Prije više godina, u novinama gdje sam bila urednica, dogodila se jedna od tih stvari od kojih je i mene i druge kolege zamalo strefio šlag. Kad smo navečer predali izdanje i svi otišli kući, mladom noćnom uredniku došla je vijest o samoubojstvu muškarca u jednom provincijskom gradiću.
Dopisnik je očito s policijom otišao na mjesto tragedije, snimio čovjeka obješenog o stablo u šumi i poslao tu jezivu sliku redakciji. Uz tekst, u novinama je završila i ona. Kad sam ujutro pitala noćnog urednika kako je mogao objaviti tu fotografiju, nije uopće shvatio zašto ga se proziva. Pa to je autentično, to je taj čovjek, rekao mi je začuđeno.
Sa sličnim nerazumijevanjem i dio hrvatskih redakcija ovih dana prati strašnu priču o 13-godišnjem dječaku iz Beograda i njegovim žrtvama. Odgovornost medija u ovakvim je slučajevima ogromna, ali čini se da o tome nemamo dovoljno čak ni elementarnih znanja. Neznanje nijednoj struci ne služi na čast.
Wertherov efekt
Jer, novinari i urednici dužni su znati da način kako se piše o zločinu, samoubojstvu, samoranjavanju tinejdžera i sličnim događajima i stanjima može utjecati na labilne, problemima i previranjima pritisnute ljude, a pogotovo na mlade, tako da se odluče imitirati medijski razglašene ”uzore”. Zato treba biti krajnje oprezan, suzdržan i obziran, odnosno svjestan kakva se dodatna šteta može počiniti ako ispravan tretman vijesti izostane.
Bombardirano sa senzacionalistički pripremljenim člancima o zločinu, samoubojstvu ili drogiranju, dijete ili mlada osoba – koja se i sama muči sa svojom stvarnom ili umišljenom životnom situacijom – može pomisliti da je to izlaz i za njega. Dokazujući da postoje kopirana samoubojstva na valu ekstenzivne, a promašene medijske prezentacije, pogotovo kad modeli postanu slavne osobe, američki sociolog dr. David P. Phillips uveo je 1974. godine termin Wertherov efekt.
Taj se općeprihvaćeni naziv, skovan po junaku Goetheove pripovijesti Patnje mladog Werthera, slobodno može preuzeti i kad je riječ o kopiranju zločina te samodestruktivnih ponašanja među mladima. Okidač za ponavljanje može biti prezentacija u kojoj se vulgarno iznose detalji tragedije poput opisa u kojem je položaju nesretnik nađen i kako je bio obučen, gdje se razglaba o motivima i traže opravdanja za samoubojstvo, a ritual oduzimanja vlastitog života prikazuje se kao romantični i poetski osobni izbor.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Klikanje’ iznad etičkih standarda
Brojni elementi takvog opasnog izvještavanja naširoko su prisutni i u nizu priloga o doista nepojmljivom zločinu beogradskog osnovnoškolca. Ako pogledamo srpske, ali i hrvatske medije, naći ćemo dosta tog novinarskog škarta koga se pokušava preduhitriti novinarskim kodeksima, ali u dobroj mjeri ipak uzalud, jer se ”klikanje” očito puno više isplati nego etički standardi.
Tako ne postoji nešto što još nismo saznali o dječaku ubojici, njegovim roditeljima, susjedima i školskim kolegama, o njegovom navodnom psihoprofilu, o odgojnim devijacijama koje su ga navodno obilježile i pripremama za zločin, o njegovom ponašanju, aktivnostima prije strašnog čina i tako redom.
Neki mediji ulaze u priču s petparačkim ambicijama da, prije stručnjaka koji će se baviti tim konkretnim maloljetnim počiniteljem, nađu i razotkriju njegovu mračnu tajnu. Sada se, recimo, svraća pozornost na činjenicu da je ubio sedam djevojčica, pa se nude objašnjenja da je ključni formativni faktor bio dječakov ”odnos s majkom”. Kako se ”odnos s majkom” ne opisuje, nego samo naznačuje kao problem, publici se ostavlja da napamet i neosnovano špekulira je li, dakle, riječ o incestuoznom odnosu. Ili je dječak imao homoseksualne sklonosti pa su njegova meta postale djevojčice. Ili ga je majka zlostavljala i zanemarivala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tema se loži i potpaljuje
Nedopustivo je nuditi rješenja tako olako i na temelju golih naklapanja i fantazija pa roditelje ovog dječaka ekspresno proglasiti suučesnicima i monstrumima da bi se već poslije podne objavilo da ih kolege s posla opisuju kao posve normalne ljude. Nedopustiva je i ta upravo neopisiva količina tekstova o beogradskoj tragediji s kojom se tema namjerno loži i potpaljuje, tekstova u kojima se stalno i iznova ponavlja sve što je već objavljeno uz eventualno neki novi nebitan detalj ili nečiju usputnu izjavu.
Preporuke za izvještavanje o samoubojstvima Svjetske zdravstvene organizacije nalažu, među ostalim, da se broj članaka o određenom slučaju striktno ograniči i da se izostave spekulacije i ”sočni detalji” o bilo kojem aspektu događaja. Toga bi se trebalo pridržavati i u ovakvom kontekstu, a osobito se potrebno kloniti recimo nagađanja o motivima zločina. Jer kakav bi se to motiv mogao podmetnuti pod svirepo serijsko ubojstvo koje je jedan dječak počinio nad svojim školskim kolegama.
Zato je dobro da je Hrvatsko novinarsko društvo upozorilo na standarde izvještavanja o ovakvoj tragediji. Ne trebamo vidjeti snimku čovjeka koji se objesio na granu da razumijemo da se objesio. Onima koji su ga voljeli mediji ne smiju prirediti tu dodatnu traumu. A ranjive osobe moraju biti pošteđene eksplicitnosti i pumpanje tragičnih događaja kako ih se ne bi inspiriralo da naude sebi ili drugima. Nevjerojatno je da se na tako jednostavnom pravilu tako lako pada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mnogi hrvatski mediji ne razumiju koliko griješe dok prate strašnu priču o dječaku masovnom ubojici
Brojni imaju petparačke ambicije da, prije stručnjaka, nađu i razotkriju njegovu mračnu tajnu
Sada se, recimo, svraća pozornost na činjenicu da je ubio sedam djevojčica, pa se nude objašnjenja da je ključni formativni faktor bio dječakov ''odnos s majkom''. Kako se ''odnos s majkom'' ne opisuje, nego samo naznačuje kao problem, publici se ostavlja da napamet i neosnovano špekulira je li, dakle, riječ o incestuoznom odnosu...
Prije više godina, u novinama gdje sam bila urednica, dogodila se jedna od tih stvari od kojih je i mene i druge kolege zamalo strefio šlag. Kad smo navečer predali izdanje i svi otišli kući, mladom noćnom uredniku došla je vijest o samoubojstvu muškarca u jednom provincijskom gradiću.
Dopisnik je očito s policijom otišao na mjesto tragedije, snimio čovjeka obješenog o stablo u šumi i poslao tu jezivu sliku redakciji. Uz tekst, u novinama je završila i ona. Kad sam ujutro pitala noćnog urednika kako je mogao objaviti tu fotografiju, nije uopće shvatio zašto ga se proziva. Pa to je autentično, to je taj čovjek, rekao mi je začuđeno.
Sa sličnim nerazumijevanjem i dio hrvatskih redakcija ovih dana prati strašnu priču o 13-godišnjem dječaku iz Beograda i njegovim žrtvama. Odgovornost medija u ovakvim je slučajevima ogromna, ali čini se da o tome nemamo dovoljno čak ni elementarnih znanja. Neznanje nijednoj struci ne služi na čast.
Wertherov efekt
Jer, novinari i urednici dužni su znati da način kako se piše o zločinu, samoubojstvu, samoranjavanju tinejdžera i sličnim događajima i stanjima može utjecati na labilne, problemima i previranjima pritisnute ljude, a pogotovo na mlade, tako da se odluče imitirati medijski razglašene ”uzore”. Zato treba biti krajnje oprezan, suzdržan i obziran, odnosno svjestan kakva se dodatna šteta može počiniti ako ispravan tretman vijesti izostane.
Bombardirano sa senzacionalistički pripremljenim člancima o zločinu, samoubojstvu ili drogiranju, dijete ili mlada osoba – koja se i sama muči sa svojom stvarnom ili umišljenom životnom situacijom – može pomisliti da je to izlaz i za njega. Dokazujući da postoje kopirana samoubojstva na valu ekstenzivne, a promašene medijske prezentacije, pogotovo kad modeli postanu slavne osobe, američki sociolog dr. David P. Phillips uveo je 1974. godine termin Wertherov efekt.
Taj se općeprihvaćeni naziv, skovan po junaku Goetheove pripovijesti Patnje mladog Werthera, slobodno može preuzeti i kad je riječ o kopiranju zločina te samodestruktivnih ponašanja među mladima. Okidač za ponavljanje može biti prezentacija u kojoj se vulgarno iznose detalji tragedije poput opisa u kojem je položaju nesretnik nađen i kako je bio obučen, gdje se razglaba o motivima i traže opravdanja za samoubojstvo, a ritual oduzimanja vlastitog života prikazuje se kao romantični i poetski osobni izbor.
‘Klikanje’ iznad etičkih standarda
Brojni elementi takvog opasnog izvještavanja naširoko su prisutni i u nizu priloga o doista nepojmljivom zločinu beogradskog osnovnoškolca. Ako pogledamo srpske, ali i hrvatske medije, naći ćemo dosta tog novinarskog škarta koga se pokušava preduhitriti novinarskim kodeksima, ali u dobroj mjeri ipak uzalud, jer se ”klikanje” očito puno više isplati nego etički standardi.
Tako ne postoji nešto što još nismo saznali o dječaku ubojici, njegovim roditeljima, susjedima i školskim kolegama, o njegovom navodnom psihoprofilu, o odgojnim devijacijama koje su ga navodno obilježile i pripremama za zločin, o njegovom ponašanju, aktivnostima prije strašnog čina i tako redom.
Neki mediji ulaze u priču s petparačkim ambicijama da, prije stručnjaka koji će se baviti tim konkretnim maloljetnim počiniteljem, nađu i razotkriju njegovu mračnu tajnu. Sada se, recimo, svraća pozornost na činjenicu da je ubio sedam djevojčica, pa se nude objašnjenja da je ključni formativni faktor bio dječakov ”odnos s majkom”. Kako se ”odnos s majkom” ne opisuje, nego samo naznačuje kao problem, publici se ostavlja da napamet i neosnovano špekulira je li, dakle, riječ o incestuoznom odnosu. Ili je dječak imao homoseksualne sklonosti pa su njegova meta postale djevojčice. Ili ga je majka zlostavljala i zanemarivala.
Tema se loži i potpaljuje
Nedopustivo je nuditi rješenja tako olako i na temelju golih naklapanja i fantazija pa roditelje ovog dječaka ekspresno proglasiti suučesnicima i monstrumima da bi se već poslije podne objavilo da ih kolege s posla opisuju kao posve normalne ljude. Nedopustiva je i ta upravo neopisiva količina tekstova o beogradskoj tragediji s kojom se tema namjerno loži i potpaljuje, tekstova u kojima se stalno i iznova ponavlja sve što je već objavljeno uz eventualno neki novi nebitan detalj ili nečiju usputnu izjavu.
Preporuke za izvještavanje o samoubojstvima Svjetske zdravstvene organizacije nalažu, među ostalim, da se broj članaka o određenom slučaju striktno ograniči i da se izostave spekulacije i ”sočni detalji” o bilo kojem aspektu događaja. Toga bi se trebalo pridržavati i u ovakvom kontekstu, a osobito se potrebno kloniti recimo nagađanja o motivima zločina. Jer kakav bi se to motiv mogao podmetnuti pod svirepo serijsko ubojstvo koje je jedan dječak počinio nad svojim školskim kolegama.
Zato je dobro da je Hrvatsko novinarsko društvo upozorilo na standarde izvještavanja o ovakvoj tragediji. Ne trebamo vidjeti snimku čovjeka koji se objesio na granu da razumijemo da se objesio. Onima koji su ga voljeli mediji ne smiju prirediti tu dodatnu traumu. A ranjive osobe moraju biti pošteđene eksplicitnosti i pumpanje tragičnih događaja kako ih se ne bi inspiriralo da naude sebi ili drugima. Nevjerojatno je da se na tako jednostavnom pravilu tako lako pada.