduzete, a uz to je dužan platiti i kaznu od 300 kuna i troškove postupka od 120 kuna. Isplati li se zaista trošiti resurse policije i sudstva - vrijeme i ljude - kako bi se prosjacima plijenile kovanice?
Građani Hrvatske imaju vrlo nisko povjerenje u pravosuđe, što i ne treba čuditi kada znamo koliko traju sporovi i koliko su neizvjesni njihovi ishodi, a takvo stanje ima negativan utjecaj na svaku poru društva.
Često se stječe dojam da se pravosudni sustav bavi glupostima, dok istovremeno veliki broj ljudi pravdu čeka godinama, ponekad i desetljećima. Isto tako, stvara se dojam da nisu svi jednaki pred sudom, pa se tako neki za vrlo teška djela izvlače s minimalnim kaznama, a frustriraju i slučajevi iz kojih je jasno da se pravosuđe iscrpljuje na banalnim slučajevima, poput minornih prekršaja, koje možda uopće ne bi ni trebalo kažnjavati.
Treba li se cijeli sustav pokrenuti da kazni prosjaka
Tako smo ovih dana doznali da se pravosudni sustav solidno angažirao kako bi kaznili čovjeka koji je prosio ispred trgovine. Naime, muškarac u sedmom desetljeću života iz okolice Novske uhvaćen je u prošnji ispred trgovine u Okučanima. Netko od kupaca pozvao je policiju, koja je prosjaka prekršajno prijavila i završio je na sudu.
Na suđenju koje je trajalo otprilike pola godine utvrđeno je da je čovjek isprosio 37 kuna u kovanicama, čime je prekršio “javni red i mir” te su mu one oduzete, a uz to je dužan platiti i kaznu od 300 kuna i troškove postupka od 120 kuna. Naravno, radi se o socijalnom slučaju od kojeg tu kaznu i troškove neće nikad naplatiti, ali je pitanje je li se baš cijeli aparat – od policije do suda – morao upregnuti kako bi se obračunao s tim čovjekom.
Koliko košta kažnjavanje čovjeka zbog 37 kuna
Košta li to državu i porezne obveznike više od 120 kuna, koliko su službeni troškovi i nije li besmisleno da se sustavi koji su bili uključeni u ovaj slučaj uopće bave takvim stvarima? Isplati li se zaista trošiti resurse policije i sudstva – vrijeme i ljude – kako bi se prosjacima plijenile kovanice?
S druge strane, pravosudni sustav prilično je neefikasan kada su u pitanju prave korupcijske afere u kojima su “nestali” milijuni kuna. To se dobro vidi nakon što je u Hrvatskoj počeo s radom Ured europskog tužitelja, koji je pokrenuo niz velikih predmeta, od kojih su neki do njihovog dolaska stajali u ladicama.
Uhićenja tek nakon dolaska europskih istražitelja
Možda najbolji primjer jest slučaj preplaćivanja softvera, bivše ministrice Žalac, koji je otkrio Telegramov istraživački novinar Andrej Dimitrijević. Priča je objavljena još 2019. godine, da bi nakon toga USKOK više od dvije godine “istraživao slučaj”, a uhićenja su uslijedila tek nakon što je predmet preuzeo Ured europskog istražitelja.
Problematična su i sva veća suđenja, poput onih bivšem premijeru Ivi Sanaderu ili bivšem vlasniku bivšeg Agrokora, koja traju godinama, u kojima su sudovi zatrpani tisućama stranica spisa, koje vjerojatno nitko ni nije u stanju proučiti. Onda imamo situacije poput povlačenja i ponovnog podizanja optužnice protiv Todorića i suradnika. Optužnicu su morali povući nakon što je bivša tužiteljica osumnjičena za odavanje informacija optuženima.
Ne treba se čuditi što građani ne vjeruju pravosuđu
Ugledu pravosuđa ne doprinosi ni slučaj trojice osječkih sudaca koji su sredinom prošle godine uhićeni pod sumnjom za direktno primanje mita, za što ih je prvo javno optužio Zdravko Mamić, da bi ubrzo nakon toga došlo do njihova uhićenja.
Zbog takvih stvari ne treba čuditi da je povjerenje u pravosuđe u Hrvatskoj među najnižima u Europskoj uniji. Prema posljednjim podacima Eurobarometra iz svibnja ove godine Hrvatska je po percepciji neovisnosti sudstva i sudaca na zadnjem mjestu. Da je pravosuđe “prilično loše” i “vrlo loše” smatra 74 posto anketiranih, dok je prosjek EU oko 35 posto.