U subotu je umro V., muž moje prijateljice još iz studentskih dana. Nije izdržao. Koronu je dobio već bolestan, ležeći u zagrebačkoj bolnici. I sam je bio bolnički liječnik, otac dvaju sinova, djed dviju djevojčica. Kad bih došla k njima, on mi je kuhao kavu. Znaš da je moja kava posebna, smijuckao bi se V. na putu u kuhinju. I tako je to bilo zapisano da se za kavu mora čekati njega. Njegovi ga nisu vidjeli 12 tjedana. Umro je sam, bez igdje ikoga.
Datum njegove smrti korona je već urezala na grobni kamen 78 ljudi u Hrvatskoj. I jučer opet 78 novih. Stožer svako jutro javlja cifru ”nažalost preminulih”. Do sada 2705. Kompletno Pokupsko. Ili Pakoštane. No pored te dnevne vijesti o smrti nepoznatih ljudi prolazimo brzo, kao pored sjenki zgrada i drveća kad hodamo ulicom.
Za tren te prekrije sivilo pa napraviš još par koraka i umakneš. Malo se stresemo dok Vili Beroš deklamira koliko ih je danas i to bude to. V. je prvi koga poznajem. Statistika je za mene dobila ljudsko lice.
Je li bila počešljana?
Ne bih bila u koži tih liječnika i sestara koji sada stalno gledaju kako im pacijente prebacuju u mrtvačnicu. Ali kako da se tek uživiš u čemer onih obitelji kojima zazvoni telefon iz Covid odjela, konačan kao zbogom. Moja prijateljica pita se je li joj muž izdahnuo s tračkom svijesti. Što je imao na sebi. Ili je već bio gol i spreman. Koje su mu se misli rojile dok je još mogao misliti. Na koliko je kila spao. I je li mu netko ovih mjeseci ikad izrezao nokte.
Čovjek želi znati u kojem mu je položaju umrla majka, je li nešto rekla, i da su mu kćer odvezli na kolicima počešljanu, s rukama uz tijelo, a ne kao komad mrtvog mesa kome dostojanstvo više ionako neće trebati. A sve što itko zna je zbirna brojka toga dana, i onoga prije, i onoga prije, i da je zdravstveni sustav i sam u ognjici pa nije lijepo ni od njih tražiti kruha preko pogače.
Mnogi su otišli prije vremena
Ali ipak je jezivo što te se gura da se miriš s tolikim smrtima od Covida, kojih u velikoj mjeri uopće ne bi bilo – ne još jer im nije bilo vrijeme – da se nije slavilo, partijalo, svadbovalo, hodalo u kolonama i politiziralo. Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti objavio je kako je Hrvatskoj pripao rekord među 31 zemljom na ovom kontinentu po broju zaraženih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Postotak preminulih na respiratorima je isto rekordan. Predsjednica Udruge bolničkih liječnika dr. Ivana Šmit s gorčinom otkriva da teške Covid pacijente s upalama pluća u bolnicama liječe dermatolozi, oftalmolozi i ginekolozi. Jer inače nema tko. U zgradi moje kćeri u centru Zagreba korona je u svakom stanu. Imamo skoro 60.000 ljudi u samoizolaciji.
I nije normalno da smo smrt počeli prihvaćati kao nešto normalno, egzaktno statistički razrezano i neizbježno, jer je, eto, kriva korona. Moramo sačuvati tu žicu da se od tih ljudi ljudski opraštamo iako ih ne poznajemo, ne znamo kako su izgledali, koliko su imali godina i kamo su htjeli otputovati na ljeto, kad se vrijeme proljepša.
Nema više ni pletenih kapa
Jer sve su to naši. Mogli smo umjesto njih biti mi pod tim mrtvački bijelim plahtama. Netko skroz naš, kao V. Popili smo s njima tu zauvijek posljednju, tu posebnu kavu. Neće nam više iznebuha banuti na vrata noseći na dar žutu bundevu s placa, koju volimo samo onako ”seljački”, pečenu u pećnici.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gotovo je s tortama za rođendan i s pletenim kapama da se čuvaju sinusi, znaj da ti od sinusa može doći svaki vrag. Nećemo se više s njima natezati koji će se film gledati i tko je prošli put birao.
Neće ulazna vrata opet ostaviti nezaključana, moći ćemo ih sami zaključavati do mile volje. Prestala je opasnost da će nam ponekad ići na živce sa svojom urednošću i skupljanjem nevidljivih mrvica s poda, ovdje se živi, dovraga, pa nije ovo apoteka. Neće nas više nikad zagrliti niti ćemo mi zagrliti njih.
Samo svjetlo oko prsne kosti
Sanjat ćemo ih katkad, ali im s vremenom više nećemo moći točno sastaviti crte lica, ostat će samo to njihovo toplo žuto svjetlo tu oko prsne kosti. Sjećat ćemo se kako nas je prvi put, kad smo bili mali, vodio u kino. Kad je odlučila prodati zemlju da brat može na fakultet. Kad je otraga otirao oči rukavom dok ti recitiraš pjesmicu o tri bijela zeca na školskoj priredbi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad ti je donio sve te vile i čudesa u Pričama iz davnine. Kad je rekla pusti, imat ćeš vremena kuhati, dok mogu, ja ću. I kad se prvi put konačno ohrabrio da ti stavi ruku na rame.
Ne svodimo sve te ljude na Capakovu i Božinovićevu ledenu statistiku. Bilo bi nekako pristojno i ljepše čuti da im kažu barem imena dok ih se kolateralno otpisuje kao vreće krumpira.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moj prijatelj V. umro je od korone. I sad je dio ledene statistike
Smrt smo počeli prihvaćati kao nešto egzaktno statistički razrezano i neizbježno jer je, eto, kriva korona. To naprosto nije normalno
Moramo sačuvati tu žicu da se od tih ljudi ljudski opraštamo iako ih ne poznajemo, ne znamo kako su izgledali, koliko su imali godina i kamo su htjeli otputovati na ljeto, kad se vrijeme proljepša. Ne svodimo sve te ljudi na Beroševe i Božinovićeve ledene brojke. Bilo bi pristojno da im kažu barem imena dok ih se kolateralno otpisuje kao vreće krumpira.
U subotu je umro V., muž moje prijateljice još iz studentskih dana. Nije izdržao. Koronu je dobio već bolestan, ležeći u zagrebačkoj bolnici. I sam je bio bolnički liječnik, otac dvaju sinova, djed dviju djevojčica. Kad bih došla k njima, on mi je kuhao kavu. Znaš da je moja kava posebna, smijuckao bi se V. na putu u kuhinju. I tako je to bilo zapisano da se za kavu mora čekati njega. Njegovi ga nisu vidjeli 12 tjedana. Umro je sam, bez igdje ikoga.
Datum njegove smrti korona je već urezala na grobni kamen 78 ljudi u Hrvatskoj. I jučer opet 78 novih. Stožer svako jutro javlja cifru ”nažalost preminulih”. Do sada 2705. Kompletno Pokupsko. Ili Pakoštane. No pored te dnevne vijesti o smrti nepoznatih ljudi prolazimo brzo, kao pored sjenki zgrada i drveća kad hodamo ulicom.
Za tren te prekrije sivilo pa napraviš još par koraka i umakneš. Malo se stresemo dok Vili Beroš deklamira koliko ih je danas i to bude to. V. je prvi koga poznajem. Statistika je za mene dobila ljudsko lice.
Je li bila počešljana?
Ne bih bila u koži tih liječnika i sestara koji sada stalno gledaju kako im pacijente prebacuju u mrtvačnicu. Ali kako da se tek uživiš u čemer onih obitelji kojima zazvoni telefon iz Covid odjela, konačan kao zbogom. Moja prijateljica pita se je li joj muž izdahnuo s tračkom svijesti. Što je imao na sebi. Ili je već bio gol i spreman. Koje su mu se misli rojile dok je još mogao misliti. Na koliko je kila spao. I je li mu netko ovih mjeseci ikad izrezao nokte.
Čovjek želi znati u kojem mu je položaju umrla majka, je li nešto rekla, i da su mu kćer odvezli na kolicima počešljanu, s rukama uz tijelo, a ne kao komad mrtvog mesa kome dostojanstvo više ionako neće trebati. A sve što itko zna je zbirna brojka toga dana, i onoga prije, i onoga prije, i da je zdravstveni sustav i sam u ognjici pa nije lijepo ni od njih tražiti kruha preko pogače.
Mnogi su otišli prije vremena
Ali ipak je jezivo što te se gura da se miriš s tolikim smrtima od Covida, kojih u velikoj mjeri uopće ne bi bilo – ne još jer im nije bilo vrijeme – da se nije slavilo, partijalo, svadbovalo, hodalo u kolonama i politiziralo. Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti objavio je kako je Hrvatskoj pripao rekord među 31 zemljom na ovom kontinentu po broju zaraženih.
Postotak preminulih na respiratorima je isto rekordan. Predsjednica Udruge bolničkih liječnika dr. Ivana Šmit s gorčinom otkriva da teške Covid pacijente s upalama pluća u bolnicama liječe dermatolozi, oftalmolozi i ginekolozi. Jer inače nema tko. U zgradi moje kćeri u centru Zagreba korona je u svakom stanu. Imamo skoro 60.000 ljudi u samoizolaciji.
I nije normalno da smo smrt počeli prihvaćati kao nešto normalno, egzaktno statistički razrezano i neizbježno, jer je, eto, kriva korona. Moramo sačuvati tu žicu da se od tih ljudi ljudski opraštamo iako ih ne poznajemo, ne znamo kako su izgledali, koliko su imali godina i kamo su htjeli otputovati na ljeto, kad se vrijeme proljepša.
Nema više ni pletenih kapa
Jer sve su to naši. Mogli smo umjesto njih biti mi pod tim mrtvački bijelim plahtama. Netko skroz naš, kao V. Popili smo s njima tu zauvijek posljednju, tu posebnu kavu. Neće nam više iznebuha banuti na vrata noseći na dar žutu bundevu s placa, koju volimo samo onako ”seljački”, pečenu u pećnici.
Gotovo je s tortama za rođendan i s pletenim kapama da se čuvaju sinusi, znaj da ti od sinusa može doći svaki vrag. Nećemo se više s njima natezati koji će se film gledati i tko je prošli put birao.
Neće ulazna vrata opet ostaviti nezaključana, moći ćemo ih sami zaključavati do mile volje. Prestala je opasnost da će nam ponekad ići na živce sa svojom urednošću i skupljanjem nevidljivih mrvica s poda, ovdje se živi, dovraga, pa nije ovo apoteka. Neće nas više nikad zagrliti niti ćemo mi zagrliti njih.
Samo svjetlo oko prsne kosti
Sanjat ćemo ih katkad, ali im s vremenom više nećemo moći točno sastaviti crte lica, ostat će samo to njihovo toplo žuto svjetlo tu oko prsne kosti. Sjećat ćemo se kako nas je prvi put, kad smo bili mali, vodio u kino. Kad je odlučila prodati zemlju da brat može na fakultet. Kad je otraga otirao oči rukavom dok ti recitiraš pjesmicu o tri bijela zeca na školskoj priredbi.
Kad ti je donio sve te vile i čudesa u Pričama iz davnine. Kad je rekla pusti, imat ćeš vremena kuhati, dok mogu, ja ću. I kad se prvi put konačno ohrabrio da ti stavi ruku na rame.
Ne svodimo sve te ljude na Capakovu i Božinovićevu ledenu statistiku. Bilo bi nekako pristojno i ljepše čuti da im kažu barem imena dok ih se kolateralno otpisuje kao vreće krumpira.