Hrvatska politička scena često je meka za teško objašnjive, tvrdokorne misteriozne fenomene. Pritom se ludorije sa svih strana izmjenjuju tolikom brzinom da se dobiva dojam da bi za svaka 24 sata trebalo odvojiti dobar mjesec dana smirene analize iz koje bi se izvukli koliko-toliko valjani zaključci o tome što se, pobogu, dogodilo.
Posljednjih dana ples afera, zbunjujućih preokreta i žestokih obračuna kao da je još pojačao ritam za nekoliko brzina, kao da zemlja živi na vrtoglavom adrenalinskom toboganu. HDZ je tako još ovog tjedna, ionako ranjenog pred lokalne izbore slučajevima Žinić i Puljašić, strefila afera “Kaj bi ti štel biti” Žarka Tušeka oko koje su se nekoliko dana koprcali, mucali, objašnjavali i molili se da sve što prije prestane.
Obrat za obratom
Onda je u spektakularnom obratu u četvrtak navečer naslovnice preuzeo SDP-ov obračun u Zagrebu, raspuštanje gradske organizacije u fenomenalnom tajmingu, samo stotinjak dana pred lokalne izbore. I dok su, u HDZ-u s uzdahom olakšanja gledali kako Gordan Maras i Iblerov trg polako potiskuju Tušeka i zagorsku klijet – opet novi šou. HDZ nije htio na dnevni red Sabora staviti glasanje o Mostovom prijedlogu izmjena Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori, jer je postojala opasnost da se (vladajući) HSLS liberalno opredijeli za ukidanje obavezne članarine u toj komori.
Ali, ne za stvarno ukidanje, već samo podršku takvom prijedlogu u prvom čitanju zakona, što pravu odluku o članarini smješta tek mjesecima ili godinama u budućnost. Pa opet, priča o HGK i većini u Saboru ekspresno je potisnula SDP-ovo zagrebačko rasulo u debelu hladovinu.
Želja za metkom
No, bez obzira na brzo ispadanje s naslovnica, sve što se posljednjih dana dogodilo u najvećoj oporbenog stranci oko Zagreba moglo bi imati trajne i ozbiljne posljedice na cijelu političku scenu, ne samo u glavnom gradu. Tri su ključna, tvrdokorno misteriozna fenomena koja u toj priči.
Prvo, teško je objašnjiva strast kojom je Gordan Maras i ranije, a posebno nakon propasti pregovora sa zeleno-lijevom koalicijom, inzistirao na tome da bude kandidat za gradonačelnika. Pobijediti, naime, nije mogao – taj rasplet je toliko udaljen od brojki koje su pokazivale ankete da bi Marasova pobjeda bila iznenađenje o kojem bi pisali svjetski mediji. Svejedno, šef zagrebačkog SDP-a uporno je želio da baš on bude taj koji će “progutati metak” u glavnom gradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Bandić pobjeđivao
Drugo, nije jasno kako je moguće da je vodstvo SDP-a – opet! – dopustilo potpuni kaos u stranci pred zagrebačke izbore. Podsjetimo, prije devet godina je zagrebački SDP izabrao kandidata za gradonačelnika – bio je to Davor Bernardić. No, Zoran Milanović nije mislio da Bernardić može ugroziti Milana Bandića pa je i njega i zagrebački SDP lomio dok nisu prihvatili da kandidat bude Rajko Ostojić. Bandić je pobijedio.
Prije četiri godine se opet koprcao Bernardić, ali sad kao šef SDP-a. Neodlučnost i nerealne ambicije stranačkih igrača dovele su do toga da SDP donese odluku o tome da podržava Anku Mrak-Taritaš (tad je još bila u HNS-u) tek dva mjeseca prije izbora. Bandić je pobijedio.
Danas, stotinjak dana pred izbore, SDP još nema ni kandidata, ni listu, a praktički više ni tijela zagrebačke gradske organizacije. Bandić još nije pobijedio, ali izbori su 16. svibnja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Promašen argument
Treći nevjerojatan i neobjašnjiv fenomen tiče se prvih favorita ovogodišnjih zagrebačkih izbora, zeleno-lijeve koalicije, čiji je Tomislav Tomašević i dalje najsigurnija (zapravo, sad bi možda već bilo ispravnije reći najmanje nesigurna) oklada za novog gradonačelnika.
Naime, recentni kaos u SDP-u su akteri i simpatizeri te koalicije dočekali uz samozadovoljno kimanje glavom. “Jesmo li vam rekli”, poručuju u neslužbenim razgovorima i Facebook statusima, ukazujući kako su donijeli dobru odluku kad su u prosincu odlučili da na izbore neće u zajedničkoj oporbenoj fronti, to jest, s kaotičnim i nepouzdanim SDP-om. Taj argument je promašen.
Korijen raskola
Naime, ideja o tome da bi Tomaševićeva ekipa mogla vladati Zagrebom samostalno, bez suradnje s SDP-om, nije značajnije udaljenija od stvarnosti od one da je Maras možda mogao postati gradonačelnik. Možemo! i ostali su osuđeni na suradnju s “tim i takvim” SDP-om nakon izbora žele li imati većinu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Naravno, ako se ne dogodi da i jedni i drugi ne ostanu u – opoziciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kaos u SDP-u je, pritom, jedna od posljedica odluke zeleno-lijeve koalicije da odu samostalno na izbore. Da nije bilo tog raskida, SDP-ov gradonačelnički kandidat bi bio Tomašević, a tenzije u stranci i koaliciji oko sastavljanja lista bi se sigurno razriješile bez radikalnih metoda koje upravo zabavljaju i skandaliziraju javnost.
Promašena računica
Te tenzije, koliko god nemaju direktne veze s ostatkom građanske i progresivne scene u gradu, itekako se tiču i Tomaševića i svih ostalih. Jer, teza o tome da Možemo! i njihova koalicija može privući nove birače – kojom se pravdalo odustajanje od koaliranja sa SDP-om – ništa ne znači ako u isto vrijeme netko, dakle SDP, ne privuče i one birače koji i inače izlaze na izbore.
Računica po kojoj će SDP-ovi glasači razočarani novim raskolom u stranci morati onda glasati za zeleno-lijevu koaliciju zvuči prilično poznato. Recimo, kao ona da će Škorini birači u drugom krugu predsjedničkih izbora sigurno glasati za Kolindu Grabar-Kitarović.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ima li Bandić deset života?
Aktualno preslagivanje zagrebačkog SDP-a u tridesetpet poslije dvanaest, pritom, nije jedini problem za sadašnju zagrebačku opoziciju. Uđe li HDZ doista u utrku s Damirom Vanđelićem, dvotrećinska većina za Tomaševića u drugom krugu, kako smo nedavno analizirali mogla bi ostati samo lijepa i davna uspomena na jednu anketu.
Problemi za zagrebačku ljevicu i lijevi centar se tako, posljednjih tjedana, množe popriličnom brzinom i jednu vrlo izglednu pobjedu sve više stavljaju pod znak pitanja. Pridruži li se u tom kolopletu teško objašnjivih političkih odluka narednih mjeseci još koja, možda će biti vrijeme i za pitanje koje se donedavno činila posve izlišnim. Ako mačke, naime, imaju devet života, je li moguće da Milan Bandić ima i – deseti?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li Bandić profitirati iz ovog političkog nereda koji se događa par mjeseci uoči zagrebačkih izbora?
Odvojeni nastup na izborima, moguća kandidatura Vanđelića, raskol u SDP-u - sve to čini zagrebačke izbore sve neizvjesnijima
Teza o tome da Možemo! i njihova koalicija može privući nove birače - kojom se pravdalo odustajanje od koaliranja sa SDP-om - ništa ne znači ako u isto vrijeme netko, dakle SDP, ne privuče i one birače koji i inače izlaze na izbore
Hrvatska politička scena često je meka za teško objašnjive, tvrdokorne misteriozne fenomene. Pritom se ludorije sa svih strana izmjenjuju tolikom brzinom da se dobiva dojam da bi za svaka 24 sata trebalo odvojiti dobar mjesec dana smirene analize iz koje bi se izvukli koliko-toliko valjani zaključci o tome što se, pobogu, dogodilo.
Posljednjih dana ples afera, zbunjujućih preokreta i žestokih obračuna kao da je još pojačao ritam za nekoliko brzina, kao da zemlja živi na vrtoglavom adrenalinskom toboganu. HDZ je tako još ovog tjedna, ionako ranjenog pred lokalne izbore slučajevima Žinić i Puljašić, strefila afera “Kaj bi ti štel biti” Žarka Tušeka oko koje su se nekoliko dana koprcali, mucali, objašnjavali i molili se da sve što prije prestane.
Obrat za obratom
Onda je u spektakularnom obratu u četvrtak navečer naslovnice preuzeo SDP-ov obračun u Zagrebu, raspuštanje gradske organizacije u fenomenalnom tajmingu, samo stotinjak dana pred lokalne izbore. I dok su, u HDZ-u s uzdahom olakšanja gledali kako Gordan Maras i Iblerov trg polako potiskuju Tušeka i zagorsku klijet – opet novi šou. HDZ nije htio na dnevni red Sabora staviti glasanje o Mostovom prijedlogu izmjena Zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori, jer je postojala opasnost da se (vladajući) HSLS liberalno opredijeli za ukidanje obavezne članarine u toj komori.
Ali, ne za stvarno ukidanje, već samo podršku takvom prijedlogu u prvom čitanju zakona, što pravu odluku o članarini smješta tek mjesecima ili godinama u budućnost. Pa opet, priča o HGK i većini u Saboru ekspresno je potisnula SDP-ovo zagrebačko rasulo u debelu hladovinu.
Želja za metkom
No, bez obzira na brzo ispadanje s naslovnica, sve što se posljednjih dana dogodilo u najvećoj oporbenog stranci oko Zagreba moglo bi imati trajne i ozbiljne posljedice na cijelu političku scenu, ne samo u glavnom gradu. Tri su ključna, tvrdokorno misteriozna fenomena koja u toj priči.
Prvo, teško je objašnjiva strast kojom je Gordan Maras i ranije, a posebno nakon propasti pregovora sa zeleno-lijevom koalicijom, inzistirao na tome da bude kandidat za gradonačelnika. Pobijediti, naime, nije mogao – taj rasplet je toliko udaljen od brojki koje su pokazivale ankete da bi Marasova pobjeda bila iznenađenje o kojem bi pisali svjetski mediji. Svejedno, šef zagrebačkog SDP-a uporno je želio da baš on bude taj koji će “progutati metak” u glavnom gradu.
Kako je Bandić pobjeđivao
Drugo, nije jasno kako je moguće da je vodstvo SDP-a – opet! – dopustilo potpuni kaos u stranci pred zagrebačke izbore. Podsjetimo, prije devet godina je zagrebački SDP izabrao kandidata za gradonačelnika – bio je to Davor Bernardić. No, Zoran Milanović nije mislio da Bernardić može ugroziti Milana Bandića pa je i njega i zagrebački SDP lomio dok nisu prihvatili da kandidat bude Rajko Ostojić. Bandić je pobijedio.
Prije četiri godine se opet koprcao Bernardić, ali sad kao šef SDP-a. Neodlučnost i nerealne ambicije stranačkih igrača dovele su do toga da SDP donese odluku o tome da podržava Anku Mrak-Taritaš (tad je još bila u HNS-u) tek dva mjeseca prije izbora. Bandić je pobijedio.
Danas, stotinjak dana pred izbore, SDP još nema ni kandidata, ni listu, a praktički više ni tijela zagrebačke gradske organizacije. Bandić još nije pobijedio, ali izbori su 16. svibnja.
Promašen argument
Treći nevjerojatan i neobjašnjiv fenomen tiče se prvih favorita ovogodišnjih zagrebačkih izbora, zeleno-lijeve koalicije, čiji je Tomislav Tomašević i dalje najsigurnija (zapravo, sad bi možda već bilo ispravnije reći najmanje nesigurna) oklada za novog gradonačelnika.
Naime, recentni kaos u SDP-u su akteri i simpatizeri te koalicije dočekali uz samozadovoljno kimanje glavom. “Jesmo li vam rekli”, poručuju u neslužbenim razgovorima i Facebook statusima, ukazujući kako su donijeli dobru odluku kad su u prosincu odlučili da na izbore neće u zajedničkoj oporbenoj fronti, to jest, s kaotičnim i nepouzdanim SDP-om. Taj argument je promašen.
Korijen raskola
Naime, ideja o tome da bi Tomaševićeva ekipa mogla vladati Zagrebom samostalno, bez suradnje s SDP-om, nije značajnije udaljenija od stvarnosti od one da je Maras možda mogao postati gradonačelnik. Možemo! i ostali su osuđeni na suradnju s “tim i takvim” SDP-om nakon izbora žele li imati većinu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Naravno, ako se ne dogodi da i jedni i drugi ne ostanu u – opoziciji.
Kaos u SDP-u je, pritom, jedna od posljedica odluke zeleno-lijeve koalicije da odu samostalno na izbore. Da nije bilo tog raskida, SDP-ov gradonačelnički kandidat bi bio Tomašević, a tenzije u stranci i koaliciji oko sastavljanja lista bi se sigurno razriješile bez radikalnih metoda koje upravo zabavljaju i skandaliziraju javnost.
Promašena računica
Te tenzije, koliko god nemaju direktne veze s ostatkom građanske i progresivne scene u gradu, itekako se tiču i Tomaševića i svih ostalih. Jer, teza o tome da Možemo! i njihova koalicija može privući nove birače – kojom se pravdalo odustajanje od koaliranja sa SDP-om – ništa ne znači ako u isto vrijeme netko, dakle SDP, ne privuče i one birače koji i inače izlaze na izbore.
Računica po kojoj će SDP-ovi glasači razočarani novim raskolom u stranci morati onda glasati za zeleno-lijevu koaliciju zvuči prilično poznato. Recimo, kao ona da će Škorini birači u drugom krugu predsjedničkih izbora sigurno glasati za Kolindu Grabar-Kitarović.
Ima li Bandić deset života?
Aktualno preslagivanje zagrebačkog SDP-a u tridesetpet poslije dvanaest, pritom, nije jedini problem za sadašnju zagrebačku opoziciju. Uđe li HDZ doista u utrku s Damirom Vanđelićem, dvotrećinska većina za Tomaševića u drugom krugu, kako smo nedavno analizirali mogla bi ostati samo lijepa i davna uspomena na jednu anketu.
Problemi za zagrebačku ljevicu i lijevi centar se tako, posljednjih tjedana, množe popriličnom brzinom i jednu vrlo izglednu pobjedu sve više stavljaju pod znak pitanja. Pridruži li se u tom kolopletu teško objašnjivih političkih odluka narednih mjeseci još koja, možda će biti vrijeme i za pitanje koje se donedavno činila posve izlišnim. Ako mačke, naime, imaju devet života, je li moguće da Milan Bandić ima i – deseti?