Tri dana nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu koju su mnogi već tad proglasili povijesnom – proglašavanje ništetnima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iz kredita u zloglasnim švicarskim francima bio je zvučni šamar dotad svemoćnim bankama. Odluka koja je, kao rijetko koja, mogla pokazati da sudstvo može itekako biti neovisno, u narednih je osam godina potvrđena na višim sudskim instancama, zaključno s krajem priče u veljači ove godine na Ustavom sudu.
Čovjek koji je potpisao odluku Trgovačkog suda u Zagrebu iz 2013. i pritom održao lekciju iz ekonomije i morala bankarima, sudac Radovan Dobronić, jutros je Državnom sudbenom vijeću predao svoju kandidaturu za mjesto predsjednika Vrhovnog suda.
Sočan politički rat
Od veljače, dakle punih pola godine, traje sočan politički rat između predsjednika Republike Zorana Milanovića i dirigenta parlamentarne većine, premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Rat u kojem se stekao dojam da Plenković neće ni pod koju cijenu prihvatiti Milanovićevog kandidata za tu funkciju.
Nezgodno je to što je predsjednik Republike jedini ovlašteni predlagatelj i što ne bi bilo najzgodnije da Hrvatska bude bez šefa Vrhovnog suda do kraja mandata na Pantovčaku ili u Banskim dvorima (najranije 2024. godina, po redovnom rasporedu).
Stop za Đurđević
U sukobu oko tumačenja Ustava i ovlasti predsjednika Republike, koje su nesumnjivo ograničene zakonom koji je donijela Plenkovićeva većina u Saboru, već je otpala jedna kvalitetna kandidatkinja. Cijenjenu profesoricu sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Zlatu Đurđević, koja je zazivala ozbiljne promjene, HDZ i njegovi koalicijski partneri u Saboru su odbili rutinski, pozivajući se gotovo isključivo na (tobožnje) proceduralne propuste.
Premijer je time pokazao koliko je spreman daleko ići u priči oko Vrhovnog suda, a ovdje ostaje samo za zapitati se radi li se o tvrdoglavoj želji da nikome, a posebno Milanoviću ne dopusti ni najmanji utjecaja na političke procese u Hrvatskoj ili o grozničavom pokušaju da se u pravosuđu i na Vrhovnom sudu (koji, zgodno, odlučuje o presudi protiv HDZ-a oko Fimi medije) sačuva status quo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lice promjene
Milanović posljednjih dana kriptično najavljuje kako ima svog kandidata u ovoj, trećoj rundi javnog poziva, no zasad nije objavio njegovo ili njeno ime. Bude li to kojim slučaj baš Radovan Dobronić, Plenković će moći samo uzdahnuti za vremenima kad je pokazivao palac dolje Zlati Đurđević.
Naime, zbog svoje pionirske presude u slučaju franak, Dobronić je široj javnosti daleko poznatije ime. Krediti o francima ne samo da su jako dugo bili ozbiljan društveni problem, nego je i mnogo obitelji bilo direktno pogođeno nezakonitim bankarskim praksama oko tih kredita. Zarobljeni u dužničkom paklu, u kojem su rate kredita rasle, kao i glavnica čak nakon nekoliko godina otplate, mnogi brakovi su se raspali, a bilo je i samoubojstava. Sudac Dobronić je lice promjene – one koja je značila početak kraja priče franku.
Franak je grižnja savjest HDZ-a
Politički, odbiti njega u Saboru bilo bi znatno osjetljivije nego što je bilo dići ruku protiv profesorice Đurđević. Pogotovo kad se zna da se praksa davanja kreditima u francima razmaha u vrijeme dok je HDZ bio na vlasti i da, kad je tečaj franka počeo divljati, ta stranka nije našla načina da adekvatno odgovori na društvenu dramu koja se događala u stvarnom vremenu. Što bi im sve, jamačno, oporba rado nabijala na nos u Saboru za vrijeme eventualne rasprave o Dobroniću kao šefu Vrhovnog suda.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga stvar zbog koje bi Dobronić mogao biti dobar Milanovićev izbor za tu funkciju je činjenica da je dramu oko “švicaraca” u Hrvatskoj definitivno presjekla – Vlada Zorana Milanovića. Zakonom o konverziji kredita iz 2015. godine (za koji su u Saboru naposljetku glasali i HDZ-ovi zastupnici) krediti u toksično nestabilnoj valuti su zamijenjeni za kunske ili one u eurima (stabilnost čijeg tečaja prema kuni brani Hrvatska narodna banaka).
Protiv čovjeka koji je presudio “švicarcu”?
Milanović je i u predsjedničkoj kampanji često isticao taj zakon kao jedno od svojih velikih postignuća, pa nema sumnje da bi to činio i u ovom slučaju, ako bi doista kandidirao Dobronića i ako bi HDZ pružao otpor i tom kandidatu. U takvom javnom sukobu, gdje je na jednoj strani čovjek koji je presudio “švicarcu” i bankama, biti na suprotnoj strani je politički izrazito, izrazito nezahvalna pozicija.
U slučaju da Milanović (u ovom ili nekom budućem krugu javnog poziva) predstavi Dobronića kao svog kandidata, politički sukob s predsjednikom ovaj put bi nosio još značajno višu cijenu za HDZ nego onaj oko Zlate Đurđević. I još bi više podcrtao pitanje o motivima – radi li se samo o iracionalnoj tvrdoglavosti i želji premijera Plenkovića za potpunom moći ili se vrag ipak skrio u – Fimi mediji. U neki treći razlog više ne bi vjerovali ni najnaivniji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mogu li Plenković i HDZ odbiti čovjeka koji je srušio švicarac, bude li on Milanovićev kandidat za Vrhovni sud?
Biti na suprotnoj strani od suca koji je presudio kreditima u francima politički je izrazito nezahvalna pozicija
Čovjek koji je potpisao odluku Trgovačkog suda u Zagrebu iz 2013. i pritom održao lekciju iz ekonomije i morala bankarima, sudac Radovan Dobronić, jutros je Državnom sudbenom vijeću predao svoju kandidaturu za mjesto predsjednika Vrhovnog suda
Tri dana nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, Trgovački sud u Zagrebu donio je presudu koju su mnogi već tad proglasili povijesnom – proglašavanje ništetnima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iz kredita u zloglasnim švicarskim francima bio je zvučni šamar dotad svemoćnim bankama. Odluka koja je, kao rijetko koja, mogla pokazati da sudstvo može itekako biti neovisno, u narednih je osam godina potvrđena na višim sudskim instancama, zaključno s krajem priče u veljači ove godine na Ustavom sudu.
Čovjek koji je potpisao odluku Trgovačkog suda u Zagrebu iz 2013. i pritom održao lekciju iz ekonomije i morala bankarima, sudac Radovan Dobronić, jutros je Državnom sudbenom vijeću predao svoju kandidaturu za mjesto predsjednika Vrhovnog suda.
Sočan politički rat
Od veljače, dakle punih pola godine, traje sočan politički rat između predsjednika Republike Zorana Milanovića i dirigenta parlamentarne većine, premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Rat u kojem se stekao dojam da Plenković neće ni pod koju cijenu prihvatiti Milanovićevog kandidata za tu funkciju.
Nezgodno je to što je predsjednik Republike jedini ovlašteni predlagatelj i što ne bi bilo najzgodnije da Hrvatska bude bez šefa Vrhovnog suda do kraja mandata na Pantovčaku ili u Banskim dvorima (najranije 2024. godina, po redovnom rasporedu).
Stop za Đurđević
U sukobu oko tumačenja Ustava i ovlasti predsjednika Republike, koje su nesumnjivo ograničene zakonom koji je donijela Plenkovićeva većina u Saboru, već je otpala jedna kvalitetna kandidatkinja. Cijenjenu profesoricu sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Zlatu Đurđević, koja je zazivala ozbiljne promjene, HDZ i njegovi koalicijski partneri u Saboru su odbili rutinski, pozivajući se gotovo isključivo na (tobožnje) proceduralne propuste.
Premijer je time pokazao koliko je spreman daleko ići u priči oko Vrhovnog suda, a ovdje ostaje samo za zapitati se radi li se o tvrdoglavoj želji da nikome, a posebno Milanoviću ne dopusti ni najmanji utjecaja na političke procese u Hrvatskoj ili o grozničavom pokušaju da se u pravosuđu i na Vrhovnom sudu (koji, zgodno, odlučuje o presudi protiv HDZ-a oko Fimi medije) sačuva status quo.
Lice promjene
Milanović posljednjih dana kriptično najavljuje kako ima svog kandidata u ovoj, trećoj rundi javnog poziva, no zasad nije objavio njegovo ili njeno ime. Bude li to kojim slučaj baš Radovan Dobronić, Plenković će moći samo uzdahnuti za vremenima kad je pokazivao palac dolje Zlati Đurđević.
Naime, zbog svoje pionirske presude u slučaju franak, Dobronić je široj javnosti daleko poznatije ime. Krediti o francima ne samo da su jako dugo bili ozbiljan društveni problem, nego je i mnogo obitelji bilo direktno pogođeno nezakonitim bankarskim praksama oko tih kredita. Zarobljeni u dužničkom paklu, u kojem su rate kredita rasle, kao i glavnica čak nakon nekoliko godina otplate, mnogi brakovi su se raspali, a bilo je i samoubojstava. Sudac Dobronić je lice promjene – one koja je značila početak kraja priče franku.
Franak je grižnja savjest HDZ-a
Politički, odbiti njega u Saboru bilo bi znatno osjetljivije nego što je bilo dići ruku protiv profesorice Đurđević. Pogotovo kad se zna da se praksa davanja kreditima u francima razmaha u vrijeme dok je HDZ bio na vlasti i da, kad je tečaj franka počeo divljati, ta stranka nije našla načina da adekvatno odgovori na društvenu dramu koja se događala u stvarnom vremenu. Što bi im sve, jamačno, oporba rado nabijala na nos u Saboru za vrijeme eventualne rasprave o Dobroniću kao šefu Vrhovnog suda.
Druga stvar zbog koje bi Dobronić mogao biti dobar Milanovićev izbor za tu funkciju je činjenica da je dramu oko “švicaraca” u Hrvatskoj definitivno presjekla – Vlada Zorana Milanovića. Zakonom o konverziji kredita iz 2015. godine (za koji su u Saboru naposljetku glasali i HDZ-ovi zastupnici) krediti u toksično nestabilnoj valuti su zamijenjeni za kunske ili one u eurima (stabilnost čijeg tečaja prema kuni brani Hrvatska narodna banaka).
Protiv čovjeka koji je presudio “švicarcu”?
Milanović je i u predsjedničkoj kampanji često isticao taj zakon kao jedno od svojih velikih postignuća, pa nema sumnje da bi to činio i u ovom slučaju, ako bi doista kandidirao Dobronića i ako bi HDZ pružao otpor i tom kandidatu. U takvom javnom sukobu, gdje je na jednoj strani čovjek koji je presudio “švicarcu” i bankama, biti na suprotnoj strani je politički izrazito, izrazito nezahvalna pozicija.
U slučaju da Milanović (u ovom ili nekom budućem krugu javnog poziva) predstavi Dobronića kao svog kandidata, politički sukob s predsjednikom ovaj put bi nosio još značajno višu cijenu za HDZ nego onaj oko Zlate Đurđević. I još bi više podcrtao pitanje o motivima – radi li se samo o iracionalnoj tvrdoglavosti i želji premijera Plenkovića za potpunom moći ili se vrag ipak skrio u – Fimi mediji. U neki treći razlog više ne bi vjerovali ni najnaivniji.