Velikom promocijom na kojoj su govorili ili u publici bili prisutni ključni akteri devedesetih i apologeti tuđmanizma, Mirjana Kasapović predstavila je nedavno svoju knjigu Zbogom Post-jugoslavenstvu. Knjigu koja je nastala kao reakcija na medijske reakcije na njen znanstveni članak s istim naslovom i u kojoj sam jedan od glavnih, ako ne i glavni lik, s kojim autorica polemizira, ironizira ga ili što već radi.
I moram priznati da već dugo nisam pročitao ovoliko besmisleno, koliko i zabavno štivo, čiji je jedini problem u tome što autorica želi da je se shvaća ozbiljno, a temi pristupa toliko tendenciozno, s argumentacijom koja se na svakoj tezi može rušiti, valjda uvjerena da je napisala intelektualno i argumentacijski neprobojnu knjigu i pokazala svoje svim tim Jugoslavenima koji se još nisu pomirili s raspadom svoje domovine.
Štoviše, autorica na jednom mjestu, u tipičnom duhu ostraciranja iz devedesetih, lakonski zaključuje kako se promatrani autori danas bave jugoslavenstvom i post-Jugoslavijom jer ih nervira samostalna Hrvatska. To ide dotle da čak pronalazi kako je Hrvatska najviše na udaru post-Jugoslavena, jer je smatraju najkrivljom i ključnom za raspad izgubljene domovine.
Što je ova knjiga, ustvari?
Potpuno previđajući da se ne radi o tome, nego da se ona sama najviše bavi s autorima iz Hrvatske, budući da skoro pa isključivo – osim u par izdvojenih primjera – analizira pisanja ljudi iz Hrvatske. Drugim riječima, Mirjana Kasapović u svojoj knjizi radi točno ono što doslovno nalazi kao najveću zamjerku ljudima koji se bave postjugoslavenstvom, a to je da od proizvoljno izabranih primjera radi opću sliku.
No, kad bi to bio jedini problem s knjigom, ona bi još bila smislena i čitljiva. Kad krenemo redom, običan čitatelj zapravo ne zna o čemu je ova knjiga. Je li to s jedne strane politološka analiza SFRJ, a s druge strane apologija suvremene Hrvatske, je li to difamacijski pamflet protiv autorica i autora koji Mirjanu Kasapović nerviraju, je li to polemički odgovor na njihove reakcije, ili je to recenzija njihovih tekstova i knjiga?
I opet, je li ta recenzija znanstvena ili novinarsko-publicistička? Dakle, opet sve ono što zamjera svima drugima čijim se tekstovima bavi u ovoj knjizi, Mirjana Kasapović sama dovodi do kraja, jer nikako da se odluči bavi li se analizom znanstvenih ili medijskih tekstova, a iz nedostatka te odluke proizlaze ključni problemi knjige.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Snobovština samoproglašenih elita
Ono što je pak Kasapovićka pokušala napraviti, i to vrlo loše, jest docirajućim tonom, prepunim citata i politoloških radova te definicija, polemizirati s ljudima koji uopće nisu pisali znanstvene tekstove i na koje se ta vrsta akademske napornosti jednostavno ne odnosi. A sve to radi uslijed nedostatka hrabrosti da uđe u argumentacijsku polemiku s jedne strane i, s druge, u fetišiziranje okamenjenog akademskog svijeta koji bi, valjda, trebao biti iznad javnosti.
Njeno uvodno čuđenje, pa i uvrijeđenost time što je ono što je smatrala vlastitim znanstvenim člankom završilo kao tema polemičke rasprave u medijima preciznije od ičega govori o tome kako Mirjana Kasapović zamišlja intelektualni svijet, polemike kao takve, i položaj akademske zajednice u javnosti.
A zamišlja ga otprilike ovako: Mi – posvećenici s najvišim akademskim titulama i zvanjima te ljudi koji rade na sveučilištu – smo jedna kasta iznad svih ostalih i naše se tematske rasprave o društvu, kulturi i politici imaju odvijati samo unutar naših krugova, za vrlo ograničenu publiku ljudi s istim takvim zvanjima i titulama i sa strogo propisanom terminologijom i načinom argumentacije, a sve drugo je nebitno i napisano je od strane neznalice bez teorijskog znanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve zbog marginalnog fenomena?
Nezgoda je, međutim, što pored neskrivenog elitizma koji izbija iz svake njezine rečenice, Mirjana Kasapović opet samu sebe demantira pa se upušta u raspravu s ljudima koji dolaze izvan tog svijeta, zamjerajući im što se ne drže pravila akademskog pisanja i teorijskog promišljanja. U tom dociranju s visoka ide dotle da i meni zamjera što ne dajem doslovno citate izjava koje sam koristio u knjigama, makar da same te izjave ne osporava.
Jer to, kao, ne priliči akademskom pisanju. A čitava stvar je u tome što mene ne zanima akademsko pisanje za uzak krug ljudi, nego prohodan tekst koji će imati širu čitanost, a opet dati informacije o literaturi i linkovima na kojima se mogu pronaći detaljnije informacije.
Kad, dakle, krenemo od zaključka njezine knjige kako se radi o jednom marginalnom fenomenu u akademskom svijetu i o nekom citatnom “bratstvu” Jugoslavena koje nije uopće zaživjelo u hrvatskoj znanosti i ovdašnjim znanstvenim časopisima – pa čak i zanemarimo to da u knjizi uopće nije presudno riječ o analizi samo znanstvenih tekstova – bratstvu koje je, k tome, na zalasku i uskoro će sasvim nestati, postavlja se prvo pitanje. Zbog čega je uopće potrebna čitava knjiga o nečemu marginalnom, što je na putu nestanka?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nepoštena proskripcija nepoćudnih
Odgovora na ovo pitanje nema, ali je iz svega napisanog, pa i iz konteksta promocije knjige, jasno da služi isključivo da se probrane autorice i autore etiketira kao Jugoslavene i neprijatelje Hrvatske. Istina je da Kasapovićka kasni jedno 25-30 godina, ali bolje ikad nego nikad. Dirljiv je u tom smislu i zaključak kako je post-jugoslavenstvo kao pojam uvezeno iz Srbije.
Bilo bi predugo za ovakvu formu baviti se svim problematičnim dijelovima knjige, pa se onda uopće i ne mislim osvrtati na autoričinu analizu socijalističke Jugoslavije, tim prije jer je posve nejasno iz kojeg razloga ona zauzima dobar dio knjige.
Ako se htjelo sugerirati to da postjugoslaveni brane socijalističku vlast i nekritički promatraju političko i društveno uređenje SFRJ, to jednostavno nije točno, niti ideja o preživjelom, zajedničkom kulturnom prostoru i sceni proizlazi iz apologije te države. Ako je pak htjela obojiti suvremenu Hrvatsku ružičastim bojama, komparirajući je sa SFRJ, što je neskriveno u knjizi, to bi imalo smisla kad bi njena knjiga bila intelektualno poštena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve je stvar pristupa
Da bih to dokazao uzet ću ključnu zamjerku prema Viktoru Ivančiću, Borisu Budenu i meni, o tome da posve netočno prikazujemo suvremenu Hrvatsku kao neku vrstu invalidne NDH, a kardinala Bozanića kao apologeta te države, a sve u sklopu inflatornog korištenja pojma fašizma i toga da svakoga tko ne simpatizira Jugoslaviju etiketiramo kao simpatizera ustaške države.
No, da vidimo kako zapravo stoje stvari po ovom pitanju. I za to nam uopće ne treba relativizacijska Tuđmanova rečenica o tome kako NDH nije bila samo zločin, nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom. Ako se slažemo, a valjda se u tome slažemo, da je ključna ideološka i sadržajna odrednica NDH bio progon Srba, red je da se prisjetimo izjave ministra obrane Gojka Šuška, u svakom pogledu drugog čovjeka zemlje, koji je neposredno nakon Oluje rekao kako je sve stvar pristupa.
Dok su ih naši preci tjerali da odu, oni su ostali, a sad kad smo ih mi zamolili da ostanu, oni su otišli. Jasno je kao dan na koga je Šušak mislio u svakom dijelu izjave, kao što je jasno na koga je mislio i sam Tuđman kad je rekao da nisu stigli ponijeti sa sobom ni prljave gaće na štapu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
(Anti)fašizam naš svagdašnji
O obračunu s antifašističkom baštinom i promjenama imena tisuća ulica, o rušenju preko tri i pol tisuće antifašističkih spomenika, o tome da je Mile Budak dobio ulicu u čitavom nizu gradova, pa i u Splitu, o tome da je sam Tuđman imao ideju, po uzoru na Franca, da se u Jasenovcu izmiješaju kosti žrtava i ustaša, o tome da se još uvijek ustaški pozdrav nije stavio izvan zakona, pa i o tome da je ploča s natpisom ‘Za dom spremni’ bila postavljena u Jasenovcu, o općoj podršci Dinku Šakiću, posljednjem zapovjedniku Jasenovca, na nogometnim stadionima, nema smisla previše govoriti.
Jer je predobro poznato, svima osim Mirjani Kasapović. Jednako kao što je svima, što Katolička Crkva uopće i ne krije, dobro poznato da o pravoj stvarnosti NDH u ovih 35 godina nisu izgovorili nikada ništa (izuzmemo li tu jednokratno postavljeni transparent isključivo o holokaustu na zagrebačkoj katedrali); da je čitava poanta inzistiranja na Stepincu kao svecu upravo u tome da se o njihovoj ulozi u to doba ne razgovara; pa sjetimo li se, na koncu, kako se sam kardinal Bozanić jedva, nakon dugotrajnog nagovaranja Slavka Goldsteina, jednom ukazao u Jasenovcu, da bi se na pola puta do Kamenog cvijeta, bez ikakvog objašnjenja okrenuo i otišao, bez da je išta tamo rekao – onda tvrdnje Mirjane Kasapović o našoj zlonamjernosti više nemaju nikakvog smisla.
Rat koji se jest i nije dogodio
Jednako kao što nema smisla da, polemizirajući o tome kako su Jugoslaveni bili nepostojeća nacija, vezani uz državu kao okvir, autorica tvrdi da su se oni koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva izjasnili kao pripadnici države, a ne nacije, ali ne primjenjuje istu logiku, npr. na Hrvate. Mi ne znamo na temelju čega, osim na temelju vlastite netrpeljivosti, netko može zaključiti što je netko mislio kad je nešto govorio, jer imali su istu mogućnost i ispunjavali istu kućicu na formularu i jedni i drugi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvar postaje još apsurdnija u momentu u kojem Dubravki Ugrešić nominalno daje za pravo kad traži da je se ne smatra hrvatskom književnicom, jer ona to po nacionalnom izboru nije, a onda sve nekadašnje Jugoslavene svrstava po porijeklu roditelja u neku od ostalih nacija. Još jedan zabavan moment knjige je onaj u kojem autorica uporno tvrdi kako u Makedoniji, današnjoj Sjevernoj Makedoniji, nije uopće bilo rata, što bi je, kao, trebalo po iskustvima izdvojiti od ostalih jugoslavenskih republika, iako spominje u knjizi Ohridski sporazum, pa i unatoč tome što Sloveniju svrstava u republiku u kojoj se dogodio rat.
Znači, sukob između još uvijek regularne vojske i teritorijalne obrane koji je trajao par dana jest rat, a sukob između paravojske jednog kompaktnog naseljenog naroda s državnim vlastima i regularnom vojskom, koji traje mjesecima i završi s preko 200 mrtvih, mirovnim sporazumom i kompletno novom ustavnom arhitekturom države, nije rat.
Whishful thinking ideološkog sljepila
Ovakvih nedosljednosti, logičnih promašaja, whishful thinkinga i ignoriranja stvarnosti i društvenog konteksta ima toliko da bi trebalo jedno dvadeset kartica teksta da se sve skupa pobroji.
Dodatno je zabavno i to da je, kraj kompletnog omalovažavanja socijalističkog nasljeđa i glorifikacije suvremene Hrvatske, Mirjana Kasapović knjigu u objavila u Školskoj knjizi, ozbiljnom nakladniku kojeg je 1950. s prosvjetiteljskom misijom utemeljila upravo ta socijalistička država, da bi onda završila kao privatizirana i ideološki vrlo jasno profilirana izdavačka kuća, čiju ideološku profilaciju ne vidi i ne napominje, dok joj, npr. smeta profilacija autora u Frakturi.
Na kraju krajeva, prije i poslije svega, manje ili više argumentiranog i zabavnog, ostajemo na tome da postjugoslavenski kulturni prostor naprosto postoji, da u njemu egzistiraju stotine ljudi, koji na mnogim stvarima zajedno rade. Bilo da je riječ o historiografiji, novinarstvu, književnosti, kazalištu, filmu i serijama, muzici, muzejskoj suradnji ili bilo kojoj kreativnoj branši.
Jedinstvena geografija je fakt
I da ti ljudi surađuju, i danas nešto novo zajedno proizvode – i zbog toga što dijele zajedničku prošlost, i zbog zajedničkog jezika (što joj je jedina donekle ispravna teza iz knjige), i zbog zajedničkog tržišta koje se temelji na zajedničkom jeziku, ali i zajedničkom sjećanjima, što onda ipak uključuje i Sloveniju, Makedoniju te Kosovo, ali i zbog toga što svim razlikama unatoč, pa i unatoč geopolitičkim podjelama koje prolaze ovuda, ovi prostori i dalje umnogome funkcioniraju kao jedinstvena geografija.
Pukom ideološkom željom da to tako ne bude, nekakvim državnim propisima, ideološkim otkazivanjem ljudi koji u tome sudjeluju ili kvazipolitološkim analizama te docirajućim tonom, ta se jednostavna činjenica neće promijeniti. Nevjerojatno je na kraju kako nekome tko je izgradio ozbiljnu karijeru i ime to nije jasno.
Mirjana Kasapović obračunava se sa mnom i drugim Jugoslavenima. Knjiga joj je toliko besmislena da je pomalo zabavna
Uz Viktora Ivančića jedan sam od glavnih, ako ne i glavni lik, s kojim autorica polemizira, ironizira ga ili što već radi
U tipičnom duhu ostraciranja iz devedesetih, autorica lakonski zaključuje kako se promatrani autori danas bave jugoslavenstvom i post-Jugoslavijom jer ih nervira samostalna Hrvatska. To ide dotle da čak pronalazi kako je Hrvatska najviše na udaru post-Jugoslavena jer je smatraju najkrivljom i ključnom za raspad izgubljene domovine
Velikom promocijom na kojoj su govorili ili u publici bili prisutni ključni akteri devedesetih i apologeti tuđmanizma, Mirjana Kasapović predstavila je nedavno svoju knjigu Zbogom Post-jugoslavenstvu. Knjigu koja je nastala kao reakcija na medijske reakcije na njen znanstveni članak s istim naslovom i u kojoj sam jedan od glavnih, ako ne i glavni lik, s kojim autorica polemizira, ironizira ga ili što već radi.
I moram priznati da već dugo nisam pročitao ovoliko besmisleno, koliko i zabavno štivo, čiji je jedini problem u tome što autorica želi da je se shvaća ozbiljno, a temi pristupa toliko tendenciozno, s argumentacijom koja se na svakoj tezi može rušiti, valjda uvjerena da je napisala intelektualno i argumentacijski neprobojnu knjigu i pokazala svoje svim tim Jugoslavenima koji se još nisu pomirili s raspadom svoje domovine.
Štoviše, autorica na jednom mjestu, u tipičnom duhu ostraciranja iz devedesetih, lakonski zaključuje kako se promatrani autori danas bave jugoslavenstvom i post-Jugoslavijom jer ih nervira samostalna Hrvatska. To ide dotle da čak pronalazi kako je Hrvatska najviše na udaru post-Jugoslavena, jer je smatraju najkrivljom i ključnom za raspad izgubljene domovine.
Što je ova knjiga, ustvari?
Potpuno previđajući da se ne radi o tome, nego da se ona sama najviše bavi s autorima iz Hrvatske, budući da skoro pa isključivo – osim u par izdvojenih primjera – analizira pisanja ljudi iz Hrvatske. Drugim riječima, Mirjana Kasapović u svojoj knjizi radi točno ono što doslovno nalazi kao najveću zamjerku ljudima koji se bave postjugoslavenstvom, a to je da od proizvoljno izabranih primjera radi opću sliku.
No, kad bi to bio jedini problem s knjigom, ona bi još bila smislena i čitljiva. Kad krenemo redom, običan čitatelj zapravo ne zna o čemu je ova knjiga. Je li to s jedne strane politološka analiza SFRJ, a s druge strane apologija suvremene Hrvatske, je li to difamacijski pamflet protiv autorica i autora koji Mirjanu Kasapović nerviraju, je li to polemički odgovor na njihove reakcije, ili je to recenzija njihovih tekstova i knjiga?
I opet, je li ta recenzija znanstvena ili novinarsko-publicistička? Dakle, opet sve ono što zamjera svima drugima čijim se tekstovima bavi u ovoj knjizi, Mirjana Kasapović sama dovodi do kraja, jer nikako da se odluči bavi li se analizom znanstvenih ili medijskih tekstova, a iz nedostatka te odluke proizlaze ključni problemi knjige.
Snobovština samoproglašenih elita
Ono što je pak Kasapovićka pokušala napraviti, i to vrlo loše, jest docirajućim tonom, prepunim citata i politoloških radova te definicija, polemizirati s ljudima koji uopće nisu pisali znanstvene tekstove i na koje se ta vrsta akademske napornosti jednostavno ne odnosi. A sve to radi uslijed nedostatka hrabrosti da uđe u argumentacijsku polemiku s jedne strane i, s druge, u fetišiziranje okamenjenog akademskog svijeta koji bi, valjda, trebao biti iznad javnosti.
Njeno uvodno čuđenje, pa i uvrijeđenost time što je ono što je smatrala vlastitim znanstvenim člankom završilo kao tema polemičke rasprave u medijima preciznije od ičega govori o tome kako Mirjana Kasapović zamišlja intelektualni svijet, polemike kao takve, i položaj akademske zajednice u javnosti.
A zamišlja ga otprilike ovako: Mi – posvećenici s najvišim akademskim titulama i zvanjima te ljudi koji rade na sveučilištu – smo jedna kasta iznad svih ostalih i naše se tematske rasprave o društvu, kulturi i politici imaju odvijati samo unutar naših krugova, za vrlo ograničenu publiku ljudi s istim takvim zvanjima i titulama i sa strogo propisanom terminologijom i načinom argumentacije, a sve drugo je nebitno i napisano je od strane neznalice bez teorijskog znanja.
Sve zbog marginalnog fenomena?
Nezgoda je, međutim, što pored neskrivenog elitizma koji izbija iz svake njezine rečenice, Mirjana Kasapović opet samu sebe demantira pa se upušta u raspravu s ljudima koji dolaze izvan tog svijeta, zamjerajući im što se ne drže pravila akademskog pisanja i teorijskog promišljanja. U tom dociranju s visoka ide dotle da i meni zamjera što ne dajem doslovno citate izjava koje sam koristio u knjigama, makar da same te izjave ne osporava.
Jer to, kao, ne priliči akademskom pisanju. A čitava stvar je u tome što mene ne zanima akademsko pisanje za uzak krug ljudi, nego prohodan tekst koji će imati širu čitanost, a opet dati informacije o literaturi i linkovima na kojima se mogu pronaći detaljnije informacije.
Kad, dakle, krenemo od zaključka njezine knjige kako se radi o jednom marginalnom fenomenu u akademskom svijetu i o nekom citatnom “bratstvu” Jugoslavena koje nije uopće zaživjelo u hrvatskoj znanosti i ovdašnjim znanstvenim časopisima – pa čak i zanemarimo to da u knjizi uopće nije presudno riječ o analizi samo znanstvenih tekstova – bratstvu koje je, k tome, na zalasku i uskoro će sasvim nestati, postavlja se prvo pitanje. Zbog čega je uopće potrebna čitava knjiga o nečemu marginalnom, što je na putu nestanka?
Nepoštena proskripcija nepoćudnih
Odgovora na ovo pitanje nema, ali je iz svega napisanog, pa i iz konteksta promocije knjige, jasno da služi isključivo da se probrane autorice i autore etiketira kao Jugoslavene i neprijatelje Hrvatske. Istina je da Kasapovićka kasni jedno 25-30 godina, ali bolje ikad nego nikad. Dirljiv je u tom smislu i zaključak kako je post-jugoslavenstvo kao pojam uvezeno iz Srbije.
Bilo bi predugo za ovakvu formu baviti se svim problematičnim dijelovima knjige, pa se onda uopće i ne mislim osvrtati na autoričinu analizu socijalističke Jugoslavije, tim prije jer je posve nejasno iz kojeg razloga ona zauzima dobar dio knjige.
Ako se htjelo sugerirati to da postjugoslaveni brane socijalističku vlast i nekritički promatraju političko i društveno uređenje SFRJ, to jednostavno nije točno, niti ideja o preživjelom, zajedničkom kulturnom prostoru i sceni proizlazi iz apologije te države. Ako je pak htjela obojiti suvremenu Hrvatsku ružičastim bojama, komparirajući je sa SFRJ, što je neskriveno u knjizi, to bi imalo smisla kad bi njena knjiga bila intelektualno poštena.
Sve je stvar pristupa
Da bih to dokazao uzet ću ključnu zamjerku prema Viktoru Ivančiću, Borisu Budenu i meni, o tome da posve netočno prikazujemo suvremenu Hrvatsku kao neku vrstu invalidne NDH, a kardinala Bozanića kao apologeta te države, a sve u sklopu inflatornog korištenja pojma fašizma i toga da svakoga tko ne simpatizira Jugoslaviju etiketiramo kao simpatizera ustaške države.
No, da vidimo kako zapravo stoje stvari po ovom pitanju. I za to nam uopće ne treba relativizacijska Tuđmanova rečenica o tome kako NDH nije bila samo zločin, nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom. Ako se slažemo, a valjda se u tome slažemo, da je ključna ideološka i sadržajna odrednica NDH bio progon Srba, red je da se prisjetimo izjave ministra obrane Gojka Šuška, u svakom pogledu drugog čovjeka zemlje, koji je neposredno nakon Oluje rekao kako je sve stvar pristupa.
Dok su ih naši preci tjerali da odu, oni su ostali, a sad kad smo ih mi zamolili da ostanu, oni su otišli. Jasno je kao dan na koga je Šušak mislio u svakom dijelu izjave, kao što je jasno na koga je mislio i sam Tuđman kad je rekao da nisu stigli ponijeti sa sobom ni prljave gaće na štapu.
(Anti)fašizam naš svagdašnji
O obračunu s antifašističkom baštinom i promjenama imena tisuća ulica, o rušenju preko tri i pol tisuće antifašističkih spomenika, o tome da je Mile Budak dobio ulicu u čitavom nizu gradova, pa i u Splitu, o tome da je sam Tuđman imao ideju, po uzoru na Franca, da se u Jasenovcu izmiješaju kosti žrtava i ustaša, o tome da se još uvijek ustaški pozdrav nije stavio izvan zakona, pa i o tome da je ploča s natpisom ‘Za dom spremni’ bila postavljena u Jasenovcu, o općoj podršci Dinku Šakiću, posljednjem zapovjedniku Jasenovca, na nogometnim stadionima, nema smisla previše govoriti.
Jer je predobro poznato, svima osim Mirjani Kasapović. Jednako kao što je svima, što Katolička Crkva uopće i ne krije, dobro poznato da o pravoj stvarnosti NDH u ovih 35 godina nisu izgovorili nikada ništa (izuzmemo li tu jednokratno postavljeni transparent isključivo o holokaustu na zagrebačkoj katedrali); da je čitava poanta inzistiranja na Stepincu kao svecu upravo u tome da se o njihovoj ulozi u to doba ne razgovara; pa sjetimo li se, na koncu, kako se sam kardinal Bozanić jedva, nakon dugotrajnog nagovaranja Slavka Goldsteina, jednom ukazao u Jasenovcu, da bi se na pola puta do Kamenog cvijeta, bez ikakvog objašnjenja okrenuo i otišao, bez da je išta tamo rekao – onda tvrdnje Mirjane Kasapović o našoj zlonamjernosti više nemaju nikakvog smisla.
Rat koji se jest i nije dogodio
Jednako kao što nema smisla da, polemizirajući o tome kako su Jugoslaveni bili nepostojeća nacija, vezani uz državu kao okvir, autorica tvrdi da su se oni koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva izjasnili kao pripadnici države, a ne nacije, ali ne primjenjuje istu logiku, npr. na Hrvate. Mi ne znamo na temelju čega, osim na temelju vlastite netrpeljivosti, netko može zaključiti što je netko mislio kad je nešto govorio, jer imali su istu mogućnost i ispunjavali istu kućicu na formularu i jedni i drugi.
Stvar postaje još apsurdnija u momentu u kojem Dubravki Ugrešić nominalno daje za pravo kad traži da je se ne smatra hrvatskom književnicom, jer ona to po nacionalnom izboru nije, a onda sve nekadašnje Jugoslavene svrstava po porijeklu roditelja u neku od ostalih nacija. Još jedan zabavan moment knjige je onaj u kojem autorica uporno tvrdi kako u Makedoniji, današnjoj Sjevernoj Makedoniji, nije uopće bilo rata, što bi je, kao, trebalo po iskustvima izdvojiti od ostalih jugoslavenskih republika, iako spominje u knjizi Ohridski sporazum, pa i unatoč tome što Sloveniju svrstava u republiku u kojoj se dogodio rat.
Znači, sukob između još uvijek regularne vojske i teritorijalne obrane koji je trajao par dana jest rat, a sukob između paravojske jednog kompaktnog naseljenog naroda s državnim vlastima i regularnom vojskom, koji traje mjesecima i završi s preko 200 mrtvih, mirovnim sporazumom i kompletno novom ustavnom arhitekturom države, nije rat.
Whishful thinking ideološkog sljepila
Ovakvih nedosljednosti, logičnih promašaja, whishful thinkinga i ignoriranja stvarnosti i društvenog konteksta ima toliko da bi trebalo jedno dvadeset kartica teksta da se sve skupa pobroji.
Dodatno je zabavno i to da je, kraj kompletnog omalovažavanja socijalističkog nasljeđa i glorifikacije suvremene Hrvatske, Mirjana Kasapović knjigu u objavila u Školskoj knjizi, ozbiljnom nakladniku kojeg je 1950. s prosvjetiteljskom misijom utemeljila upravo ta socijalistička država, da bi onda završila kao privatizirana i ideološki vrlo jasno profilirana izdavačka kuća, čiju ideološku profilaciju ne vidi i ne napominje, dok joj, npr. smeta profilacija autora u Frakturi.
Na kraju krajeva, prije i poslije svega, manje ili više argumentiranog i zabavnog, ostajemo na tome da postjugoslavenski kulturni prostor naprosto postoji, da u njemu egzistiraju stotine ljudi, koji na mnogim stvarima zajedno rade. Bilo da je riječ o historiografiji, novinarstvu, književnosti, kazalištu, filmu i serijama, muzici, muzejskoj suradnji ili bilo kojoj kreativnoj branši.
Jedinstvena geografija je fakt
I da ti ljudi surađuju, i danas nešto novo zajedno proizvode – i zbog toga što dijele zajedničku prošlost, i zbog zajedničkog jezika (što joj je jedina donekle ispravna teza iz knjige), i zbog zajedničkog tržišta koje se temelji na zajedničkom jeziku, ali i zajedničkom sjećanjima, što onda ipak uključuje i Sloveniju, Makedoniju te Kosovo, ali i zbog toga što svim razlikama unatoč, pa i unatoč geopolitičkim podjelama koje prolaze ovuda, ovi prostori i dalje umnogome funkcioniraju kao jedinstvena geografija.
Pukom ideološkom željom da to tako ne bude, nekakvim državnim propisima, ideološkim otkazivanjem ljudi koji u tome sudjeluju ili kvazipolitološkim analizama te docirajućim tonom, ta se jednostavna činjenica neće promijeniti. Nevjerojatno je na kraju kako nekome tko je izgradio ozbiljnu karijeru i ime to nije jasno.