Posve je sigurno kako nema osobe na ovim prostorima koja nije prošla fazu intenzivnog slušanja Balaševića i koja nema nekoliko vrlo upečatljivih životnih događaja vezanih uz njegove pjesme. Đole je nekako uvijek bio tu, što god se u životu događalo, bilo to nešto banalno kao obična šetnja beogradskom Skadarlijom i pogled na restoran ‘Zlatni bokal’, bilo koncert u Sarajevu na kojem su se na ‘D mol’ raspali i on i kompletna Zetra, bilo ulazak u spaljeni Mostar dok na radiju svira ‘Život je more’, bilo uz kupanje na škojima uz gitaru i ‘Don Francisco long play’.
Zaslužio je kult koji je oko njega stvoren
Sve i da nije došlo do rata i brutalnog raspada zemlje, Balašević bi bio sve ovo što sam naveo, ali užas koji se dogodio, njegov otpor ludilu Miloševićeve politike, jasan antiratni stav i dosljednost koju je iskazao, uz niz pjesama koje su iscjeljivale regiju napravili su od njega zaslužen kult. To su bile ‘Samo da rata ne bude’, ‘Čovek sa mjesecom u očima’ o razaranju Vukovara, zatim ‘Panta Rei’ posvećena Titu kad je postalo izvjesno što će se dogoditi te ‘Sevdalinka’ i ‘Devedesete’ kada je sveo račune.
Ključni album te nove karijere je ‘Jedan od onih života’ iz 1993., koji je uz Arsenovo ‘Ministarstvo straha’ najsnažniji antiratni vapaj na ovim prostorima. Ove pjesme bile su praćene dugim turnejama s višesatnim koncertima na koje su hodočastili svi oni koji su imali potrebu osjetiti da nisu sami i da su ostali normalni. Masovni odlasci na njegove koncerte u Sloveniju činili su ključna formativna iskustva mnogima, a splitski fan-club bio je na svima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Đole je preplivao Dunav
Najemotivniji pak moment činio je spomenuti prvi sarajevski poslijeratni koncert, a identični su bili i prvi koncerti u Zagrebu i Splitu nakon svega. Balašević je sve ovo vrijeme trajao, snimao nove albume i ostao isti, dok smo se svi mi više ili manje mijenjali. I takav je uljepšao živote generacijama i mnogima pomogao da izrone iz ludila devedesetih.
Ako postoji bilo što mimo ovog svijeta i ako netko doista to od gore vidi sve, kako je pjevao, Đole će dospjeti u divan svijet nakon što je konačno preplivao Dunav i napustio ovaj jedini nam poznati. Ako pak tog svijeta nema, ostat će još dugo živjeti s nama, jer nije ostao tek okrugli trag na mjestu šatre, nego duša divnog čovjeka i umjetnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema osobe na ovim prostorima koja nije prošla fazu intenzivnog slušanja Balaševića; zbog jedne stvari postao je kult
Telegramov Dragan Markovina o vijesti da je umro Đorđe Balašević
Ako postoji bilo što mimo ovog svijeta i ako netko doista to od gore vidi sve, kako je pjevao, Đole će dospjeti u divan svijet nakon što je konačno preplivao Dunav i napustio ovaj jedini nam poznati. Ako pak tog svijeta nema, ostat će još dugo živjeti s nama, jer nije ostao tek okrugli trag na mjestu šatre, nego duša divnog čovjeka i umjetnika.
Vijest da je umro Đorđe Balašević zatekla me točno u momentu u kojem sam se vratio iz Beograda u Mostar i sjeo nešto pojesti. Štoviše, prvi sam je prenio ljudima u restoranu, nakon čega su odmah pustili ‘Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja’. Sada uz taj soundtrack pokušavam nešto suvislo sročiti o još jednom preranom odlasku.
Posve je sigurno kako nema osobe na ovim prostorima koja nije prošla fazu intenzivnog slušanja Balaševića i koja nema nekoliko vrlo upečatljivih životnih događaja vezanih uz njegove pjesme. Đole je nekako uvijek bio tu, što god se u životu događalo, bilo to nešto banalno kao obična šetnja beogradskom Skadarlijom i pogled na restoran ‘Zlatni bokal’, bilo koncert u Sarajevu na kojem su se na ‘D mol’ raspali i on i kompletna Zetra, bilo ulazak u spaljeni Mostar dok na radiju svira ‘Život je more’, bilo uz kupanje na škojima uz gitaru i ‘Don Francisco long play’.
Zaslužio je kult koji je oko njega stvoren
Sve i da nije došlo do rata i brutalnog raspada zemlje, Balašević bi bio sve ovo što sam naveo, ali užas koji se dogodio, njegov otpor ludilu Miloševićeve politike, jasan antiratni stav i dosljednost koju je iskazao, uz niz pjesama koje su iscjeljivale regiju napravili su od njega zaslužen kult. To su bile ‘Samo da rata ne bude’, ‘Čovek sa mjesecom u očima’ o razaranju Vukovara, zatim ‘Panta Rei’ posvećena Titu kad je postalo izvjesno što će se dogoditi te ‘Sevdalinka’ i ‘Devedesete’ kada je sveo račune.
Ključni album te nove karijere je ‘Jedan od onih života’ iz 1993., koji je uz Arsenovo ‘Ministarstvo straha’ najsnažniji antiratni vapaj na ovim prostorima. Ove pjesme bile su praćene dugim turnejama s višesatnim koncertima na koje su hodočastili svi oni koji su imali potrebu osjetiti da nisu sami i da su ostali normalni. Masovni odlasci na njegove koncerte u Sloveniju činili su ključna formativna iskustva mnogima, a splitski fan-club bio je na svima.
Đole je preplivao Dunav
Najemotivniji pak moment činio je spomenuti prvi sarajevski poslijeratni koncert, a identični su bili i prvi koncerti u Zagrebu i Splitu nakon svega. Balašević je sve ovo vrijeme trajao, snimao nove albume i ostao isti, dok smo se svi mi više ili manje mijenjali. I takav je uljepšao živote generacijama i mnogima pomogao da izrone iz ludila devedesetih.
Ako postoji bilo što mimo ovog svijeta i ako netko doista to od gore vidi sve, kako je pjevao, Đole će dospjeti u divan svijet nakon što je konačno preplivao Dunav i napustio ovaj jedini nam poznati. Ako pak tog svijeta nema, ostat će još dugo živjeti s nama, jer nije ostao tek okrugli trag na mjestu šatre, nego duša divnog čovjeka i umjetnika.