Vijeće Europske unije ovaj je tjedan donijelo odluku da Hrvatska ulazi u Schengen. Od 1. siječnja 2023. prema zemljama EU ukidaju se granične kontrole, što u praksi znači da su naplatne kućice na autocestama nadživjele granične prijelaze, a to puno govori i o načinu na koji funkcionira Hrvatska i koliko smo nespremni na bilo kakve unutarnje promjene.
Ukidanje graničnih kontrola svakako će olakšati putovanja i promet roba. Za turiste koji ulaze u zemlju, na primjer, na Bregani više neće biti zaustavljanja, ali već nakon 20 kilometara vožnje u Hrvatskoj čekat će ih iznenađenje – naplatne kućice u Lučkom, na kojima će se i dalje stvarati kolone.
Interesi uske skupine ljudi na prvom mjestu
Ova situacija simbolično pokazuje koliko je otpor promjenama unutar zemlje snažan. Zemlje u okruženju – poput Slovenije, Češke ili Slovačke – već odavno imaju moderne sustave naplate cestarina, kod kojih nema nikakvog zaustavljanja, stajanja i maltretiranja.
Hrvatska, zbog interesa vrlo uske skupine ljudi, do danas nije uspjela uvesti neki od takvih sustava, iako smo naglašeno turistička zemlja i to pitanje nam je daleko važnije nego drugima. No, radije godinama naplatom cestarine maltretiramo i sebe i turiste, nego da cestarske firme podijele par stotina otkaza na naplati cestarine, ili ljude presele na druga radna mjesta.
Sve smo dublje u EU, ali i dalje slabo funkcioniramo
Slično funkcioniramo i u drugim područjima, pa bez obzira na to što smo već gotovo cijelo desetljeće članica EU, nismo se bili u stanju obračunati s korupcijom i provesti reforme ključnih sustava – od pravosuđa, preko zdravstva do mirovinskog sustava.
Institucije i dalje slabo funkcioniraju, što se najbolje vidjelo nakon što je u Zagrebu proradio ured EU tužitelja, pa se počeo baviti slučajevima koje bi hrvatske institucije vrlo teško, ili nikako, mogle riješiti. Poput slučaja bivše ministrice Gabrijele Žalac, čiji se predmet povlačio po ladicama, sve dok ga nisu preuzele EU institucije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako se Hrvatskoj od ulaska u EU otvaraju velike prilike, jer na raspolaganju imamo fondove koji bi nam trebali pomoći u približavanju standardu zapadnoeuropskih zemalja, vrlo je upitno koliko smo efikasni u njihovom iskorištavanju. Dovoljno se sjetiti onih milijardi koje smo imali na raspolaganju iz kriznog fonda EU za sanaciju šteta od potresa – za taj novac morali smo moliti produljenje roka jer ga zbog nesposobnosti administracije nismo stigli iskoristiti u uobičajenom roku.
Propast reforme lokalnih jedinica gledamo uživo
Reforma sustava lokalnih jedinica upravo neslavno propada. Kao što znamo, imamo više od 500 lokalnih jedinica, od čega preko 400 općina. Za mnoge od njih ne postoji nikakav racionalan razlog da samostalno egzistiraju. Vlada je stoga pokušala pokrenuti njihovo spajanje, nudeći im financijske benefite.
No, kao što se i očekivalo, od cijele priče neće biti ništa, jer je lokalnim načelnicima osobni interes daleko ispred interesa građana, pa im je važnije da ostanu lokalni šerifi, makar i u mjestu od 500 stanovnika, nego da se pripoje susjednom gradu ili većoj općini i tako ostvare uštede za stanovništvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na našim autocestama i dalje stoje rampe
Racionalizacija broja zaposlenih u javnom sektoru nije mogla propasti, jer nikada nije ni pokrenuta. Usprkos tome što bi digitalizacija rada javne administracije olakšala život građanima, koji ne bi morali obilaziti šaltere, još uvijek nisu dostupne mnoge usluge koje bi se inače mogle obavljati “na daljinu”. Također, do sada dosegnuti stupanj digitalnih usluga nije pridonio smanjenju zaposlenih u administraciji – njihov broj, u najbolju ruku stagnira, iako se procjenjivalo da u javnom sektoru postoje deseci tisuća ljudi viška.
Zapravo smo sada došli u apsurdnu situaciju da istovremeno u administraciji imamo i višak i manjak ljudi. S jedne strane mnogi rade na pozicijama koje bi mogle biti ukinute, dok istovremeno nije moguće naći stručnjake za određena područja – poput IT-ja ili EU fondova – koji bi htjeli raditi za državu.
Ukratko, Hrvatska je zaista posljednjih godina postigla određene uspjehe. Nakon ulaska u EU, sada ulazimo i u Schengen i eurozonu, čime ćemo biti potpuno integrirani u EU, ali iznutra smo još uvijek prilično truli. Granice prema Europi padaju, ali na našim autocestama i dalje stoje rampe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naplatne kućice na autocestama preživjele su i ukidanje graničnih prijelaza. To govori sve o Hrvatskoj
Rampe na našim cestama su neuništive
Zemlje u okruženju poput Slovenije, Češke ili Slovačke već odavno imaju moderne sustave naplate cestarina, kod kojih nema nikakvog zaustavljanja, stajanja i maltretiranja. No mi radije naplatom cestarine mučimo i sebe i turiste, nego da cestarske firme podijele par stotina otkaza na naplati cestarine, ili ljude presele na druga radna mjesta
Vijeće Europske unije ovaj je tjedan donijelo odluku da Hrvatska ulazi u Schengen. Od 1. siječnja 2023. prema zemljama EU ukidaju se granične kontrole, što u praksi znači da su naplatne kućice na autocestama nadživjele granične prijelaze, a to puno govori i o načinu na koji funkcionira Hrvatska i koliko smo nespremni na bilo kakve unutarnje promjene.
Ukidanje graničnih kontrola svakako će olakšati putovanja i promet roba. Za turiste koji ulaze u zemlju, na primjer, na Bregani više neće biti zaustavljanja, ali već nakon 20 kilometara vožnje u Hrvatskoj čekat će ih iznenađenje – naplatne kućice u Lučkom, na kojima će se i dalje stvarati kolone.
Interesi uske skupine ljudi na prvom mjestu
Ova situacija simbolično pokazuje koliko je otpor promjenama unutar zemlje snažan. Zemlje u okruženju – poput Slovenije, Češke ili Slovačke – već odavno imaju moderne sustave naplate cestarina, kod kojih nema nikakvog zaustavljanja, stajanja i maltretiranja.
Hrvatska, zbog interesa vrlo uske skupine ljudi, do danas nije uspjela uvesti neki od takvih sustava, iako smo naglašeno turistička zemlja i to pitanje nam je daleko važnije nego drugima. No, radije godinama naplatom cestarine maltretiramo i sebe i turiste, nego da cestarske firme podijele par stotina otkaza na naplati cestarine, ili ljude presele na druga radna mjesta.
Sve smo dublje u EU, ali i dalje slabo funkcioniramo
Slično funkcioniramo i u drugim područjima, pa bez obzira na to što smo već gotovo cijelo desetljeće članica EU, nismo se bili u stanju obračunati s korupcijom i provesti reforme ključnih sustava – od pravosuđa, preko zdravstva do mirovinskog sustava.
Institucije i dalje slabo funkcioniraju, što se najbolje vidjelo nakon što je u Zagrebu proradio ured EU tužitelja, pa se počeo baviti slučajevima koje bi hrvatske institucije vrlo teško, ili nikako, mogle riješiti. Poput slučaja bivše ministrice Gabrijele Žalac, čiji se predmet povlačio po ladicama, sve dok ga nisu preuzele EU institucije.
Iako se Hrvatskoj od ulaska u EU otvaraju velike prilike, jer na raspolaganju imamo fondove koji bi nam trebali pomoći u približavanju standardu zapadnoeuropskih zemalja, vrlo je upitno koliko smo efikasni u njihovom iskorištavanju. Dovoljno se sjetiti onih milijardi koje smo imali na raspolaganju iz kriznog fonda EU za sanaciju šteta od potresa – za taj novac morali smo moliti produljenje roka jer ga zbog nesposobnosti administracije nismo stigli iskoristiti u uobičajenom roku.
Propast reforme lokalnih jedinica gledamo uživo
Reforma sustava lokalnih jedinica upravo neslavno propada. Kao što znamo, imamo više od 500 lokalnih jedinica, od čega preko 400 općina. Za mnoge od njih ne postoji nikakav racionalan razlog da samostalno egzistiraju. Vlada je stoga pokušala pokrenuti njihovo spajanje, nudeći im financijske benefite.
No, kao što se i očekivalo, od cijele priče neće biti ništa, jer je lokalnim načelnicima osobni interes daleko ispred interesa građana, pa im je važnije da ostanu lokalni šerifi, makar i u mjestu od 500 stanovnika, nego da se pripoje susjednom gradu ili većoj općini i tako ostvare uštede za stanovništvo.
Na našim autocestama i dalje stoje rampe
Racionalizacija broja zaposlenih u javnom sektoru nije mogla propasti, jer nikada nije ni pokrenuta. Usprkos tome što bi digitalizacija rada javne administracije olakšala život građanima, koji ne bi morali obilaziti šaltere, još uvijek nisu dostupne mnoge usluge koje bi se inače mogle obavljati “na daljinu”. Također, do sada dosegnuti stupanj digitalnih usluga nije pridonio smanjenju zaposlenih u administraciji – njihov broj, u najbolju ruku stagnira, iako se procjenjivalo da u javnom sektoru postoje deseci tisuća ljudi viška.
Zapravo smo sada došli u apsurdnu situaciju da istovremeno u administraciji imamo i višak i manjak ljudi. S jedne strane mnogi rade na pozicijama koje bi mogle biti ukinute, dok istovremeno nije moguće naći stručnjake za određena područja – poput IT-ja ili EU fondova – koji bi htjeli raditi za državu.
Ukratko, Hrvatska je zaista posljednjih godina postigla određene uspjehe. Nakon ulaska u EU, sada ulazimo i u Schengen i eurozonu, čime ćemo biti potpuno integrirani u EU, ali iznutra smo još uvijek prilično truli. Granice prema Europi padaju, ali na našim autocestama i dalje stoje rampe.