S oružanim snagama od 4.070 vojnika, nasuprot 351.000 venezuealanskih, koji bi u slučaju invazije trebali braniti teritorij veličine Tunisa, vlasti u Georgetownu doista može spasiti samo diplomacija, a zapravo sreća, ako susjedna zemlja odluči uzeti ono što smatra da joj pripada.
Venezueli pod Nicolásom Madurom i dalje ne ide sjajno, no od ruskog napada na Ukrajinu on vlada nešto lakše. Američke sankcije su ublažene jer je porasla važnost venezuelanske nafte. No, ruska invazija na Ukrajinu mogla je utjecati na njegovu odluku da obnovi granični spor oko prostora koji je sporan još otkad je Venezuela postala neovisna, prije skoro dvjesto godina.
Velika Venezuela
Inspiracija je, vjerojatnije, bila sasvim lokalna, venezuelanska, kakva je bivala u prethodnim desetljećima. Kao i toliki drugi, Venezuela će nagodinu na izbore. Inflacija je 182 posto. Essequibo, napose njegov morski pojas Stabroek, pokazala su istraživanja Exxon Mobila 2015., prebogat je naftom. Razlog više da se konačno uzme što je jednom “nepravedno oduzeto”. Činjenicu da tamo naftu crpi američka kompanija Venezuela je iskoristila da Gvajanu prikaže kao američkog pijuna.
Ideja da se 3. prosinca organizira referendum o pokrajini “Guayana Esequiba” kao dijelu Venezuele uznemirio je cijelu Latinsku Ameriku. Od 10,5 milijuna birača, kako su rekle vlasti u Caracasu, čak 95 posto glasalo je za pripojenje. Zapravo, tema na referendumu bilo je više, ali najvažnija su pitala: Slažete li se da svi stanovnici Essequiba dobiju državljanstvo Venezuele i postanu njeni državljani?
Drugo se odnosilo na jurisdikciju Međunarodnog suda pravde u Haagu u graničnom sporu, koja je odbijena. Čim je referendum završen, predsjednik parlamenta u Caracasu Jorge Rodríguez objavio je na društvenim mrežama snimku skupine Indijanaca kako spuštaju gvajansku i podižu venezuelansku zastavu, iako mnogi sumnjaju je li se to zbilja dogodilo ili je bila samo predstava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rast Gvajane najbrži na svijetu
Unatoč sve intenzivnijoj vojnoj suradnji Gvajane sa Sjedinjenim Državama, 125 tisuća stanovnika Essequiba – što je jedva 15 posto od niti milijuna koliko ih je u cijeloj Gvajani – možda ni ne dočekaju stranu pomoć ako izbije sukob. Opet, zalihe nafte i rudnog bogatstva tolike su da je BDP Gvajane prošle godine porastao za 63 posto, a ove za 38 posto. Malena država, dugo jedna od najsiromašnijih u zapadnoj hemisferi, tako je postala najbrže rastuća ekonomija na svijetu.
Čim je referendum prošao, Maduro je državnoj naftnoj firmi Petroleos de Venezuela naložio da započne s eksploatacijom u području koje je i dalje Gvajana. Vojska je dobila zapovijed stvoriti posebnu jedinicu za nadzor nove pokrajine. No unatoč svemu tome, nije se još ništa dogodilo. Maduro je često na sličan način bučao, pa onda ušutio.
Za Gvajanu ni ovog puta pregovora nema. Takav je bio i stav predsjednika Muhameda Irfaana Alija kad se 14. prosinca u Svetom Vincentu i Grenadinima susreo s Madurom uz posredovanje Karipske zajednice (Caricoma). Poručio je već ranije da je “Venezuela nacija izvan zakona”, ali je sastanak, premda napet i dugačak, prošao mirno. Gvajanski predsjednik na velikoj narukvici imao je kartu svoje zemlje. “Sve ovo pripada Gvajani. Nikakva propaganda ili dekret to neće promijeniti. Ovo je Gvajana. Essequibo nije za raspravu, pregovore ili razmišljanje”, rekao je.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Nije rat, zasad’
Obje strane obećale su da nitko neće prijetiti, da se sila neće koristiti stvarno ni verbalno. Zajedničko povjerenstvo dvaju ministarstava u tri će mjeseca predložiti kako riješiti nesporazum. Za Georgetown to je Međunarodni sud pravde, za Caracas nije. Haag je poručio da ima ovlasti i sposobnost presuditi u sporu, no da će proces trajati godinama. Za Caracas to je neprihvatljivo.
Sportskim rječnikom, popularnim i u Hrvatskoj kad je riječ o izborniku, vladi i izabranoj vrsti, domaćin je rekao da je riječ o prvom danu utakmice kriketa koja će potrajati, ali da nema potrebe da se pretvori u sukob. Venezuelanski ministar obrane Vladímir Padrino López rekao je prije referenduma da spor oko Essequiba “nije rat, zasad”.
Oružane bitke, tako, nisu isključene. Bude li sve ipak preraslo u sukob, bit će to prvi južnoamerički rat od Falklanda 1982. Možda će pomoći Maduru da vlada i dalje, možda će mu okončati karijeru. Možda je cilj samo pokazati snagu dugogodišnjeg predsjednika. Venezuela je u teškoj ekonomskoj krizi, samo od 2015. izgubila je sedam milijuna ljudi koji su emigerirali; referendum je trebao ojačati vlast.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sporne dvije trećine Gvajane
Kako god opskurno izgledalo izvan Južne Amerike, granično pitanje između Gvajane i Venezuele jedno je od važnijih u povijesti Zapadne hemisfere. U Venezueli se oduvijek i u svim školama uči da je Essequibo dio njihove zemlje. Španjolski Generalni kapetanat Venezuela graničio je do 1814. s područjem današnje Gvajane koje su kontrolirali Nizozemci, a nakon toga Britanci. Gdje su točno bile granice triju pokrajina, od kojih je jedna bila Essequibo, nije bilo jasno.
Britanska Gvajana je 1841. jednostrano proglasila graničnu crtu, nazvanu po njemačkom geografu Robertu Schomburgku, koja je ostala sporna do danas. Venezuela, koju je Madrid 1845. priznao u granicama koje je imala kao kolonija, neprestano je protestirala. Već 1850. sporazumom Londona i Caracasa dogovoreno je da se slabo nastanjeno područje Essequiba neće naseljavati ili razvijati.
Petnaestak godina kasnije Venezuela je od Britanije službeno zatražila da im “vrati” dvije trećine teritorija svoje južnoameričke kolonije. London se dvije godine nije oglašavao. Venezuela je potom zatražila posredovanje Sjedinjenih Država, i to nekoliko puta. Najstarija republika u Zapadnoj hemisferi mogla bi i morala pomoći drugoj republici u pravičnom razgraničenju s kolonijom Monarhije protiv koje su se Amerikanci pobunili, računali su u Caracasu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Primjena Monroeove doktrine
Venezuela je nudila da će “slijediti put koji je trasirala velika Republika na Sjeveru”, pisao je ambasador Antonio María Soteldo. Washington je bio spreman pomoći, ali ne i pokvariti svoje odnose s Londonom. Onako kako je nekidan posredovala Karipska zajednica, tako su 1887. posredovale Sjedinjene Države. Što je danas predsjednik Gvajane Irfaan Ali, tad je bio britanski premijer Lord Salisbury, koji je odbio pregovore.
Venezuela je potom zatražila da se Ujedinjeno Kraljevstvo povuče iz Essequiba, prekinula diplomatske odnose s Londonom i još jednom zatražila pomoć Washingtona. No, Britanija je bila najmoćnija sila svijeta, a Venezuela notorno nestabilna, poput ostalih latinoameričkih država. Spor je bio dalek i teško razumljiv, pa se narednih dvadeset godina nije događalo puno.
Opet, kad se sve počelo tumačiti u ključu Monroeove doktrine, ojačane Sjedinjene Države pomalo su se pokrenule. Ako je uplitanje europskih kolonijalnih sila u poslove Zapadne hemisfere po Monroeovoj doktrini nedopustivo, onda to treba pokazati baš na ovom slučaju, smatrali su američki predsjednik Groover Cleveland i njegov državni tajnik Richard Olney.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kome pripada Zapadna hemisfera
Razgraničenje Britanske Gvajane i Venezuele postalo je temelj Olneyjeve doktrine, po kojoj Sjedinjene Države imaju pravo posredovati u svim razgraničenjima u Zapadnoj hemisferi jer su praktički jedini hegemon u tom prostoru, pa je volja Washingtona tu zakon. Monroeva doktrina je znatno skromnije definirala američki interes odredivši samo da u Zapadnoj hemisferi nije dopuštena daljnja europska kolonizacija.
Lord Salisbury na američku notu nije odgovarao mjesecima. Britanski ministar kolonija sugerirao mu je da bi Essequibo mogao biti bogat sirovinama, napose zlatom. Zato je London konačno sve odbio i uvrijedio SAD, odbacivši Monroeovu doktrinu. Predsjednik Cleveland je nato 1895. u Kongresu optužio Ujedinjeno Kraljevstvo da je proširilo svoj teritorij na štetu “jedne od naših susjednih republika”. Bio je to jedan od najratobornijih govora u Kongresu u dugo vremena.
SAD je odredio da će prosuditi tko je u pravu tako što će imenovati povjerenstvo. U spor su se potom upleli oni koji su smatrali da je, između Londona i Caracasa, uvijek bolje izabrati London. Zašto bi se SAD dao uvući u sukob na jugu? Tamošnjem “nepouzdanom” stanovništvu, mješavini različitih rasa, “nesavršenoj civilizaciji”, nikad se neće usaditi “rasne kvalitete… i obrazovanje”, kako je pisao novi državni tajnik Thomas Bayard.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Amerika velevlast, ostalo po starom
Britanci su tad popustili i predali ulogu hegemona SAD-u; prihvatili su pravo Washingtona da sudjeluje u rješavanju graničnog spora. Nešto je sad trebalo dati Englezima. Venezuela je polazila od povijesnog prava; Britanska Gvajana od činjenice da oni već desetljećima upravljaju spornim područjem. Tako su se Britanci i Amerikanci dogovorili da će 1896. o granici i statusu Essequiba raspravljati arbitražno povjerenstvo u Parizu.
Prošla su desetljeća, a sve što je Caracas postigao bilo je da umjesto njih, na kraju pregovara Washington. Što je Venezueli bilo važno, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama bilo je minorno. Sporazum je sklopljen 1899., kako se kasnije ispostavilo, nakon tajnih dogovora europskih posrednika. Venezuela je dobila malu korekciju granica uz ušće Orinoca.
Za Sjedinjene Države bio je ovo, pisao je Lars Schoultz u važnoj knjizi Beneath the United States: A History of US Policy Toward Latin America, problem koji je Ameriku potvrdio kao silu u hemisferi, pomaknuo je na ljestvici država. Amerika je nastupala kao velevlast, Venezuela i Gvajana nastavile su po starom.
Strah ljevičara od komunista
U vrijeme karizmatičnog predsjednika Rómula Betancourta 1962. Venezuela je odbacila sporazum iz 1899. Betancourt je, slično kao Maduro, granično pitanje otvorio iz pragmatičnih razloga. Sporazum iz Pariza bio je prevara, tvrdio je, ali iza njegovih riječi se krio strah da bi Venezuela, pritisnuta krizom, mogla propasti. Na Kubi je malo prije toga na vlast došao Fidel Castro, a u Venezueli su komunistički gerilci postali tako brojni da su zaprijetili predsjedniku, inače ljevičaru ali ne i komunistu.
U Britanskoj Gvajani, koja se pripremala za neovisnost, na vlasti je bio Cheddi Jagan, kojeg su sumnjičili da obožava Karla Marxa, da je spreman stvoriti novu Kubu u Južnoj Americi. Predsjednik John Kennedy je, piše najvažniji američki povjesničar Hladnog rata John Lewis Gaddis, od CIA-e zatražio da se onemogući izbor Jagana za šefa neovisne Gvajane. Još 1962. američki je predsjednik Britancima rekao da si “ne može priuštiti još jedan kastrovski režim u ovoj hemisferi. To znači da je naš cilj neovisna Britanska Gvajana pod nekim drugim vođom”, a ne Jaganom.
Sredinom šezdesetih tako su usporedno trajale dvije operacije. Jedna je bila inspirirana antikomunističkom politikom i strahom Venezuele. Drugu su u Gvajani izvodili Britanci i Sjedinjene Države. Mješovito povjerenstvo Britanaca, Venezuele i Gvajane 1966. trebalo je u Ženevi razriješiti spor prije nego što u svibnju te godine Gvajana postane neovisna.
Velika saveznica Jugoslavije
Caracas je, možda i ispravno, smatrao da će s novom državom teže postići sporazum nego s odlazećim Carstvom. Povjerenstvo tri strane je konačno, tumačili su u Venezueli, poništilo graničnu crtu i trebalo je odlučiti o novoj. Venezuela je tad zauzela otok Ankoko na ušću rijeke Cuyuni. Gvajana i Britanija nisu željeli odstupiti od onog što su smatrali svojim; drugi su to silno htjeli uzeti, ali za rat nisu bili spremni.
Premijera Britanske Gvajane Cheddija Jagana, zubara obrazovanog u Americi, oženjenog za Amerikanku, trebalo je onemogućiti da pobijedi. Razmišljalo se čak i o otmici Jagana i supruge koje bi odveli u Venezuelu. CIA je Gvajanu tad tretirala u istom paketu s Dominikanskom Republikom i Kubom. Amerika je organizirala i financirala štrajkove i nerede, a u koloniji je trebalo uvesti proporcionalni izborni zakon kako bi vlast osvojio netko drugi, Zapadu prihvatljiviji od Jagana.
To se i dogodilo, pa je Forbes Burnham postao novi premijer, prvi u suverenoj Gvajani. I on je bio ljevičar, socijalist, no njegova je inačica protumačena prihvatljivijom od Jaganove. Iako je na vlast došao uz pomoć Amerikanaca, Burnham nije ostao discipliniran; ubrzo je zavladao autokratski. Gvajana je postala članicom Pokreta nesvrstanih i velikom saveznicom Jugoslavije, možda i zato što nikad nije bila bliska Kubi.
Čovjek CIA-e počasni Zagrepčanin
Prva dramatična kriza nove države dogodila se 1969. godine, očekivano, zbog granice s Venezuelom. No, nisu je izazvali iz susjedne države, već je bila rezultat domaće pobune. Skupina latifundista iz Rupununija, najveće od gvajanskih pokrajina, proglasila je Republiku Rupununi i odlučila je priključiti Venezueli, koja je i dalje tražila dvije trećine Gvajane, uključujući Rupununi. Bila je to pobuna klana, proširene obitelji, kako je opisao David Granger, jedan od vojnika koji su ugušili pobunu. Burnham je poslije za sve optužio venezuelske latifundiste.
Zagrepčani će pamtiti da je Burnham ne samo boravio u glavnom gradu Hrvatske, već i postao počasni građanin Zagreba 1985. godine. U 45 godina socijalističke Hrvatske takvu je čast dobilo samo desetero ljudi, od kojih su samo dvojica stranci, a obojica Južnoamerikanci – drugi je bivši generalni tajnik UN-a Javier Pérez de Cuéllar.
Burnham je bio domaćin Ministarske konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja 1972. Tad je u Georgetownu postavljen i spomenik Velikoj petorici nesvrstavanja: Titu, Nehruu, Naseru i Nkrumahu (Indonezija nije poslala bistu Sukarna). Bista Josipa Broza pronađena je u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove, za nju je kupljena avionska karta i tako je dopremljena do Georgetowna.
Sjećanja posljednjeg ambasadora
Otkrio ju je Arthur Chung, prvi predsjednik Gvajane i prvi Kinez na čelu neke ne-azijske države. Bio je to najveći međunarodni skup u toj mladoj državi. Jugoslavija je u Georgetownu naglašeno podržavala južnoameričku državu koja govori engleski i koja je lijevo, ali ne i na kubanskim pozicijama; to je Beogradu bilo važno. Ništa od toga u Hrvatskoj više nije važno, čak niti kao povijest.
Razgovarao sam početkom 2004. godine, ispostavit će se kratko prije njegove smrti, s Marinom Gerškovićem, posljednjim jugoslavenskim ambasadorom u Gvajani. Diplomatski zbor u Georgetownu bio je minijaturan, baš kao i ambasada SFRJ.
Četiri su čovjeka bila u predstavništvu, samo dvojica diplomati. Veleposlanike su, osim Jugoslavije, imali SAD, UK, SSSR, Venezuela, Surinam, Brazil, Indija, Sjeverna Koreja i Istočna Njemačka.
Hugo Chávez u Georgetownu
Jugoslaviju je, osim nesvrstavanja, interesirao uvoz boksita, za koji su Gvajanci katkad dobivali autobuse naše proizvodnje. Vlast je bila lijeva, PPP (Narodna napredna stranka; People’s Progressive Party), u osnovi socijaldemokratska, pa je to Jugoslaviji odgovaralo. Opozicija je, kako je govorio Geršković, bila “staljinistička”.
“Tešku sam situaciju imao s oporbom. Imali smo instrukciju iz Beograda da ne sudjelujemo na proslavama Oktobarske revolucije”, koje su oni organizirali. “Bilo je fascinantno gledati jednu malu zemlju koja je tako siromašna, ali je uspijevala opstati, [čiji su vođe] zahvaljujući svojoj sposobnosti, [završenim] studijima u Ujedinjenom Kraljevstvu, predstavljali svoju zemlju i vodili je.” Granično je pitanje i tad bilo otvoreno. “Nekada su u novinama pisali da su vojnici Gvajane uspjeli doći do granice s Brazilom, jer zemlja ima 750.000 stanovnika, a površinom je bila poput bivše Jugoslavije”.
Nakon Ustanka u Rupununiju, stvari su se naizgled smirile. Onda je 1982. Luis Herrera Campíns, predsjednik Venezuele, također pred izbore, ponovo potegnuo pitanje granice, ali ni tad se nije dogodilo ništa. Još manje je bilo aktivnosti u vrijeme Huga Cháveza, koji je Venezuelu preimenovao u Bolivarsku Republiku i učinio parijom u međunarodnoj zajednici. Ipak, bio je prvi predsjednik Venezuele koji je 2004. posjetio Georgetown.
Kanuom u Essequibo
Gvajana je 1992. održala prve istinski demokratske izbore i izabrala Cheddija Jagana. Kada je on preminuo, predsjednica je 1997. postala njegova udovica Janet Jagan, prva Amerikanka na čelu neke američke države. Tek tad je do punog izražaja došlo tumačenje Kennedyjevog suradnika, povjesničara Arthura M. Schlesingera: Jagan je bio poput “šarmantnog marksista s London School of Economics”, a ne marksist vezan za Moskvu kako su Amerikanci vjerovali 1960-ih. Za mladog Jagana bilo je to prekasno i premalo; no zrelom šefu opozicije bila je to ipak satisfakcija, povratak na čelo države nakon 25 godina.
I tako, bez obzira koje je stoljeće, koji režim, kakva ideologija, s Essequibom je i dalje sve po starom; nerazriješeno, za neke i bolno pitanje. Nacionalističkom sloju problema sad je dodano podzemno i priobalno bogatstvo. Madurova protukandidatkinja iduće godine María Corina Machado, koja ima simpatije Zapada, još 2013. je godine u kanuu odveslala u Essequibo kako bi pokazala gdje su po njenom sudu granice Venezuele. Essequibo će tako i dalje ostati tema u Južnoj Americi, dok god je predizbornih kampanja i nacionalizma.
Maduro bi dvije trećine Gvajane, naše bivše saveznice koja se basnoslovno obogatila. Njezin prvi premijer počasni je Zagrepčanin
"Nije rat, zasad", tvrde u Venezueli. Bude li sve ipak preraslo u sukob, bit će to prvi južnoamerički rat od Falklanda 1982.
Nesvrstana Gvajana, dugo jedna od najsiromašnijih država u Zapadnoj hemisferi, postala je najbrže rastuća ekonomija na svijetu. Zalihe nafte su tolike da joj je BDP lani porastao za 63 posto, a ove za 38 posto. Sad se Venezuela sjetila starog graničnog spora i traži da joj 'vrate' superbogatu pokrajinu
Essequibo ah we own – cijela Gvajana oblijepljena je natpisom koji na kreolskom kaže “Essequibo je naš”. “Branit ćemo se svim raspoloživim sredstvima”, rekao je Bharrat Jagdeo, predsjednik Gvajane od 1999. do 2011., nekoliko dana nakon završetka referenduma koji su u Venezueli raspisali o sudbini pokrajine Essequibo. “Nismo ratoborna nacija, nismo agresivni. Maleni smo i sve nade polažemo u diplomaciju i međunarodno pravo.”
S oružanim snagama od 4.070 vojnika, nasuprot 351.000 venezuealanskih, koji bi u slučaju invazije trebali braniti teritorij veličine Tunisa, vlasti u Georgetownu doista može spasiti samo diplomacija, a zapravo sreća, ako susjedna zemlja odluči uzeti ono što smatra da joj pripada.
Venezueli pod Nicolásom Madurom i dalje ne ide sjajno, no od ruskog napada na Ukrajinu on vlada nešto lakše. Američke sankcije su ublažene jer je porasla važnost venezuelanske nafte. No, ruska invazija na Ukrajinu mogla je utjecati na njegovu odluku da obnovi granični spor oko prostora koji je sporan još otkad je Venezuela postala neovisna, prije skoro dvjesto godina.
Velika Venezuela
Inspiracija je, vjerojatnije, bila sasvim lokalna, venezuelanska, kakva je bivala u prethodnim desetljećima. Kao i toliki drugi, Venezuela će nagodinu na izbore. Inflacija je 182 posto. Essequibo, napose njegov morski pojas Stabroek, pokazala su istraživanja Exxon Mobila 2015., prebogat je naftom. Razlog više da se konačno uzme što je jednom “nepravedno oduzeto”. Činjenicu da tamo naftu crpi američka kompanija Venezuela je iskoristila da Gvajanu prikaže kao američkog pijuna.
Ideja da se 3. prosinca organizira referendum o pokrajini “Guayana Esequiba” kao dijelu Venezuele uznemirio je cijelu Latinsku Ameriku. Od 10,5 milijuna birača, kako su rekle vlasti u Caracasu, čak 95 posto glasalo je za pripojenje. Zapravo, tema na referendumu bilo je više, ali najvažnija su pitala: Slažete li se da svi stanovnici Essequiba dobiju državljanstvo Venezuele i postanu njeni državljani?
Drugo se odnosilo na jurisdikciju Međunarodnog suda pravde u Haagu u graničnom sporu, koja je odbijena. Čim je referendum završen, predsjednik parlamenta u Caracasu Jorge Rodríguez objavio je na društvenim mrežama snimku skupine Indijanaca kako spuštaju gvajansku i podižu venezuelansku zastavu, iako mnogi sumnjaju je li se to zbilja dogodilo ili je bila samo predstava.
Rast Gvajane najbrži na svijetu
Unatoč sve intenzivnijoj vojnoj suradnji Gvajane sa Sjedinjenim Državama, 125 tisuća stanovnika Essequiba – što je jedva 15 posto od niti milijuna koliko ih je u cijeloj Gvajani – možda ni ne dočekaju stranu pomoć ako izbije sukob. Opet, zalihe nafte i rudnog bogatstva tolike su da je BDP Gvajane prošle godine porastao za 63 posto, a ove za 38 posto. Malena država, dugo jedna od najsiromašnijih u zapadnoj hemisferi, tako je postala najbrže rastuća ekonomija na svijetu.
Čim je referendum prošao, Maduro je državnoj naftnoj firmi Petroleos de Venezuela naložio da započne s eksploatacijom u području koje je i dalje Gvajana. Vojska je dobila zapovijed stvoriti posebnu jedinicu za nadzor nove pokrajine. No unatoč svemu tome, nije se još ništa dogodilo. Maduro je često na sličan način bučao, pa onda ušutio.
Za Gvajanu ni ovog puta pregovora nema. Takav je bio i stav predsjednika Muhameda Irfaana Alija kad se 14. prosinca u Svetom Vincentu i Grenadinima susreo s Madurom uz posredovanje Karipske zajednice (Caricoma). Poručio je već ranije da je “Venezuela nacija izvan zakona”, ali je sastanak, premda napet i dugačak, prošao mirno. Gvajanski predsjednik na velikoj narukvici imao je kartu svoje zemlje. “Sve ovo pripada Gvajani. Nikakva propaganda ili dekret to neće promijeniti. Ovo je Gvajana. Essequibo nije za raspravu, pregovore ili razmišljanje”, rekao je.
‘Nije rat, zasad’
Obje strane obećale su da nitko neće prijetiti, da se sila neće koristiti stvarno ni verbalno. Zajedničko povjerenstvo dvaju ministarstava u tri će mjeseca predložiti kako riješiti nesporazum. Za Georgetown to je Međunarodni sud pravde, za Caracas nije. Haag je poručio da ima ovlasti i sposobnost presuditi u sporu, no da će proces trajati godinama. Za Caracas to je neprihvatljivo.
Sportskim rječnikom, popularnim i u Hrvatskoj kad je riječ o izborniku, vladi i izabranoj vrsti, domaćin je rekao da je riječ o prvom danu utakmice kriketa koja će potrajati, ali da nema potrebe da se pretvori u sukob. Venezuelanski ministar obrane Vladímir Padrino López rekao je prije referenduma da spor oko Essequiba “nije rat, zasad”.
Oružane bitke, tako, nisu isključene. Bude li sve ipak preraslo u sukob, bit će to prvi južnoamerički rat od Falklanda 1982. Možda će pomoći Maduru da vlada i dalje, možda će mu okončati karijeru. Možda je cilj samo pokazati snagu dugogodišnjeg predsjednika. Venezuela je u teškoj ekonomskoj krizi, samo od 2015. izgubila je sedam milijuna ljudi koji su emigerirali; referendum je trebao ojačati vlast.
Sporne dvije trećine Gvajane
Kako god opskurno izgledalo izvan Južne Amerike, granično pitanje između Gvajane i Venezuele jedno je od važnijih u povijesti Zapadne hemisfere. U Venezueli se oduvijek i u svim školama uči da je Essequibo dio njihove zemlje. Španjolski Generalni kapetanat Venezuela graničio je do 1814. s područjem današnje Gvajane koje su kontrolirali Nizozemci, a nakon toga Britanci. Gdje su točno bile granice triju pokrajina, od kojih je jedna bila Essequibo, nije bilo jasno.
Britanska Gvajana je 1841. jednostrano proglasila graničnu crtu, nazvanu po njemačkom geografu Robertu Schomburgku, koja je ostala sporna do danas. Venezuela, koju je Madrid 1845. priznao u granicama koje je imala kao kolonija, neprestano je protestirala. Već 1850. sporazumom Londona i Caracasa dogovoreno je da se slabo nastanjeno područje Essequiba neće naseljavati ili razvijati.
Petnaestak godina kasnije Venezuela je od Britanije službeno zatražila da im “vrati” dvije trećine teritorija svoje južnoameričke kolonije. London se dvije godine nije oglašavao. Venezuela je potom zatražila posredovanje Sjedinjenih Država, i to nekoliko puta. Najstarija republika u Zapadnoj hemisferi mogla bi i morala pomoći drugoj republici u pravičnom razgraničenju s kolonijom Monarhije protiv koje su se Amerikanci pobunili, računali su u Caracasu.
Primjena Monroeove doktrine
Venezuela je nudila da će “slijediti put koji je trasirala velika Republika na Sjeveru”, pisao je ambasador Antonio María Soteldo. Washington je bio spreman pomoći, ali ne i pokvariti svoje odnose s Londonom. Onako kako je nekidan posredovala Karipska zajednica, tako su 1887. posredovale Sjedinjene Države. Što je danas predsjednik Gvajane Irfaan Ali, tad je bio britanski premijer Lord Salisbury, koji je odbio pregovore.
Venezuela je potom zatražila da se Ujedinjeno Kraljevstvo povuče iz Essequiba, prekinula diplomatske odnose s Londonom i još jednom zatražila pomoć Washingtona. No, Britanija je bila najmoćnija sila svijeta, a Venezuela notorno nestabilna, poput ostalih latinoameričkih država. Spor je bio dalek i teško razumljiv, pa se narednih dvadeset godina nije događalo puno.
Opet, kad se sve počelo tumačiti u ključu Monroeove doktrine, ojačane Sjedinjene Države pomalo su se pokrenule. Ako je uplitanje europskih kolonijalnih sila u poslove Zapadne hemisfere po Monroeovoj doktrini nedopustivo, onda to treba pokazati baš na ovom slučaju, smatrali su američki predsjednik Groover Cleveland i njegov državni tajnik Richard Olney.
Kome pripada Zapadna hemisfera
Razgraničenje Britanske Gvajane i Venezuele postalo je temelj Olneyjeve doktrine, po kojoj Sjedinjene Države imaju pravo posredovati u svim razgraničenjima u Zapadnoj hemisferi jer su praktički jedini hegemon u tom prostoru, pa je volja Washingtona tu zakon. Monroeva doktrina je znatno skromnije definirala američki interes odredivši samo da u Zapadnoj hemisferi nije dopuštena daljnja europska kolonizacija.
Lord Salisbury na američku notu nije odgovarao mjesecima. Britanski ministar kolonija sugerirao mu je da bi Essequibo mogao biti bogat sirovinama, napose zlatom. Zato je London konačno sve odbio i uvrijedio SAD, odbacivši Monroeovu doktrinu. Predsjednik Cleveland je nato 1895. u Kongresu optužio Ujedinjeno Kraljevstvo da je proširilo svoj teritorij na štetu “jedne od naših susjednih republika”. Bio je to jedan od najratobornijih govora u Kongresu u dugo vremena.
SAD je odredio da će prosuditi tko je u pravu tako što će imenovati povjerenstvo. U spor su se potom upleli oni koji su smatrali da je, između Londona i Caracasa, uvijek bolje izabrati London. Zašto bi se SAD dao uvući u sukob na jugu? Tamošnjem “nepouzdanom” stanovništvu, mješavini različitih rasa, “nesavršenoj civilizaciji”, nikad se neće usaditi “rasne kvalitete… i obrazovanje”, kako je pisao novi državni tajnik Thomas Bayard.
Amerika velevlast, ostalo po starom
Britanci su tad popustili i predali ulogu hegemona SAD-u; prihvatili su pravo Washingtona da sudjeluje u rješavanju graničnog spora. Nešto je sad trebalo dati Englezima. Venezuela je polazila od povijesnog prava; Britanska Gvajana od činjenice da oni već desetljećima upravljaju spornim područjem. Tako su se Britanci i Amerikanci dogovorili da će 1896. o granici i statusu Essequiba raspravljati arbitražno povjerenstvo u Parizu.
Prošla su desetljeća, a sve što je Caracas postigao bilo je da umjesto njih, na kraju pregovara Washington. Što je Venezueli bilo važno, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama bilo je minorno. Sporazum je sklopljen 1899., kako se kasnije ispostavilo, nakon tajnih dogovora europskih posrednika. Venezuela je dobila malu korekciju granica uz ušće Orinoca.
Za Sjedinjene Države bio je ovo, pisao je Lars Schoultz u važnoj knjizi Beneath the United States: A History of US Policy Toward Latin America, problem koji je Ameriku potvrdio kao silu u hemisferi, pomaknuo je na ljestvici država. Amerika je nastupala kao velevlast, Venezuela i Gvajana nastavile su po starom.
Strah ljevičara od komunista
U vrijeme karizmatičnog predsjednika Rómula Betancourta 1962. Venezuela je odbacila sporazum iz 1899. Betancourt je, slično kao Maduro, granično pitanje otvorio iz pragmatičnih razloga. Sporazum iz Pariza bio je prevara, tvrdio je, ali iza njegovih riječi se krio strah da bi Venezuela, pritisnuta krizom, mogla propasti. Na Kubi je malo prije toga na vlast došao Fidel Castro, a u Venezueli su komunistički gerilci postali tako brojni da su zaprijetili predsjedniku, inače ljevičaru ali ne i komunistu.
U Britanskoj Gvajani, koja se pripremala za neovisnost, na vlasti je bio Cheddi Jagan, kojeg su sumnjičili da obožava Karla Marxa, da je spreman stvoriti novu Kubu u Južnoj Americi. Predsjednik John Kennedy je, piše najvažniji američki povjesničar Hladnog rata John Lewis Gaddis, od CIA-e zatražio da se onemogući izbor Jagana za šefa neovisne Gvajane. Još 1962. američki je predsjednik Britancima rekao da si “ne može priuštiti još jedan kastrovski režim u ovoj hemisferi. To znači da je naš cilj neovisna Britanska Gvajana pod nekim drugim vođom”, a ne Jaganom.
Sredinom šezdesetih tako su usporedno trajale dvije operacije. Jedna je bila inspirirana antikomunističkom politikom i strahom Venezuele. Drugu su u Gvajani izvodili Britanci i Sjedinjene Države. Mješovito povjerenstvo Britanaca, Venezuele i Gvajane 1966. trebalo je u Ženevi razriješiti spor prije nego što u svibnju te godine Gvajana postane neovisna.
Velika saveznica Jugoslavije
Caracas je, možda i ispravno, smatrao da će s novom državom teže postići sporazum nego s odlazećim Carstvom. Povjerenstvo tri strane je konačno, tumačili su u Venezueli, poništilo graničnu crtu i trebalo je odlučiti o novoj. Venezuela je tad zauzela otok Ankoko na ušću rijeke Cuyuni. Gvajana i Britanija nisu željeli odstupiti od onog što su smatrali svojim; drugi su to silno htjeli uzeti, ali za rat nisu bili spremni.
Premijera Britanske Gvajane Cheddija Jagana, zubara obrazovanog u Americi, oženjenog za Amerikanku, trebalo je onemogućiti da pobijedi. Razmišljalo se čak i o otmici Jagana i supruge koje bi odveli u Venezuelu. CIA je Gvajanu tad tretirala u istom paketu s Dominikanskom Republikom i Kubom. Amerika je organizirala i financirala štrajkove i nerede, a u koloniji je trebalo uvesti proporcionalni izborni zakon kako bi vlast osvojio netko drugi, Zapadu prihvatljiviji od Jagana.
To se i dogodilo, pa je Forbes Burnham postao novi premijer, prvi u suverenoj Gvajani. I on je bio ljevičar, socijalist, no njegova je inačica protumačena prihvatljivijom od Jaganove. Iako je na vlast došao uz pomoć Amerikanaca, Burnham nije ostao discipliniran; ubrzo je zavladao autokratski. Gvajana je postala članicom Pokreta nesvrstanih i velikom saveznicom Jugoslavije, možda i zato što nikad nije bila bliska Kubi.
Čovjek CIA-e počasni Zagrepčanin
Prva dramatična kriza nove države dogodila se 1969. godine, očekivano, zbog granice s Venezuelom. No, nisu je izazvali iz susjedne države, već je bila rezultat domaće pobune. Skupina latifundista iz Rupununija, najveće od gvajanskih pokrajina, proglasila je Republiku Rupununi i odlučila je priključiti Venezueli, koja je i dalje tražila dvije trećine Gvajane, uključujući Rupununi. Bila je to pobuna klana, proširene obitelji, kako je opisao David Granger, jedan od vojnika koji su ugušili pobunu. Burnham je poslije za sve optužio venezuelske latifundiste.
Zagrepčani će pamtiti da je Burnham ne samo boravio u glavnom gradu Hrvatske, već i postao počasni građanin Zagreba 1985. godine. U 45 godina socijalističke Hrvatske takvu je čast dobilo samo desetero ljudi, od kojih su samo dvojica stranci, a obojica Južnoamerikanci – drugi je bivši generalni tajnik UN-a Javier Pérez de Cuéllar.
Burnham je bio domaćin Ministarske konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja 1972. Tad je u Georgetownu postavljen i spomenik Velikoj petorici nesvrstavanja: Titu, Nehruu, Naseru i Nkrumahu (Indonezija nije poslala bistu Sukarna). Bista Josipa Broza pronađena je u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove, za nju je kupljena avionska karta i tako je dopremljena do Georgetowna.
Sjećanja posljednjeg ambasadora
Otkrio ju je Arthur Chung, prvi predsjednik Gvajane i prvi Kinez na čelu neke ne-azijske države. Bio je to najveći međunarodni skup u toj mladoj državi. Jugoslavija je u Georgetownu naglašeno podržavala južnoameričku državu koja govori engleski i koja je lijevo, ali ne i na kubanskim pozicijama; to je Beogradu bilo važno. Ništa od toga u Hrvatskoj više nije važno, čak niti kao povijest.
Razgovarao sam početkom 2004. godine, ispostavit će se kratko prije njegove smrti, s Marinom Gerškovićem, posljednjim jugoslavenskim ambasadorom u Gvajani. Diplomatski zbor u Georgetownu bio je minijaturan, baš kao i ambasada SFRJ.
Četiri su čovjeka bila u predstavništvu, samo dvojica diplomati. Veleposlanike su, osim Jugoslavije, imali SAD, UK, SSSR, Venezuela, Surinam, Brazil, Indija, Sjeverna Koreja i Istočna Njemačka.
Hugo Chávez u Georgetownu
Jugoslaviju je, osim nesvrstavanja, interesirao uvoz boksita, za koji su Gvajanci katkad dobivali autobuse naše proizvodnje. Vlast je bila lijeva, PPP (Narodna napredna stranka; People’s Progressive Party), u osnovi socijaldemokratska, pa je to Jugoslaviji odgovaralo. Opozicija je, kako je govorio Geršković, bila “staljinistička”.
“Tešku sam situaciju imao s oporbom. Imali smo instrukciju iz Beograda da ne sudjelujemo na proslavama Oktobarske revolucije”, koje su oni organizirali. “Bilo je fascinantno gledati jednu malu zemlju koja je tako siromašna, ali je uspijevala opstati, [čiji su vođe] zahvaljujući svojoj sposobnosti, [završenim] studijima u Ujedinjenom Kraljevstvu, predstavljali svoju zemlju i vodili je.” Granično je pitanje i tad bilo otvoreno. “Nekada su u novinama pisali da su vojnici Gvajane uspjeli doći do granice s Brazilom, jer zemlja ima 750.000 stanovnika, a površinom je bila poput bivše Jugoslavije”.
Nakon Ustanka u Rupununiju, stvari su se naizgled smirile. Onda je 1982. Luis Herrera Campíns, predsjednik Venezuele, također pred izbore, ponovo potegnuo pitanje granice, ali ni tad se nije dogodilo ništa. Još manje je bilo aktivnosti u vrijeme Huga Cháveza, koji je Venezuelu preimenovao u Bolivarsku Republiku i učinio parijom u međunarodnoj zajednici. Ipak, bio je prvi predsjednik Venezuele koji je 2004. posjetio Georgetown.
Kanuom u Essequibo
Gvajana je 1992. održala prve istinski demokratske izbore i izabrala Cheddija Jagana. Kada je on preminuo, predsjednica je 1997. postala njegova udovica Janet Jagan, prva Amerikanka na čelu neke američke države. Tek tad je do punog izražaja došlo tumačenje Kennedyjevog suradnika, povjesničara Arthura M. Schlesingera: Jagan je bio poput “šarmantnog marksista s London School of Economics”, a ne marksist vezan za Moskvu kako su Amerikanci vjerovali 1960-ih. Za mladog Jagana bilo je to prekasno i premalo; no zrelom šefu opozicije bila je to ipak satisfakcija, povratak na čelo države nakon 25 godina.
I tako, bez obzira koje je stoljeće, koji režim, kakva ideologija, s Essequibom je i dalje sve po starom; nerazriješeno, za neke i bolno pitanje. Nacionalističkom sloju problema sad je dodano podzemno i priobalno bogatstvo. Madurova protukandidatkinja iduće godine María Corina Machado, koja ima simpatije Zapada, još 2013. je godine u kanuu odveslala u Essequibo kako bi pokazala gdje su po njenom sudu granice Venezuele. Essequibo će tako i dalje ostati tema u Južnoj Americi, dok god je predizbornih kampanja i nacionalizma.