Nekad je nužno odabrati stranu

Pitanje na kojem treba inzistirati: zašto ministri nisu prijavili Josipu Rimac DORH-u kad ih je tražila da krše zakon?

Istraga oko afere vjetroelektrane bacila je još malo svjetla na odnose u cijeloj vertikali Plenkovićeve vlasti

FOTO: Pixsell/Telegram

I što je napravio potpredsjednik Vlade kad bi mu tako uporno dosađivala Josipa Rimac, tamo neka državna tajnica kod Lovre Kuščevića? Zaprijetio joj da ga više na maltretira? Da će se na nju požaliti premijeru? Da će je prijaviti DORH-u? Ne, on je “izbjegavao sastanke s njom”. Potpredsjednik Vlade je dakle valjda svojoj tajnici govorio da Josipi Rimac laže kako je na službenom putu u Indoneziji kad bi ova htjela sastanak?

Da su dvije bivše državne dužnosnice i optuženice iz teških korupcijskih afera, Josipa Rimac i Gabrijela Žalac, računale na pomoć premijera Andreja Plenkovića u poslu u kojem je nestalo deset milijuna kuna sad je već opća stvar, poznata kao afera AP. Činjenica da je posao u kojem su računale na premijerovu pomoć na kraju odrađen pokazuje da su, ono što su očekivale, vjerojatno i dobile.

I tako, sad se viđeni HDZ-ovci sramote pričama o tome kako se “ne zna” tko je AP ili to “uopće nije važno”, a još gore se bruka veći dio većih domaćih medija očajnički pokušavajući skrenuti pažnju na bilo što drugo osim uloge kobnih inicijala u raspletu ove kriminalne priče. No, ispod radara nezasluženo prolazi druga istraga, koja još jasnije prokazuje cijelu vertikalu vlasti Andreja Plenkovića kao ozbiljan inkubator poslova s pogrešnog ruba zakonitosti.

‘Nešto što se ne smije napraviti’

Kad se pogleda kako su se branili u USKOK-ovoj istrazi oko afere ‘Vjetroelektrane’, ne postoji niti jedan scenarij kojim bi se objasnilo ponašanje Plenkovićevih ministara i čelnika državnih agencija i ustanova osim onog u kojem su pogodovanja i nezakonitosti “običan dan u uredu”. Stvari koje se, eto, događaju i radi kojih nikako ne treba nikoga alarmirati, eventualno tek probati izbjegavati nižerangiranu Vladinu dužnosnicu u bjesomučnom lobiranju za svog frenda investitora.

Dakle, Josipa Rimac, državna tajnica u Ministarstvu uprave, u općoj raspodjeli formalne moći igračica s debele rezervne klupe (i to klupe juniorske momčadi) krene maltretirati sa svojim zahtjevima tadašnjeg potpredsjednika Vlade Predraga Štromara. Tražila je, kako je to Štromar rekao istražiteljima, “nešto što se ne smije napraviti”.

Na službenom putu u Indoneziji

I što je napravio potpredsjednik Vlade kad bi mu tako uporno dosađivala Josipa Rimac, tamo neka državna tajnica kod Lovre Kuščevića? Zaprijetio joj da ga više na maltretira? Da će se na nju požaliti premijeru? Da će je prijaviti DORH-u (ovo zadnje bi bilo jedino prikladno u normalnoj državi, ali dobro, nećemo pretjerivati)?

Ne, on je “izbjegavao sastanke s njom”. Potpredsjednik Vlade je dakle valjda svojoj tajnici govorio da Josipi Rimac laže da je na službenom putu u Indoneziji kad bi ova htjela sastanak? Ili se sakrivao u ormaru u svom uredu kad bi furiozna “kninska kraljica” osobno navratila? “Bila je na glasu kao osoba kojoj se nije dobro zamjeriti”, tako je svoje izmotavanje pred Rimac istražiteljima objašnjavao bivši potpredsjednik Vlade.

Razum i ‘pozicionirani ljudi’

Tadašnji ministar državne imovine Mario Banožić se, pak, na uporne zahtjeve Rimac oko spornog vjetroparka žalio svojoj savjetnici. Ni on se nije sjetio obavijestiti premijera da mu državna tajnica iz jednog ministarstva lobira za čudne poslove. Plenkovića se, međutim, sjetila sama Josipa Rimac. Ona je, nezadovoljna Banožićevim odbijanjem, pravnici iz tog ministarstva zaprijetila da će se obratiti – premijeru.

Pritiskala je Rimac – i otvoreno prijetila – čelnicima niza državnih agencija i ustanova. Nekoliko njih je danas, zajedno s njom, završilo na optužnici. Jedan od njih, bivši šef HERA-e Tomislav Jureković, situaciju s Rimac objasnio je savršeno precizno: “Nije bilo razumno biti nepristojan prema pozicioniranim ljudima”.

E sad, u odnosu na Jurekovića ili, recimo, šefa Hrvatskih šuma, Rimac i jest bila više pozicionirana. Naravno, njima u obavljanju posla, a kamoli u smislu zakonitosti obavljanja posla, to ne bi trebalo biti nimalo bitno. No, očito da je bilo, što pokazuje od kakvog su otužnog materijala građeni čelni ljudi ključnih državnih agencija, kao i da su “pozicionirani ljudi” i u ovoj inačici HDZ-a kasta koja je privilegirana na sve moguće načine.

Čovjek koji ne vidi

No, ono što je ovdje ključno je ipak stav koji je Rimac imala u odnosu prema ministrima, pogotovo prema potpredsjedniku Vlade koji se od nje skrivao po Zagrebu. Takva situacija može proizilaziti iz dva scenarija. Prvi bi podrazumijevao da su Štromar i ostali također muljali s Rimac, ali se sad pokušavaju izvući čudesnim objašnjenjima o tome kako su je, zapravo, izbjegavali.

Dakle, u toj – povoljnijoj – verziji, po cijeloj vertikali vlasti Andreja Plenkovića haraju sumnjive lobistice i lobisti, povezani s vlasti na ovaj ili onaj način, a ministri kad u igru dođe USKOK improviziraju kako ne bi i sami završili u zatvoru. U tom slučaju Vladu vodi politički posve nemoćan i slabovidan lik, pod čijom komandom buja korupcija epskih proporcija. Ali, premijer je, eto, ne vidi. Nije do njega – čovjek jednostavno ne vidi što se događa.

Sami vrh piramide političke moći

Druga verzija je ona u kojoj autoritet Rimac, Žalac i ostalih ne proizilazi iz nemoći predsjednika Vlade, nego – upravo suprotno – iz njegovog utjecaja. Iz osjećaja svih tih čelnika državnih tijela, agencija i ministarstava da su one sasvim blizu i sasvim u milosti samog vrha piramide političke moći.

I da mogu, ako im nešto zapne, već sutra, u dogovoru s AP “složiti kontru”. Šašavih li ljudi, odakle im je samo tako nešto palo na pamet…