Bleiburg je simbol jednog od najstrašnijih zločina u povijesti hrvatskog naroda. Nema nikakve sumnje da su, poslije predaje snaga NDH na Bleiburgu, Titovi partizani u Sloveniji i na Križnom putu pobili nekoliko desetaka tisuća Hrvata: mnogi su bili civili i domobrani, ali da su i svi bili ustaše, zločin ne bi bio manji, jer se ljude u miru koji je 15. svibnja 1945. trajao već danima, naprosto ne smije ubijati bez suda.
Za Bleiburg ne postoji nikakvo opravdanje, koje ga čini manje malignim.
Bleiburg je toliko strašna stvar, da su ga se žestoko sramili i najtvrđi komunisti: u bivšoj se državi Bleiburg uopće nije smio spominjati sve do 1988.ili 1989. godine, dakle do formalnog početka njenog kraja.
Treba podsjetiti na činjenice
Sasvim je logično da najviši hrvatski državni dužnosnici, uključujući premijera Plenkovića, sudjeluju na komemoraciji za Bleiburg. No, sama težina zločina koje simbolizira riječ Bleiburg nikad i nipošto ne smije postati povod za anatemiziranje hrvatskog antifašizma. Naprotiv, baš u povodu obilježavanja bleiburške tragedije, valja podsjetiti na sljedeće činjenice.
Prvo, hrvatski antifašisti preveli su Hrvatsku na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. To je potpuno nesporno.
Drugo, hrvatski antifašisti suprotstavili su se Hitlerovoj koaliciji, koja je bila najopasnija vojno politička formacija u dvadesetom stoljeću. Da nije bilo hrvatskih antifašista, Hrvatska bi ostala trajno povijesno obilježena kao nacistička nacija. Ne država, jer je NDH ionako nesumnjivo bila nacistička puppet state, nego kao nacistička nacija, što je još mnogo gore.
Sve se to prešućuje u školama
Treće, hrvatski antifašisti uspjeli su spasiti određeni broj Židova i Srba, koji su bili izloženi ustaškom progonu. Svaki Hrvat s minimalnim moralnim osjećajem morao bi biti ponosan na tu činjenicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I četvrto, na čelu partizanske, antifašističke vojske, koja je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Nijemce, Talijane, ustaše i četnike nalazio se Hrvat, Josip Broz Tito, a u toj su vojsci prominentne uloge imali generali Ivan Šibl, Ivan Rukavina, Janko Bobetko i mnogi drugi borci za samostalnu Hrvatsku.
Toj je vojsci, od njenih prvih dana, pripadao prvi hrvatski predsjednik, partizanski major i general Jugoslavenske narodne armije, dr.Franjo Tuđman.
Stariji čitatelji sve ovo znaju, ali brojni mlađi čitatelji o tome nemaju pojma, jer se ove prevažne činjenice u hrvatskom obrazovnom sustavu i u hrvatskim državnim medijima često prešućuju.
Razumni Hrvati srame se ustaštva
Potpuno je nevjerojatno, politički neodgovorno i zaista iskreno kukavički, da na Dan oslobođenja Zagreba Hrvatska televizija na Prvom programu nije emitirala Akciju stadion ili Kad čuješ zvona. Zločin u Bleiburgu strašan je i neoprostiv, ali uistinu ne smije poslužiti kao izgovor za negiranje hrvatskog antifašizma, koji se, uostalom, izrijekom spominje u preambuli Ustava Republike Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednako je štetno kad se masakr koji su partizani počinili u svibnju 1945. koristi kao izgovor za rehabilitaciju ustaštva, zbog čega su, uostalom, austrijske vlasti opravdano zabranile komemorativne svibanjske skupove na Bleiburškom polju. Zaista ne postoji ni jedan, ni najmanji argument za bilo koji oblik rehabilitacije NDH.
Ustaški režim, najgori u povijesti hrvatskog naroda, bio je lojalan Hitlerov saveznik do samog završetka Drugog svjetskog rata. Ustaški je režim donio rasne zakone, što je samo po sebi dovoljan razlog da ga se svaki razumni Hrvat mora sramiti. Ustaški je režim bio besprizorno okrutan. Ustaški je režim prepustio Dalmaciju Talijanima, zbog čega su Dalmatinci prirodno, masovno otišli u partizane.
Kontroverzan, ali neizbježan zaključak
Endehazijski nostalgičari svakako su najštetniji dio hrvatske političke i javne scene, no mnoge države i nacije imaju svoje neonaciste i neofašiste: neki, u neposrednom susjedstvu, povremeno dolaze na vlast. Tu ne mislimo samo na talijansku premijerku, nego i na Jorga Haidera, koruškog neonacista zbog kojeg je Europska Unija svojedobno Austriji bila uvela sankcije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi nedvojbeno zločinačkog karaktera endehazijskog režima, Tomislav Tomašević bezuvjetno je u pravu kad ovih dana mijenja imena zagrebačkih ulica nazvanih po suradnicima ustaškog pokreta. I tu nema ništa sporno.
Hrvatska mora isticati antifašizam
Krajnje je vrijeme da se hrvatska javnost i hrvatsko društvo suoče s kontroverznim, ali neizbježnim zaključkom o sudbini hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću: partizani jesu činili grozne zločine, a Jugoslavija je uvijek bila represivna država, u kojoj su i desetljećima poslije rata, tisuće ljudi iz političkih razloga završavale u zatvorima.
Svatko tko danas bilo gdje maše jugoslavenskom zastavom, potpuni je politički idiot ili netalentirani ekshibicionist. Međutim, hrvatski su antifašisti odigrali značajnu ulogu u pobjedi nad nacističkom Njemačkom i njenim koalicijskim partnerima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatski su partizani, nadalje, odigrali važnu ulogu u rušenju NDH, marionetske pronacističke države s odvratnim rasnim zakonima. I zato Hrvatska mora stalno isticati antifašizam, kao esencijalni element svog povijesno političkog identiteta.
Nema sumnje, zločin na Bleiburgu bio je strašan. Ali svaki razumni Hrvat mora se sramiti ustaštva
Krajnje je vrijeme da se hrvatsko društvo suoči s kontroverznim, ali neizbježnim zaključkom o sudbini naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću
Logično da najviši hrvatski državni dužnosnici, uključujući premijera Plenkovića, sudjeluju na komemoraciji za Bleiburg. No, sama težina zločina koje simbolizira riječ Bleiburg nikad i nipošto ne smije postati povod za anatemiziranje hrvatskog antifašizma
Bleiburg je simbol jednog od najstrašnijih zločina u povijesti hrvatskog naroda. Nema nikakve sumnje da su, poslije predaje snaga NDH na Bleiburgu, Titovi partizani u Sloveniji i na Križnom putu pobili nekoliko desetaka tisuća Hrvata: mnogi su bili civili i domobrani, ali da su i svi bili ustaše, zločin ne bi bio manji, jer se ljude u miru koji je 15. svibnja 1945. trajao već danima, naprosto ne smije ubijati bez suda.
Za Bleiburg ne postoji nikakvo opravdanje, koje ga čini manje malignim.
Bleiburg je toliko strašna stvar, da su ga se žestoko sramili i najtvrđi komunisti: u bivšoj se državi Bleiburg uopće nije smio spominjati sve do 1988.ili 1989. godine, dakle do formalnog početka njenog kraja.
Treba podsjetiti na činjenice
Sasvim je logično da najviši hrvatski državni dužnosnici, uključujući premijera Plenkovića, sudjeluju na komemoraciji za Bleiburg. No, sama težina zločina koje simbolizira riječ Bleiburg nikad i nipošto ne smije postati povod za anatemiziranje hrvatskog antifašizma. Naprotiv, baš u povodu obilježavanja bleiburške tragedije, valja podsjetiti na sljedeće činjenice.
Prvo, hrvatski antifašisti preveli su Hrvatsku na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu. To je potpuno nesporno.
Drugo, hrvatski antifašisti suprotstavili su se Hitlerovoj koaliciji, koja je bila najopasnija vojno politička formacija u dvadesetom stoljeću. Da nije bilo hrvatskih antifašista, Hrvatska bi ostala trajno povijesno obilježena kao nacistička nacija. Ne država, jer je NDH ionako nesumnjivo bila nacistička puppet state, nego kao nacistička nacija, što je još mnogo gore.
Sve se to prešućuje u školama
Treće, hrvatski antifašisti uspjeli su spasiti određeni broj Židova i Srba, koji su bili izloženi ustaškom progonu. Svaki Hrvat s minimalnim moralnim osjećajem morao bi biti ponosan na tu činjenicu.
I četvrto, na čelu partizanske, antifašističke vojske, koja je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Nijemce, Talijane, ustaše i četnike nalazio se Hrvat, Josip Broz Tito, a u toj su vojsci prominentne uloge imali generali Ivan Šibl, Ivan Rukavina, Janko Bobetko i mnogi drugi borci za samostalnu Hrvatsku.
Toj je vojsci, od njenih prvih dana, pripadao prvi hrvatski predsjednik, partizanski major i general Jugoslavenske narodne armije, dr.Franjo Tuđman.
Stariji čitatelji sve ovo znaju, ali brojni mlađi čitatelji o tome nemaju pojma, jer se ove prevažne činjenice u hrvatskom obrazovnom sustavu i u hrvatskim državnim medijima često prešućuju.
Razumni Hrvati srame se ustaštva
Potpuno je nevjerojatno, politički neodgovorno i zaista iskreno kukavički, da na Dan oslobođenja Zagreba Hrvatska televizija na Prvom programu nije emitirala Akciju stadion ili Kad čuješ zvona. Zločin u Bleiburgu strašan je i neoprostiv, ali uistinu ne smije poslužiti kao izgovor za negiranje hrvatskog antifašizma, koji se, uostalom, izrijekom spominje u preambuli Ustava Republike Hrvatske.
Jednako je štetno kad se masakr koji su partizani počinili u svibnju 1945. koristi kao izgovor za rehabilitaciju ustaštva, zbog čega su, uostalom, austrijske vlasti opravdano zabranile komemorativne svibanjske skupove na Bleiburškom polju. Zaista ne postoji ni jedan, ni najmanji argument za bilo koji oblik rehabilitacije NDH.
Ustaški režim, najgori u povijesti hrvatskog naroda, bio je lojalan Hitlerov saveznik do samog završetka Drugog svjetskog rata. Ustaški je režim donio rasne zakone, što je samo po sebi dovoljan razlog da ga se svaki razumni Hrvat mora sramiti. Ustaški je režim bio besprizorno okrutan. Ustaški je režim prepustio Dalmaciju Talijanima, zbog čega su Dalmatinci prirodno, masovno otišli u partizane.
Kontroverzan, ali neizbježan zaključak
Endehazijski nostalgičari svakako su najštetniji dio hrvatske političke i javne scene, no mnoge države i nacije imaju svoje neonaciste i neofašiste: neki, u neposrednom susjedstvu, povremeno dolaze na vlast. Tu ne mislimo samo na talijansku premijerku, nego i na Jorga Haidera, koruškog neonacista zbog kojeg je Europska Unija svojedobno Austriji bila uvela sankcije.
Radi nedvojbeno zločinačkog karaktera endehazijskog režima, Tomislav Tomašević bezuvjetno je u pravu kad ovih dana mijenja imena zagrebačkih ulica nazvanih po suradnicima ustaškog pokreta. I tu nema ništa sporno.
Hrvatska mora isticati antifašizam
Krajnje je vrijeme da se hrvatska javnost i hrvatsko društvo suoče s kontroverznim, ali neizbježnim zaključkom o sudbini hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu i poraću: partizani jesu činili grozne zločine, a Jugoslavija je uvijek bila represivna država, u kojoj su i desetljećima poslije rata, tisuće ljudi iz političkih razloga završavale u zatvorima.
Svatko tko danas bilo gdje maše jugoslavenskom zastavom, potpuni je politički idiot ili netalentirani ekshibicionist. Međutim, hrvatski su antifašisti odigrali značajnu ulogu u pobjedi nad nacističkom Njemačkom i njenim koalicijskim partnerima.
Hrvatski su partizani, nadalje, odigrali važnu ulogu u rušenju NDH, marionetske pronacističke države s odvratnim rasnim zakonima. I zato Hrvatska mora stalno isticati antifašizam, kao esencijalni element svog povijesno političkog identiteta.