Niti jedan političar, pa tako ni predsjednik države – on pogotovo – ne bi smio određivati tko je poželjan na njegovim tiskovnim konferencijama. To je jednostavno stvar demokratske abecede, koliko god sam političar bio uvjeren da je u pravu kad smatra da je neki medij zastranio (i koliko god u toj procjeni, uostalom, bio u pravu), nije na njemu da određuje tko mu smije postavljati pitanja.
Plenković ugrožava nacionalnu sigurnost
Ovaj put je, međutim, ipak nešto drugačije. Ovaj put je rat Milanovića s jednim medijem daleko manje važan od šire slike. Ovaj put je doslovno ugrožena nacionalna sigurnost zemlje. A ugrožava je, i to već dugo, uporno i ponavljački, upravo najmoćniji političar u Hrvatskoj, premijer Andrej Plenković.
Stvar više nije samo ustavno-pravne prirode, kao u nekoliko sličnih situacija posljednjih godina. Od 10. srpnja, zbog premijerovog odbijanja i pokušaja dogovora o kandidatu za ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, to tijelo ostat će bez niza operativnih mogućnosti, poput recimo tajnog praćenja, za koje nalog mora dati ravnatelj. Kojeg neće biti.
Ustav kao neobavezan dokument
U situaciji u kojoj u Europi bjesni rat, osakaćena vojna obavještajna služba predstavlja problem koji je više nego dramatičan. Međutim, to je samo posljedica glavnog problema ove zemlje, činjenice da predsjednik Vlade sve više Ustav Republike Hrvatske doživljava tek kao instruktivan, neobavezan dokument.
To se frapantno jasno vidi na primjeru ravnatelja VSOA-e. Ustav je jasan – imenovanje čelnika sigurnosnih službi supotpisuju premijer i predsjednik Republike. Isto piše i u zakonu. Praksa duga više od 20 godina, a o kojoj je govorio danas i Milanović, pokazuje da su se o svim tim imenovanjima, predsjednici i predsjednice Republike redovno dogovarali s premijerkama i premijerima RH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanovićevi pozivi na razgovor
Kako je Plenković, ima tome već vremena, nakon stalnih međusobnih izmjena osobnih uvreda, odlučio posve prekinuti komunikaciju s Milanovićem, Ustav je sa samog vrha političke moći u zemlji, bačen na dno posljednje ladice. Stoga je ova dramatična situacija, u kojoj Hrvatska vjerojatno ostaje bez funkcionirajuće vojne obavještajne službe, sasvim očekivana posljedica premijerovog ponašanja.
Milanović je u više navrata pokušao prekinuti taj opasni krug ignoriranja propisa ove zemlje, čak i na teret vlastitog, inače uglavnom tek ovlaš obuzdavanog ega. U prosincu je i pisao premijeru, predlažući mu sastanak na kojem bi barem pokušali razriješiti cijeli niz problema nastalih zbog bojkota bilo kakve komunikacije.
O neovisnosti Marija Banožića
“Mi to, gospodine predsjedniče Vlade, prvenstveno dugujemo građanima koji su nas izabrali. Uvjeren sam da ćete se složiti kako je naša dužnost staviti osobne odnose po strani i ispuniti naše ustavne obveze u interesu Republike Hrvatske. Što se tiče formata i termina sastanka, otvoren sam za Vaše prijedloge”, pisao je Milanović Plenkoviću. Ništa. Ni slova odgovora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I danas je, na tiskovnoj konferenciji, ponovio poziv Plenkoviću da sjednu za stol i dogovore se oko budućeg čelnika VSOA-e. Međutim, Plenković i njegov ministar obrane Mario Banožić koji je, da se razumijemo, u svom radu neovisan koliko su i okupirani krajevi Ukrajine neovisni o Moskvi, dosad nisu željeli ni čuti za bilo kakve razgovore i usuglašavanja.
Neograničeni diktat političke moći
Oni imaju svoj prijedlog, a na predsjedniku je tek da ga potpiše – kao i u svim stvarima u kojima Ustav predviđa suradnju Vlade i Pantovčaka. Želja za diktatom političke moći ovdje je daleko važnija od onog što predviđa nekakav niz paragrafa. Uostalom, Plenković svoj prezir prema njima već neko vrijeme ni ne krije. “Ustav nas obvezuje na suradnju u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima”, izjavio je u ožujku, stavivši se tako u potpunosti izvan, zapravo iznad ustavnih odredbi.
U zemlji u kojoj je vladajuća stranka potpuno podčinjena volji svog predsjednika, a gotovo sve neovisne institucije volji vladajuće stranke, radi se već o dobro, gotovo hermetički zatvorenom krugu autokracije u kojem, po ocjeni autokrata, Ustav vrijedi samo u situacijama koje on osobno verificira. Činjenica da se ovakvo gaženje samih temelja demokratskog i pravnog poretka zemlje u medijima već odavno rutinski prikazuje kao “još jedna svađa premijera i predsjednika” i sukob dvaju ega, nažalost, samo potvrđuje dijagnozu jednog dubinski zarobljenog društva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović je nedopustivim ratom s novinarom skrenuo pažnju s ključnog: Plenković je upravo ugrozio nacionalnu sigurnost
Za najmoćnijeg političara u zemlji Ustav je tek instruktivan, neobavezni dokument
Vojna tajna služba ostat će - u vrijeme rata u Europi - bez čelnog čovjeka i dobrog dijela operativnih ovlasti zato što predsjednik Vlade odbija poštivati ustavne odredbe o suradnji s predsjednikom Republike
Niti jedan političar, pa tako ni predsjednik države – on pogotovo – ne bi smio određivati tko je poželjan na njegovim tiskovnim konferencijama. To je jednostavno stvar demokratske abecede, koliko god sam političar bio uvjeren da je u pravu kad smatra da je neki medij zastranio (i koliko god u toj procjeni, uostalom, bio u pravu), nije na njemu da određuje tko mu smije postavljati pitanja.
Zato je Zoran Milanović u svojoj posljednjoj epizodi rata s Hanza medijom još jednom pretjerao i dao novu dozu boje na priču o svom gadnom karakteru. I tako, još jednom, bacio sjenu na dramatičan problem hrvatskog društva o kojem se uglavnom šuti.
Plenković ugrožava nacionalnu sigurnost
Ovaj put je, međutim, ipak nešto drugačije. Ovaj put je rat Milanovića s jednim medijem daleko manje važan od šire slike. Ovaj put je doslovno ugrožena nacionalna sigurnost zemlje. A ugrožava je, i to već dugo, uporno i ponavljački, upravo najmoćniji političar u Hrvatskoj, premijer Andrej Plenković.
Stvar više nije samo ustavno-pravne prirode, kao u nekoliko sličnih situacija posljednjih godina. Od 10. srpnja, zbog premijerovog odbijanja i pokušaja dogovora o kandidatu za ravnatelja Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, to tijelo ostat će bez niza operativnih mogućnosti, poput recimo tajnog praćenja, za koje nalog mora dati ravnatelj. Kojeg neće biti.
Ustav kao neobavezan dokument
U situaciji u kojoj u Europi bjesni rat, osakaćena vojna obavještajna služba predstavlja problem koji je više nego dramatičan. Međutim, to je samo posljedica glavnog problema ove zemlje, činjenice da predsjednik Vlade sve više Ustav Republike Hrvatske doživljava tek kao instruktivan, neobavezan dokument.
To se frapantno jasno vidi na primjeru ravnatelja VSOA-e. Ustav je jasan – imenovanje čelnika sigurnosnih službi supotpisuju premijer i predsjednik Republike. Isto piše i u zakonu. Praksa duga više od 20 godina, a o kojoj je govorio danas i Milanović, pokazuje da su se o svim tim imenovanjima, predsjednici i predsjednice Republike redovno dogovarali s premijerkama i premijerima RH.
Milanovićevi pozivi na razgovor
Kako je Plenković, ima tome već vremena, nakon stalnih međusobnih izmjena osobnih uvreda, odlučio posve prekinuti komunikaciju s Milanovićem, Ustav je sa samog vrha političke moći u zemlji, bačen na dno posljednje ladice. Stoga je ova dramatična situacija, u kojoj Hrvatska vjerojatno ostaje bez funkcionirajuće vojne obavještajne službe, sasvim očekivana posljedica premijerovog ponašanja.
Milanović je u više navrata pokušao prekinuti taj opasni krug ignoriranja propisa ove zemlje, čak i na teret vlastitog, inače uglavnom tek ovlaš obuzdavanog ega. U prosincu je i pisao premijeru, predlažući mu sastanak na kojem bi barem pokušali razriješiti cijeli niz problema nastalih zbog bojkota bilo kakve komunikacije.
O neovisnosti Marija Banožića
“Mi to, gospodine predsjedniče Vlade, prvenstveno dugujemo građanima koji su nas izabrali. Uvjeren sam da ćete se složiti kako je naša dužnost staviti osobne odnose po strani i ispuniti naše ustavne obveze u interesu Republike Hrvatske. Što se tiče formata i termina sastanka, otvoren sam za Vaše prijedloge”, pisao je Milanović Plenkoviću. Ništa. Ni slova odgovora.
I danas je, na tiskovnoj konferenciji, ponovio poziv Plenkoviću da sjednu za stol i dogovore se oko budućeg čelnika VSOA-e. Međutim, Plenković i njegov ministar obrane Mario Banožić koji je, da se razumijemo, u svom radu neovisan koliko su i okupirani krajevi Ukrajine neovisni o Moskvi, dosad nisu željeli ni čuti za bilo kakve razgovore i usuglašavanja.
Neograničeni diktat političke moći
Oni imaju svoj prijedlog, a na predsjedniku je tek da ga potpiše – kao i u svim stvarima u kojima Ustav predviđa suradnju Vlade i Pantovčaka. Želja za diktatom političke moći ovdje je daleko važnija od onog što predviđa nekakav niz paragrafa. Uostalom, Plenković svoj prezir prema njima već neko vrijeme ni ne krije. “Ustav nas obvezuje na suradnju u normalnim okolnostima i s normalnim ljudima”, izjavio je u ožujku, stavivši se tako u potpunosti izvan, zapravo iznad ustavnih odredbi.
U zemlji u kojoj je vladajuća stranka potpuno podčinjena volji svog predsjednika, a gotovo sve neovisne institucije volji vladajuće stranke, radi se već o dobro, gotovo hermetički zatvorenom krugu autokracije u kojem, po ocjeni autokrata, Ustav vrijedi samo u situacijama koje on osobno verificira. Činjenica da se ovakvo gaženje samih temelja demokratskog i pravnog poretka zemlje u medijima već odavno rutinski prikazuje kao “još jedna svađa premijera i predsjednika” i sukob dvaju ega, nažalost, samo potvrđuje dijagnozu jednog dubinski zarobljenog društva.