Imam jednu poučnu pričicu za saborskog zastupnika Hrvoja Zekanovića i njegove klonove premda je teško pojmljivo da bi takvih štraca poput njega bilo još. Zekanović je, naime, izjavio da su roditelji djece s teškim invaliditetom i teškoćama u razvoju prošlog tjedna izveli u Saboru “morbidni show” time što su i svoju djecu doveli da s tribine prate raspravu o njihovim pravima. Oko Zekanovića bi nakon ovoga trebalo podići sanitarni kordon, tako da ga više nitko nikad ne citira čak ni oko odvoza smeća i oko saborskog poslovnika, ali kako se to neće dogoditi, probajmo pedagoški s tim žalibože profesorom koji je završio u politici.
Dakle, moj prijatelj, mlađi čovjek, teški je fizički invalid. Ne samo da se ne može kretati bez kolica, nego u kolicima teško i sjedi, uvijek je povijen u struku, a i malo teže govori. Za razliku od Zekanovića, on je jako pametan. Vrijedan je, čvrstog karaktera i s drugima uvijek dobro raspoložen. Nije teško pretpostaviti kako mu je kad je sam, a živi sam. Kad mora razvezati tenisice, svući se i leći u krevet pa se onda ujutro ustati i sve ispočetka. Kad se treba oprati. Ići na zahod. A priča je ova.
Nije ni na intelektualnoj razini djece
Prije stanovitog vremena ugledala sam ga za udaljenim stolom u kafiću gdje smo sjedile dvije male djevojčice i ja. Mahnula sam mu da dolazimo do njega čim platimo. Onda sam pripremila djecu. Sad ćemo se ići javiti mom dragom prijatelju koji ne može hodati i nije baš sasvim dobro i neka ga lijepo pozdrave jer ga ja jako volim. Počele su se meškoljiti. One neće, ne bi. Kaaako? Pa tužno im je gledati tog barbu koji se mora tako mučiti. Poslije će cijeli dan biti žalosne. Ne žele biti žalosne.
Rekla sam da je njima sigurno neusporedivo manje teško od gledanja nego njemu kome je tako kako jest svaki dan otkako se rodio. Malo posramljene, klimnule su da se slažu. Imale su tada sedam ili osam godina. Otišle smo k njemu. Kad smo se rastajali, poljubile su ga.
Zekanović, uvaženi narodni zastupnik, koji se još k tome školovao za nastavničko zvanje, nije, koliko vidimo, čak ni na intelektualnoj i osjećajnoj razini djece u prvim razredima osnovne škole.
Zekanović se ponaša kao tipični papak
Čak i mala djeca mogu razumjeti da su invalidi i osobe koje zdravlje nije poslužilo jednaki kao i svi mi ostali, da su to isto ljudi kojima treba pokazati poštovanje, možda čak i veće zbog muka kroz koje prolaze, i da ih bi ih bilo ružno i neljudski na bilo koji način segregirati. Tome ih ispravno uči i inkluzivna škola u koju poneki od njihovih malih razrednih kolega dolaze s pomagalima za hodanje, malo sporiji u učenju ili nespretni u izražavanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No za Zekanovića je to preteško gradivo i on ga nije u stanju naučiti. Zato se ponaša kao tipični papak. Smeta mu da se u hrvatski Sabor dovodi djecu i mlade ljude u kolicima. Iskrivljene. Zgrčene. Zgrbljene. S nekontroliranim grimasama na licu. S autističnim pogledom i kretnjama. Koji isprekidano dišu i dahću. I kojima pogled bježi pod kapke. Djecu koja nisu dobro.
Zekanović ih ne želi gledati. Sam prizor njihovog postojanja za njega je “morbidni show”. Neka ih drže tamo gdje ih on ne vidi. Jer njegova su djeca zdrava. Tri kćeri, a ništa osjećaja. Kako li odgaja kao otac, pitaš se. Jer Zekanović je zapravo osoba s posebnim potrebama, puno ozbiljnije zdravstveno okrnjen nego nesretni ljudi na koje se vulgarno okomio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon ovog ispada prema osobama s posebnim potrebama, oko Zekanovića bi trebalo napraviti sanitarni koridor
Saborski zastupnik ne želi gledati mlade ljude u kolicima
Čak i mala djeca mogu razumjeti da su osobe koje zdravlje nije poslužilo jednaki kao i svi mi ostali, da su to isto ljudi kojima treba pokazati poštovanje, možda čak i veće zbog muka kroz koje prolaze, i da ih bi ih bilo ružno i neljudski na bilo koji način segregirati
Imam jednu poučnu pričicu za saborskog zastupnika Hrvoja Zekanovića i njegove klonove premda je teško pojmljivo da bi takvih štraca poput njega bilo još. Zekanović je, naime, izjavio da su roditelji djece s teškim invaliditetom i teškoćama u razvoju prošlog tjedna izveli u Saboru “morbidni show” time što su i svoju djecu doveli da s tribine prate raspravu o njihovim pravima. Oko Zekanovića bi nakon ovoga trebalo podići sanitarni kordon, tako da ga više nitko nikad ne citira čak ni oko odvoza smeća i oko saborskog poslovnika, ali kako se to neće dogoditi, probajmo pedagoški s tim žalibože profesorom koji je završio u politici.
Dakle, moj prijatelj, mlađi čovjek, teški je fizički invalid. Ne samo da se ne može kretati bez kolica, nego u kolicima teško i sjedi, uvijek je povijen u struku, a i malo teže govori. Za razliku od Zekanovića, on je jako pametan. Vrijedan je, čvrstog karaktera i s drugima uvijek dobro raspoložen. Nije teško pretpostaviti kako mu je kad je sam, a živi sam. Kad mora razvezati tenisice, svući se i leći u krevet pa se onda ujutro ustati i sve ispočetka. Kad se treba oprati. Ići na zahod. A priča je ova.
Nije ni na intelektualnoj razini djece
Prije stanovitog vremena ugledala sam ga za udaljenim stolom u kafiću gdje smo sjedile dvije male djevojčice i ja. Mahnula sam mu da dolazimo do njega čim platimo. Onda sam pripremila djecu. Sad ćemo se ići javiti mom dragom prijatelju koji ne može hodati i nije baš sasvim dobro i neka ga lijepo pozdrave jer ga ja jako volim. Počele su se meškoljiti. One neće, ne bi. Kaaako? Pa tužno im je gledati tog barbu koji se mora tako mučiti. Poslije će cijeli dan biti žalosne. Ne žele biti žalosne.
Rekla sam da je njima sigurno neusporedivo manje teško od gledanja nego njemu kome je tako kako jest svaki dan otkako se rodio. Malo posramljene, klimnule su da se slažu. Imale su tada sedam ili osam godina. Otišle smo k njemu. Kad smo se rastajali, poljubile su ga.
Zekanović, uvaženi narodni zastupnik, koji se još k tome školovao za nastavničko zvanje, nije, koliko vidimo, čak ni na intelektualnoj i osjećajnoj razini djece u prvim razredima osnovne škole.
Zekanović se ponaša kao tipični papak
Čak i mala djeca mogu razumjeti da su invalidi i osobe koje zdravlje nije poslužilo jednaki kao i svi mi ostali, da su to isto ljudi kojima treba pokazati poštovanje, možda čak i veće zbog muka kroz koje prolaze, i da ih bi ih bilo ružno i neljudski na bilo koji način segregirati. Tome ih ispravno uči i inkluzivna škola u koju poneki od njihovih malih razrednih kolega dolaze s pomagalima za hodanje, malo sporiji u učenju ili nespretni u izražavanju.
No za Zekanovića je to preteško gradivo i on ga nije u stanju naučiti. Zato se ponaša kao tipični papak. Smeta mu da se u hrvatski Sabor dovodi djecu i mlade ljude u kolicima. Iskrivljene. Zgrčene. Zgrbljene. S nekontroliranim grimasama na licu. S autističnim pogledom i kretnjama. Koji isprekidano dišu i dahću. I kojima pogled bježi pod kapke. Djecu koja nisu dobro.
Zekanović ih ne želi gledati. Sam prizor njihovog postojanja za njega je “morbidni show”. Neka ih drže tamo gdje ih on ne vidi. Jer njegova su djeca zdrava. Tri kćeri, a ništa osjećaja. Kako li odgaja kao otac, pitaš se. Jer Zekanović je zapravo osoba s posebnim potrebama, puno ozbiljnije zdravstveno okrnjen nego nesretni ljudi na koje se vulgarno okomio.