U ne pretjerano dugačkoj povijesti modernog hrvatskog višestranačja, nekoliko je doista bitnih datuma. Najpoznatiji je, po kontroverzama koje izaziva, 30. svibnja, kada je 1990. formiran prvi višestranački saziv Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, a koji je stranka koja je pobijedila na prvim izborima odlučila učiniti Danom državnosti.
No, bilo je te 1990. godine još vrlo važnih, doista povijesnih datuma na putu da Hrvatska postane višestranačka parlamentarna demokracija, a koji su pali u zaborav. Recimo, 5. veljače, kad su izdane dozvole za registraciju prvih osam stranaka, 15. veljače, kad su usvojeni Ustavni amandmani kojima su omogućeni višestranački izbori i, na kraju, 22. travnja kad je doista i održan prvi krug izbora.
Važnost drugačijeg tipa
Deset godina kasnije, hrvatsko višestranačje je imalo još jedan važan datum – 3. siječnja 2000. godine dotad vladajući HDZ, čija je vladavina vremenom dobila značajnu patinu autoritarizma, prvi put je izgubio na izborima. Nakon toga kao da se povijest primirila, a izborna natjecanja i smjene vlasti krenule prema željenoj rutini jedne sve zrelije demokratske države.
A onda je došao 7. lipnja 2017. godine. Značaj onoga što se dogodilo na današnji dan prije šest godina svakako ispunjava definiciju bitnog datuma u povijesti hrvatske demokratske politike – ali posve drugačijeg tipa od datuma koje smo dosad spominjali. Tog dana je, naime, počelo rastakanje hrvatskog višestranačja.
Glasanje o Mariću
Naime, nakon izborne pobjede 2016. godine HDZ koji je vodio tad još svježi predsjednik stranke Andrej Plenković, sklopio je vladajuću koaliciju s Mostom. Stranka Bože Petrova, međutim, kao i u Vladi prije ove, nije se kanila svesti na dizače ruku – brzo su krenule nesuglasice, koje su kulminirale oko Agrokora i glasanja o povjerenju ministru financija Zdravku Mariću.
Plenković je iz Vlade izbacio članove Mosta i time doveo u pitanje svoju većinu u Saboru. Marić je spašen glasom dotadašnjeg zastupnika SDP-a, protiv kojeg se u tom trenutku vodila kriminalistička istraga. No, to je bio tek uvod, a HDZ-u je svakako do većine nedostajao još jedan glas (izjašnjavanje o Mariću završilo je neriješenim rezultatom, što je značilo da ostaje ministar).
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Kupovina” zastupnika
Iako je možda glas Tomislava Sauche bio “pražetončić” Plenkovićeve saborske većine, nije bilo prvi put da pojedini izabrani zastupnici – posebno u lokalnim sredinama, odmah nakon izbora mijenjaju boje i pretrče HDZ-u. Uostalom, tako je ova stranka “riješila” i čuvenu zagrebačku krizu, gdje HDZ nikako nije mogao do većine i vlasti u Gradskoj skupštini. Dok ih, nakon izvanrednih izbora, nisu “pojačala” dva prebjegla člana HSS-a.
“Kupovina” zastupnika na lokalnoj razini bila je i problem u vrijeme pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, jer Bruxelles nije blagonaklono gledao na takav način formiranja vlasti. No, Plenković je preuzeo zemlju koja je već nekoliko godina bila u EU, što je značilo da kontrole više, praktički, nema.
HNS-ov obrat
Ono što se dogodilo 7. lipnja 2017. bilo je, međutim, mnogo gore od svih dotadašnjih pojedinačnih prelazaka iz oporbenih u vladajuće redove. Plenković je, naime, pridobio cijelu jednu oporbenu stranku (uz izuzetak onih koji su je, zgađeni, napustili već sljedećeg dana). Stranku koja je, pritom, bila najkritičnija prema dotadašnjoj vlasti. I čiji čelnici su danima tvrdili kako ne idu u koaliciju s HDZ-om, bijesni što ih se uopće maltretira s tim sumanutim idejama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, Središnji odbor HNS-a je 7. lipnja izglasao ulazak u koaliciju s HDZ-om, a Hrvatska je time ušla u razdoblje “političke stabilnosti” – sigurne većine u Saboru, povremeno osiguravane i novim prebjezima iz oporbe. Takva praksa “podebljavanja” saborske većine nastavljena je i u ovom mandatu.
Desant na institucije
Trend koji je pokrenut 7. lipnja masovnom HNS-ovom prevarom onih koji su im dali glas, međutim, nije se zaustavio samo na normaliziranju tzv. “žetončića”, kako je pokojni Milan Bandić nazivao prebjege. Kako su prolazili mjeseci i godine, vlast HDZ-a i Andreja Plenkovića bivala je sve osornijom prema bilo kojim točkama otpora – radilo se to o medijima, opoziciji, stručnjacima ili institucijama sustava koje bi morale biti neovisne.
Operacija demontaže ovlasti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, primjerice, trajala je godinama. Pučko pravobraniteljstvo je, zbog upornog zanovijetanja bivše pravobraniteljice oko prava migranata praktički isključeno iz sustava, a sve silne sramote s aktualnom šeficom DORH-a je neugodno i nabrajati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve je dobro
Uglavnom, šest godina nakon 7. lipnja 2017. godine, hrvatsko višestranačje i demokracija uvukli su se u sebe kao loš komad odjeće nakon nekoliko pranja. Toliko da gotovo nikog ne čudi kad cijeli niz analitičara u projekciji slaganja saborske većine nakon izbora 2020. ili ovih koji slijede naredne godine računaju s mogućnosti da HDZ okupi većinu i uz pomoć dijela oporbenih stranaka. Ili kad ta stranka, s neskrivenim prezirom odbije samu ideju da u promjeni granica izbornih jedinica sudjeluje oporba ili, sakloni Bože, struka.
Kad premijer objasni da on “zna” kako nastaju prilozi u medijima, uz brifove PR agencija ili izvrijeđa birače što nisu izabrali njegove, dakako fenomenalne, kandidate na lokalnim izborima u Splitu. Kad se ključni dokument za višegodišnji razvoj zemlje sastavi u krugu najužih premijerovih suradnika i uopće ne pokaže saborskim zastupnicima…
Plodovi “političke stabilnosti”
Sve to – i još mnogo, mnogo sličnih devijacija – su plodovi “političke stabilnosti”, konfiguracije koja garantira posvemašnju moć vladajućoj stranci i još veću njenom predsjedniku. Moć uz koju su, nije bile teško predivdjeti, uskoro krenule nicati i brojne korupcijske afere.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plodovi su to zasijani 7. lipnja 2017. godine, tmrunog dana hrvatske demokracije, kojeg svakako valja sačuvati od zaborava. Kao opomenu.
Prije točno šest godina došlo je do presudne prevare birača. I tako je počelo rastakanje hrvatskog višestranačja
Masovna HNS-ova prevara vlastitih birača bila je početak razdoblja "političke stabilnosti" čiji su plodovi sve otrovniji
Šest godina nakon 7. lipnja 2017. godine, hrvatsko višestranačje i demokracija uvukli su se u sebe kao loš komad odjeće nakon nekoliko pranja
U ne pretjerano dugačkoj povijesti modernog hrvatskog višestranačja, nekoliko je doista bitnih datuma. Najpoznatiji je, po kontroverzama koje izaziva, 30. svibnja, kada je 1990. formiran prvi višestranački saziv Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, a koji je stranka koja je pobijedila na prvim izborima odlučila učiniti Danom državnosti.
No, bilo je te 1990. godine još vrlo važnih, doista povijesnih datuma na putu da Hrvatska postane višestranačka parlamentarna demokracija, a koji su pali u zaborav. Recimo, 5. veljače, kad su izdane dozvole za registraciju prvih osam stranaka, 15. veljače, kad su usvojeni Ustavni amandmani kojima su omogućeni višestranački izbori i, na kraju, 22. travnja kad je doista i održan prvi krug izbora.
Važnost drugačijeg tipa
Deset godina kasnije, hrvatsko višestranačje je imalo još jedan važan datum – 3. siječnja 2000. godine dotad vladajući HDZ, čija je vladavina vremenom dobila značajnu patinu autoritarizma, prvi put je izgubio na izborima. Nakon toga kao da se povijest primirila, a izborna natjecanja i smjene vlasti krenule prema željenoj rutini jedne sve zrelije demokratske države.
A onda je došao 7. lipnja 2017. godine. Značaj onoga što se dogodilo na današnji dan prije šest godina svakako ispunjava definiciju bitnog datuma u povijesti hrvatske demokratske politike – ali posve drugačijeg tipa od datuma koje smo dosad spominjali. Tog dana je, naime, počelo rastakanje hrvatskog višestranačja.
Glasanje o Mariću
Naime, nakon izborne pobjede 2016. godine HDZ koji je vodio tad još svježi predsjednik stranke Andrej Plenković, sklopio je vladajuću koaliciju s Mostom. Stranka Bože Petrova, međutim, kao i u Vladi prije ove, nije se kanila svesti na dizače ruku – brzo su krenule nesuglasice, koje su kulminirale oko Agrokora i glasanja o povjerenju ministru financija Zdravku Mariću.
Plenković je iz Vlade izbacio članove Mosta i time doveo u pitanje svoju većinu u Saboru. Marić je spašen glasom dotadašnjeg zastupnika SDP-a, protiv kojeg se u tom trenutku vodila kriminalistička istraga. No, to je bio tek uvod, a HDZ-u je svakako do većine nedostajao još jedan glas (izjašnjavanje o Mariću završilo je neriješenim rezultatom, što je značilo da ostaje ministar).
“Kupovina” zastupnika
Iako je možda glas Tomislava Sauche bio “pražetončić” Plenkovićeve saborske većine, nije bilo prvi put da pojedini izabrani zastupnici – posebno u lokalnim sredinama, odmah nakon izbora mijenjaju boje i pretrče HDZ-u. Uostalom, tako je ova stranka “riješila” i čuvenu zagrebačku krizu, gdje HDZ nikako nije mogao do većine i vlasti u Gradskoj skupštini. Dok ih, nakon izvanrednih izbora, nisu “pojačala” dva prebjegla člana HSS-a.
“Kupovina” zastupnika na lokalnoj razini bila je i problem u vrijeme pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, jer Bruxelles nije blagonaklono gledao na takav način formiranja vlasti. No, Plenković je preuzeo zemlju koja je već nekoliko godina bila u EU, što je značilo da kontrole više, praktički, nema.
HNS-ov obrat
Ono što se dogodilo 7. lipnja 2017. bilo je, međutim, mnogo gore od svih dotadašnjih pojedinačnih prelazaka iz oporbenih u vladajuće redove. Plenković je, naime, pridobio cijelu jednu oporbenu stranku (uz izuzetak onih koji su je, zgađeni, napustili već sljedećeg dana). Stranku koja je, pritom, bila najkritičnija prema dotadašnjoj vlasti. I čiji čelnici su danima tvrdili kako ne idu u koaliciju s HDZ-om, bijesni što ih se uopće maltretira s tim sumanutim idejama.
Međutim, Središnji odbor HNS-a je 7. lipnja izglasao ulazak u koaliciju s HDZ-om, a Hrvatska je time ušla u razdoblje “političke stabilnosti” – sigurne većine u Saboru, povremeno osiguravane i novim prebjezima iz oporbe. Takva praksa “podebljavanja” saborske većine nastavljena je i u ovom mandatu.
Desant na institucije
Trend koji je pokrenut 7. lipnja masovnom HNS-ovom prevarom onih koji su im dali glas, međutim, nije se zaustavio samo na normaliziranju tzv. “žetončića”, kako je pokojni Milan Bandić nazivao prebjege. Kako su prolazili mjeseci i godine, vlast HDZ-a i Andreja Plenkovića bivala je sve osornijom prema bilo kojim točkama otpora – radilo se to o medijima, opoziciji, stručnjacima ili institucijama sustava koje bi morale biti neovisne.
Operacija demontaže ovlasti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, primjerice, trajala je godinama. Pučko pravobraniteljstvo je, zbog upornog zanovijetanja bivše pravobraniteljice oko prava migranata praktički isključeno iz sustava, a sve silne sramote s aktualnom šeficom DORH-a je neugodno i nabrajati.
Sve je dobro
Uglavnom, šest godina nakon 7. lipnja 2017. godine, hrvatsko višestranačje i demokracija uvukli su se u sebe kao loš komad odjeće nakon nekoliko pranja. Toliko da gotovo nikog ne čudi kad cijeli niz analitičara u projekciji slaganja saborske većine nakon izbora 2020. ili ovih koji slijede naredne godine računaju s mogućnosti da HDZ okupi većinu i uz pomoć dijela oporbenih stranaka. Ili kad ta stranka, s neskrivenim prezirom odbije samu ideju da u promjeni granica izbornih jedinica sudjeluje oporba ili, sakloni Bože, struka.
Kad premijer objasni da on “zna” kako nastaju prilozi u medijima, uz brifove PR agencija ili izvrijeđa birače što nisu izabrali njegove, dakako fenomenalne, kandidate na lokalnim izborima u Splitu. Kad se ključni dokument za višegodišnji razvoj zemlje sastavi u krugu najužih premijerovih suradnika i uopće ne pokaže saborskim zastupnicima…
Plodovi “političke stabilnosti”
Sve to – i još mnogo, mnogo sličnih devijacija – su plodovi “političke stabilnosti”, konfiguracije koja garantira posvemašnju moć vladajućoj stranci i još veću njenom predsjedniku. Moć uz koju su, nije bile teško predivdjeti, uskoro krenule nicati i brojne korupcijske afere.
Plodovi su to zasijani 7. lipnja 2017. godine, tmrunog dana hrvatske demokracije, kojeg svakako valja sačuvati od zaborava. Kao opomenu.