Ovo korona polugodište još je malo rasvijetlilo temeljne probleme u hrvatskom školstvu; bolno su banalni
Sustavnije i dugoročnije razmišljanje o školstvu mogla bi biti važna prilika, kada bismo zbilja nešto poduzeli
'Generacijske prilike' hrvatskog, uvijek gubitaškog obrazovnog sustava, sada smo naučili, svode se na prizemne probleme poput nedostatka čistačica, nastavnog kadra ili nezadovoljavajuće infrastrukture. Ova je pandemija pokazala da bi se, prije svih velikih reformi, ubuduće prvo trebali pozabaviti njima i osigurati temeljne preduvjete za kvalitetno obrazovanje za sve.
Aktualna pandemija dovela je do najveće disrupcije u obrazovanju ikada; nad nama se nadvija “generacijska katastrofa”, ali stvara se i “generacijska prilika” u kojoj od temelja valja promišljati o održivim sustavima s naglaskom na kvalitetno obrazovanje za sve. Ovim se riječima glavni tajnik UN-a António Guterres u kolovozu osvrnuo na proljetni prekid neposrednog školovanja za više od milijardu učenika diljem svijeta, s pogledom uperenim prema novoj školskoj godini usred Covid-19 pandemije.
Četiri mjeseca kasnije i desetak dana uoči zimskih praznika, hrvatski su srednjoškolci kompletno prebačeni na online nastavu. To važi i za dio osnovnoškolaca iz viših razreda, a u nastavi od doma su i brojni izolirani razredi, učenici, nastavnici… U školu će se, ako se pandemijska apokalipsa nešto smiri, 18. siječnja.
Škole ne funkcioniraju bez čistačica
Protekla tri nastavna mjeseca funkcionirala su, od škole do škole, poput semafora. Sukladno uvjetima u učionicama, škole su se otvarale i zatvarale i taj je model gurao. Učenici su u ovom polugodištu proveli više radnih dana na nastavi, nego što je to bio slučaj u prvom polugodištu prošle školske godine, kada je vladao kaos zbog dugotrajnog štrajka prosvjetara.
No, ovaj semaforni model u prvi je plan istaknuo brojne, sustavne probleme hrvatskog školstva. Recimo, ljudi su se ozbiljno čudili kad bi se zbog jedne zaražene čistačice zatvorila cijela škola. Jedna se zarazila, ostalima je propisana samoizolacija i cijela škola preselila bi online. Na njihov manjak u školama, bez uspjeha, godinama ukazuju ravnatelji i sindikati.
Pandemija je sažvakala i ispljunula boljke
Za Hrvatsku je, možda baš sada, generacijska prilika da prihvati činjenicu kako škole jednostavno ne mogu funkcionirati bez dovoljnog broja čistačica. Osim ovog, za 21. stoljeće posve nadrealnog problema, u krupni je plan isplivao još jedan. Na njega se godinama upozorava, a sada je tema novinskih naslova. Jutarnji je prije koji dan objavio priču o osmašima jedne zagrebačke osnovne škole koji su u tri mjeseca izmijenili čak šest profesorica matematike.
Bolovanja, izolacije, bolja i stalna radna mjesta, općenito manjak nastavnog kadra u STEM području, ovim su klincima priuštili nezaboravan vrtuljak u nastavi matematike, taman u zadnjoj osnovnoškolskoj godini pred krucijalne upise u srednju školu. Situacija je toliko ozbiljna da se, što se tiče fizike, matematike, informatike, razmišlja o povlačenju umirovljenih učitelja i nastavnika nazad u nastavu.
Ovom se problemu, kao i onome s nedostatkom čistačica, godinama nije pristupalo ozbiljno, sustavno, promišljeno pa je pandemija sve to lijepo sažvakala i izbacila kao najkrupnije probleme našeg obrazovnog sustava.
Koje su naše ‘generacijske prilike’?
Treba imati na umu i nejednake uvjete u školama. Neke su mogle savršeno savladati brojne epidemiološke smjernice za održavanje nastave, dok su se druge mučile s osnovnom računicom kako u zbijenim učionicama održati nekakav propisani razmak. Primjećujete, niti jednom se nismo dotakli pitanja kvalitete ili, bilokakvih unapređenja odgojno-obrazovnog sustava. Onih pitanja s kojima smo se bavili taman prije nego što je koronaškola postala pojam.
“Generacijske prilike” hrvatskog, uvijek gubitaškog obrazovnog sustava, sada smo naučili, svode se na prizemne probleme poput nedostatka čistačica, nastavnog kadra ili nezadovoljavajuće infrastrukture. Ova je pandemija pokazala da bi se, prije svih velikih reformi, ubuduće prvo trebali pozabaviti njima i osigurati temeljne preduvjete za kvalitetno obrazovanje za sve o kojem je govorio Guterres.
I ovo smo naučili – djeca vole školu
Ipak, neizmjerno je važno istaknuti još jednu stvar koju je ova pandemija gurnula u krupni plan. Djeca vole školu. Vole i žele ići u školu. Iako su nastavu slušali na mobitelima u autobusima na putu do škole, za što su im nerijetko trebale akrobatske sposobnosti, riječki su srednjoškolci svojoj ravnateljici do zadnjega govorili da i dalje žele nastavu u školi.
Jedna malena drugašica, nakon deset dana izolacije, jučer mi je pak, uoči povratka na nastavu, rekla da se veseli školi. “Samo ću se opet morati rano ustati“, jedini je prigovor koji je našla svom povratku. Možda bi, baš zato, konačno trebali početi razmišljati sustavnije i dugoročnije i, zaista, sve ovo shvatiti kao “generacijsku priliku“ za niz poboljšanja hrvatskog obrazovanja.