Kako je sudstvo Zambije nakon višemjesečne torture, oslobodilo četiri hrvatska para posvojitelja i naredilo da im se vrate djeca s kojom su onda napokon doputovali u Hrvatsku, perjanice ekstremno desne scene koje su sladostrasno huškale na te ljude, svakodnevno ih nazivali opakim kriminalcima i tražili za njih dugogodišnji zatvor – sada pokušavaju oprati vlastitu savjest.
Za te bukače situacija je postala krajnje nezgodna i osobno i politički kad je viši sud u Ndoli presudio da: 1. u hrvatskom slučaju nije bilo kršenja zakona, 2. da su papiri usvojene kongoanske djece valjani, 3. da ovdje nije bilo riječi o krijumčarenju u svrhu ”trgovine i iskorištavanja djece” nego o usvajanju, 4. da su ”svjedoci” poput Ivana Pernara nevjerodostojni i da 5. Demokratska Republika Kongo nije tražila da se djeca vrate u državu svoga rođenja.
I sada, umjesto da se pokriju ušima, oni preko društvenih mreža i gdje tko stigne dokazuju da su svejedno oni u pravu, da nisu nikad ništa rekli protiv bijelih posvojitelja i crne djece i da je njihov jedini interes bio i ostao da se međunarodna posvojenja u Hrvatskoj urede zakonom kako bi se onemogućio svaki eventualni pokušaj trgovine djecom. To, naravno, nije istina nego je podvala.
Sramota za medicinsku struku
Možda se nije toliko čuditi da su na mrziteljski način u ovoj stvari istupali određeni radikalno desni političari, koji su svoju bijednu priliku da se istaknu našli u tome da je jedan od novopečenih očeva transrodna osoba i vijećnik stranke Možemo – a nju smatraju ne konkurentskom, kako bi bilo normalno, nego neprijateljskom – no da se u ista kola upreže Herman Vukušić, po zanimanju i zvanju psihijatar, to je stvarno simptom poodmaklog društvenog ludila.
Tema rasprave u Hrvatskoj liječničkoj komori morala bi biti to da jedan njihov liječnik, Herman Vukušić, osporavajući odluke zambijskog suda, s gađenjem ističe kako se ”jedno od kongoanske djece vraća u Hrvatsku s tatom koji je ustvari biološka mama”. I da se pritom ”humanistički” zgraža što je drama hrvatskih posvojitelja dobila ”nezapamćenu diplomatsku i medijsku potporu”.
Jer valjda hrvatske vlasti nisu smjele ni prstom mrdnuti da im se pomogne i trebale su ih odbaciti. I jer su mediji valjda moralno poremećeni, dekadentni i pokvareni pa su navijali da ti ljudi i njihova djeca dočekaju sretan kraj. Pa hajde da vidimo je li to sramoćenje struke od interesa za liječničku Komoru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miletić Hrvate zvao krivotvoriteljima
Što se tiče ideoloških urotnika iz politike, ah. Samo je jedan od njih, zastupnik stranke Most Marin Miletić, koji je dijelio najogavnije epitete parovima koji su usvojili djecu iz Konga, a sada sam sebi piše hvalospjeve kao bivšem nastavniku, dječjem dobročinitelju i čovjeku toplog srca.
Dok su naši ljudi bili u zambijskom zatvoru, Miletić ih je, međutim, doslovno nazivao krivotvoriteljima koji uzimaju ”ukradenu” nezbrinutu djecu iz druge države kao ”jogurt na sniženju u Lidlovom katalogu”. Osim jogurta pala mu je na pamet i prispodoba s cipelama. ”Salonska ljevica misli da je dijete lijepa skupocjena cipela na popustu u nekom fora izlogu i da novcem mogu namiriti svoje egoistične hirove pa da paradiraju subotnjom špicom na Cvjetnom trgu, što je zastrašujuće”, optuživao je Miletić.
U dahu je napao i novinare – ”koji od kurvi rade svetice, a od svetica nedolične žene” – da su se trudili ”drugačije prikazati ovu mračnu igru s nevinom afričkom djecom.” Bilo je ovakvih i sličnih pogrda još dosta s njegove strane, ali kako nije ispalo po njegovome, Miletić u svom najnovijem izdanju od sebe pravi nevinu žrtvu pokušaja da se njemu ”utrpa mržnja, što je odvratno i potpuno demonski”. Jer on je cijelo vrijeme ”samo” želio da se ”hrvatski sustav unaprijedi i da našu i drugu djecu sačuvamo od svega od čega ih treba sačuvati”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Isto govorio i niz drugih političara
U istom tonu govorila je protiv hrvatskih parova i ostalih posvojitelja afričke djece (kojih u Hrvatskoj ima blizu dvjesto) i Miletićeva stranačka kolegica Selak Raspudić, koja sada također uzrujano tvrdi da joj se njezini vlastiti istupi zlonamjerno smještaju, zatim zastupnici suverenista Marko Milanović Litre, Vesna Vučemilović i Željko Sačić, ordinarni Hrvoje Zekanović i neki drugi.
Eto kako se na jednom jedinom slučaju, koji se tiče samo 12 ljudi, razbila u paramparčad ideja da cijela opozicija treba zajedno izaći na izbore da bi se srušio HDZ i izveo obračun s korupcijom, ideja koju su osobito gurali zastupnik Mosta Nino Raspudić i predsjednik HSS-a Krešo Beljak.
Tijesna suradnja ideološki direktno suprotstavljenih stranaka pala bi na prvoj okuci jer se znatne, a mjestimično i ogromne razlike u poimanju života, svijeta i međuljudskih odnosa teško mire. A pritom su u Hrvatskoj vječni problem i kamen spoticanja čak i one vrijednosti koje su postale standard naprednih država, bez obzira na kroj društva i političko usmjerenje vlasti. Zato je jedini smisleni princip predizbornog, ali i postizbornog povezivanja unutar opozicije – što širi katalog zajedničkih uvjerenja. Tko to ranije nije shvatio, evo mu Zambije pa neka promisli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mučno je gledati kako desničari pokušavaju oprati vlastitu savjest nakon što su mjesecima huškali oko Zambije
Ponašanje desnice oko Hrvata u Zambiji dokaz je da od ideje o ujedinjenoj oporbi nikad neće i ne može biti ništa
I sada, umjesto da se pokriju ušima, oni preko društvenih mreža i gdje tko stigne dokazuju da su svejedno oni u pravu, da nisu nikad ništa rekli protiv bijelih posvojitelja i crne djece i da je njihov jedini interes bio i ostao da se međunarodna posvojenja u Hrvatskoj urede zakonom kako bi se onemogućio svaki eventualni pokušaj trgovine djecom. To, naravno, nije istina
Kako je sudstvo Zambije nakon višemjesečne torture, oslobodilo četiri hrvatska para posvojitelja i naredilo da im se vrate djeca s kojom su onda napokon doputovali u Hrvatsku, perjanice ekstremno desne scene koje su sladostrasno huškale na te ljude, svakodnevno ih nazivali opakim kriminalcima i tražili za njih dugogodišnji zatvor – sada pokušavaju oprati vlastitu savjest.
Za te bukače situacija je postala krajnje nezgodna i osobno i politički kad je viši sud u Ndoli presudio da: 1. u hrvatskom slučaju nije bilo kršenja zakona, 2. da su papiri usvojene kongoanske djece valjani, 3. da ovdje nije bilo riječi o krijumčarenju u svrhu ”trgovine i iskorištavanja djece” nego o usvajanju, 4. da su ”svjedoci” poput Ivana Pernara nevjerodostojni i da 5. Demokratska Republika Kongo nije tražila da se djeca vrate u državu svoga rođenja.
I sada, umjesto da se pokriju ušima, oni preko društvenih mreža i gdje tko stigne dokazuju da su svejedno oni u pravu, da nisu nikad ništa rekli protiv bijelih posvojitelja i crne djece i da je njihov jedini interes bio i ostao da se međunarodna posvojenja u Hrvatskoj urede zakonom kako bi se onemogućio svaki eventualni pokušaj trgovine djecom. To, naravno, nije istina nego je podvala.
Sramota za medicinsku struku
Možda se nije toliko čuditi da su na mrziteljski način u ovoj stvari istupali određeni radikalno desni političari, koji su svoju bijednu priliku da se istaknu našli u tome da je jedan od novopečenih očeva transrodna osoba i vijećnik stranke Možemo – a nju smatraju ne konkurentskom, kako bi bilo normalno, nego neprijateljskom – no da se u ista kola upreže Herman Vukušić, po zanimanju i zvanju psihijatar, to je stvarno simptom poodmaklog društvenog ludila.
Tema rasprave u Hrvatskoj liječničkoj komori morala bi biti to da jedan njihov liječnik, Herman Vukušić, osporavajući odluke zambijskog suda, s gađenjem ističe kako se ”jedno od kongoanske djece vraća u Hrvatsku s tatom koji je ustvari biološka mama”. I da se pritom ”humanistički” zgraža što je drama hrvatskih posvojitelja dobila ”nezapamćenu diplomatsku i medijsku potporu”.
Jer valjda hrvatske vlasti nisu smjele ni prstom mrdnuti da im se pomogne i trebale su ih odbaciti. I jer su mediji valjda moralno poremećeni, dekadentni i pokvareni pa su navijali da ti ljudi i njihova djeca dočekaju sretan kraj. Pa hajde da vidimo je li to sramoćenje struke od interesa za liječničku Komoru.
Miletić Hrvate zvao krivotvoriteljima
Što se tiče ideoloških urotnika iz politike, ah. Samo je jedan od njih, zastupnik stranke Most Marin Miletić, koji je dijelio najogavnije epitete parovima koji su usvojili djecu iz Konga, a sada sam sebi piše hvalospjeve kao bivšem nastavniku, dječjem dobročinitelju i čovjeku toplog srca.
Dok su naši ljudi bili u zambijskom zatvoru, Miletić ih je, međutim, doslovno nazivao krivotvoriteljima koji uzimaju ”ukradenu” nezbrinutu djecu iz druge države kao ”jogurt na sniženju u Lidlovom katalogu”. Osim jogurta pala mu je na pamet i prispodoba s cipelama. ”Salonska ljevica misli da je dijete lijepa skupocjena cipela na popustu u nekom fora izlogu i da novcem mogu namiriti svoje egoistične hirove pa da paradiraju subotnjom špicom na Cvjetnom trgu, što je zastrašujuće”, optuživao je Miletić.
U dahu je napao i novinare – ”koji od kurvi rade svetice, a od svetica nedolične žene” – da su se trudili ”drugačije prikazati ovu mračnu igru s nevinom afričkom djecom.” Bilo je ovakvih i sličnih pogrda još dosta s njegove strane, ali kako nije ispalo po njegovome, Miletić u svom najnovijem izdanju od sebe pravi nevinu žrtvu pokušaja da se njemu ”utrpa mržnja, što je odvratno i potpuno demonski”. Jer on je cijelo vrijeme ”samo” želio da se ”hrvatski sustav unaprijedi i da našu i drugu djecu sačuvamo od svega od čega ih treba sačuvati”.
Isto govorio i niz drugih političara
U istom tonu govorila je protiv hrvatskih parova i ostalih posvojitelja afričke djece (kojih u Hrvatskoj ima blizu dvjesto) i Miletićeva stranačka kolegica Selak Raspudić, koja sada također uzrujano tvrdi da joj se njezini vlastiti istupi zlonamjerno smještaju, zatim zastupnici suverenista Marko Milanović Litre, Vesna Vučemilović i Željko Sačić, ordinarni Hrvoje Zekanović i neki drugi.
Eto kako se na jednom jedinom slučaju, koji se tiče samo 12 ljudi, razbila u paramparčad ideja da cijela opozicija treba zajedno izaći na izbore da bi se srušio HDZ i izveo obračun s korupcijom, ideja koju su osobito gurali zastupnik Mosta Nino Raspudić i predsjednik HSS-a Krešo Beljak.
Tijesna suradnja ideološki direktno suprotstavljenih stranaka pala bi na prvoj okuci jer se znatne, a mjestimično i ogromne razlike u poimanju života, svijeta i međuljudskih odnosa teško mire. A pritom su u Hrvatskoj vječni problem i kamen spoticanja čak i one vrijednosti koje su postale standard naprednih država, bez obzira na kroj društva i političko usmjerenje vlasti. Zato je jedini smisleni princip predizbornog, ali i postizbornog povezivanja unutar opozicije – što širi katalog zajedničkih uvjerenja. Tko to ranije nije shvatio, evo mu Zambije pa neka promisli.