Malo tko je u hrvatskoj politici u godinu i pol svog mandata ušao u toliko žestokih verbalnih bitaka kao aktualni predsjednik Republike. Na udaru njegovog jetkog izričaja najčešće su se nalazili premijer i vladajuća stranka, ali svoju porciju je znao dobiti i GONG, analitičar Žarko Puhovski, zastupnice Dalija Orešković i Marijana Puljak, svojevremeno i Tomislav Tomašević, Peđa Grbin, ali i mnogi drugi.
Investicija&devastacija
Samo, posljednja verbalna bitka u koju je ušao mogla bi – ne po dobrom – obilježiti cijeli njegov predsjednički mandat. Riječ je, naravno, o mučnoj priči o devastaciji uvale Vruje, koja se, kao u nekom tipskom tranzicijskom krimiću, odvija već puna dva desetljeća.
Poduzetnik i investitor Stipe Latković izgradio je u to vrijeme uz nekad teško dostupnu plažu na koju se obrušavaju obližnje vrleti, cijelo malo turističko naselje, s lukobranima, tvrđavom i probijenim putom s glavne ceste. S tim postoje dva nemala problema – prvi je da je devastiran izgled prirodnog dragulja, a drugi je zakonski – naime, mnoštvo obavljenih radova nije imalo potrebne dozvole, no investitor je odluke inspekcija i drugih nadležnih tijela ili ignorirao ili ih i dalje razvlači hrvatskim pravosuđem.
Veze s politikom
Stvar je toliko ozbiljna da su prije tri godine u županijskoj skupštini Splitsko-dalmatinske županije HDZ i SDP zajedno (još jednom – zajedno) glasali da se Latkoviću oduzme koncesija koju je imao na plažu. No, na terenu se ništa nije promijenilo.
Stipe Latković, međutim, održava i jako dobre odnose s politikom. Njegovi gosti su bili gotovo svi čelnici države u prošlih 10-15 godina, a njegove tvrtke su Zoranu Milanoviću sa 60.000 kuna financirale predsjedničku kampanju, dok je predsjednikova firma Latkoviću radila i konzultantski posao u vrijeme kad se Milanović odmarao od politike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Paraziti i javno dobro
Predsjednik je stoga Latkovića uzeo u obranu kad se još jednom pokrenulo pitanje devastacije Vruje prije nekoliko dana, istaknuvši kako je na njega ponosan i kako čovjek nikad nije bio priveden, niti je zakonski odgovarao. One koji ga kritiziraju lakonski je nazvao zavidnima, “koji ga gledaju s balature i mrze ustvari zato što nešto ima”, te dodao da se radi o parazitima koji Latkovića kritiziraju iz mržnje.
Milanović se ovakvom obranom uvalio u najmanje tri velika problema. Prvo, stao je iza investitora koji očito ignorirajući propise privatizira i devastira javno dobro – a država mu ne može/ne želi napraviti ništa. Drugo, to javno dobro nalazi se na obali mora, na što je domaća javnost prilično osjetljiva, jer betonizacija kao pojava nije nešto što se događa samo u Vruji.
Anatomija jednog poraza
Treće, Milanović je, kako se vidjelo na nedavno održanom Festivalu bespravne gradnje, uletio ravno u žrvanj jetke dalmatinske zajebancije – prosvjednici su skupljali donacije za njegovu kampanju, a službeno su zatražili da policija i Oružane snage RH oslobode okupirani teritorij, te da se Milanovića – opozove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sva tri spomenuta razloga mogla bi se lako zalijepiti poput žvakaće gume za mandat predsjednika Republike i daleko bitnije od svih njegovih sukoba dosad utjecati na politički profil i popularnost Zorana Milanovića. Štoviše, bude li se tamo negdje 2025. trebala pisati anatomija jednog poraza, poglavlje Vruja morat će imati vrlo, vrlo istaknuto mjesto.
Milanović se obranom poduzetnika koji bespravno gradi i devastira obalu uvalio u najmanje 3 ozbiljna problema
Ova potpora mogla bi ključno obilježiti predsjednikov mandat
U svim svojim verbalnim ratovima, Zoran Milanović je, kako to već i ide, s jedne strane gubio poklonike, a s druge ih dobijao. Po anketnim brojkama ne stoji loše, posljednja objavljena anketa stavlja ga na drugo mjesto najpozitivnijih političara, iza Tomaševića, ali i ispred Andreja Plenkovića. Samo, posljednja verbalna bitka u koju je ušao mogla bi promijeniti trendove
Malo tko je u hrvatskoj politici u godinu i pol svog mandata ušao u toliko žestokih verbalnih bitaka kao aktualni predsjednik Republike. Na udaru njegovog jetkog izričaja najčešće su se nalazili premijer i vladajuća stranka, ali svoju porciju je znao dobiti i GONG, analitičar Žarko Puhovski, zastupnice Dalija Orešković i Marijana Puljak, svojevremeno i Tomislav Tomašević, Peđa Grbin, ali i mnogi drugi.
U svim svojim verbalnim ratovima, Zoran Milanović je, kako to već i ide, s jedne strane gubio poklonike, a s druge ih dobijao. Po anketnim brojkama ne stoji loše, posljednja objavljena anketa stavlja ga na drugo mjesto najpozitivnijih političara, iza Tomaševića, ali i ispred Andreja Plenkovića.
Investicija&devastacija
Samo, posljednja verbalna bitka u koju je ušao mogla bi – ne po dobrom – obilježiti cijeli njegov predsjednički mandat. Riječ je, naravno, o mučnoj priči o devastaciji uvale Vruje, koja se, kao u nekom tipskom tranzicijskom krimiću, odvija već puna dva desetljeća.
Poduzetnik i investitor Stipe Latković izgradio je u to vrijeme uz nekad teško dostupnu plažu na koju se obrušavaju obližnje vrleti, cijelo malo turističko naselje, s lukobranima, tvrđavom i probijenim putom s glavne ceste. S tim postoje dva nemala problema – prvi je da je devastiran izgled prirodnog dragulja, a drugi je zakonski – naime, mnoštvo obavljenih radova nije imalo potrebne dozvole, no investitor je odluke inspekcija i drugih nadležnih tijela ili ignorirao ili ih i dalje razvlači hrvatskim pravosuđem.
Veze s politikom
Stvar je toliko ozbiljna da su prije tri godine u županijskoj skupštini Splitsko-dalmatinske županije HDZ i SDP zajedno (još jednom – zajedno) glasali da se Latkoviću oduzme koncesija koju je imao na plažu. No, na terenu se ništa nije promijenilo.
Stipe Latković, međutim, održava i jako dobre odnose s politikom. Njegovi gosti su bili gotovo svi čelnici države u prošlih 10-15 godina, a njegove tvrtke su Zoranu Milanoviću sa 60.000 kuna financirale predsjedničku kampanju, dok je predsjednikova firma Latkoviću radila i konzultantski posao u vrijeme kad se Milanović odmarao od politike.
Paraziti i javno dobro
Predsjednik je stoga Latkovića uzeo u obranu kad se još jednom pokrenulo pitanje devastacije Vruje prije nekoliko dana, istaknuvši kako je na njega ponosan i kako čovjek nikad nije bio priveden, niti je zakonski odgovarao. One koji ga kritiziraju lakonski je nazvao zavidnima, “koji ga gledaju s balature i mrze ustvari zato što nešto ima”, te dodao da se radi o parazitima koji Latkovića kritiziraju iz mržnje.
Milanović se ovakvom obranom uvalio u najmanje tri velika problema. Prvo, stao je iza investitora koji očito ignorirajući propise privatizira i devastira javno dobro – a država mu ne može/ne želi napraviti ništa. Drugo, to javno dobro nalazi se na obali mora, na što je domaća javnost prilično osjetljiva, jer betonizacija kao pojava nije nešto što se događa samo u Vruji.
Anatomija jednog poraza
Treće, Milanović je, kako se vidjelo na nedavno održanom Festivalu bespravne gradnje, uletio ravno u žrvanj jetke dalmatinske zajebancije – prosvjednici su skupljali donacije za njegovu kampanju, a službeno su zatražili da policija i Oružane snage RH oslobode okupirani teritorij, te da se Milanovića – opozove.
Sva tri spomenuta razloga mogla bi se lako zalijepiti poput žvakaće gume za mandat predsjednika Republike i daleko bitnije od svih njegovih sukoba dosad utjecati na politički profil i popularnost Zorana Milanovića. Štoviše, bude li se tamo negdje 2025. trebala pisati anatomija jednog poraza, poglavlje Vruja morat će imati vrlo, vrlo istaknuto mjesto.