L’Aquilu, glavni grad pokrajine Abruzzo u središnjoj Italiji, pogodio je 6. travnja 2009. katastrofalan potres magnitude 6,3 prema Richteru. Epicentar je bio svega 3,4 kilometra od središta grada, u kojemu je tad živjelo nešto manje od 70.000 stanovnika. U potresu je smrtno stradalo 309 osoba, a 1.500 je bilo ozlijeđeno. Ozbiljno je oštećeno deset tisuća zgrada, a 67.500 ljudi ostalo je bez doma.
Srednjovjekovni centar grada bio je sve do 2014. godine zona ograničenoga kretanja, a neke ulice bile su zbog građevinskih radova zatvorene sve do 2016., sedam godina nakon potresa. Javno dostupni znanstveni rad iz 2018. godine: ”Measuring the progress of a recovery process after an earthquake: The case of L’Aquila, Italy” (D. Contreras, G. Forino, T. Blaschke) sadrži i ”indeks” oporavka i obnove u urbanome području pogođenome potresom koji bi trebao omogućiti kvantificiranje napretka oporavka u godinama nakon potresa.
U povijesnome centru grada detektirane su 753 zgrade, od kojih je 2010. godine 621 ili 82 posto zbog stupnja oštećenja bilo izvan upotrebe. Pet godina nakon potresa još su 174 zgrade ili njih 23 posto bile u procesu obnove ili su čekale odluku vlasnika o daljnjoj sudbini.
Spora obnova zagrebačkog Donjeg grada
Potres koji je 22. ožujka 2020. godine pogodio Zagreb i okolicu bio je magnitude 5,5 prema Richteru; njegove posljedice bile su ipak neusporedive s onima u L’Aquili, ali to ne znači da se ne mogu uspoređivati brzina i načini obnove zgrada u povijesnim središtima oba grada.
Spora obnova potresom oštećenih višestambenih zgrada u zagrebačkome Donjemu gradu nije uvjetovana samo izvorima financiranja ili kapacitetima građevinske operative, već i međuvlasničkim odnosima i različitim interesima pojedinih suvlasnika zgrada.
Postojeće zakonsko rješenje i cjelokupni regulatorni okvir nisu dovoljno stimulativni ni za puko održavanje zajedničkih dijelova višestambenih zgrada, njihovih fasada i pročelja, a kamoli za konstrukcijsku obnovu zgrada sagrađenih u devetnaestome i prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Ali to je tema za neko drugo razmatranje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Namjerno miješa babe i žabe
Premijer Andrej Plenković vrlo uspješno stvara dojam da je obnova potresom oštećenih zgrada javne namjene jedan od većih uspjeha njegove Vlade. Njegovo omiljeno oruđe je opetovano spominjanje iznosa od 3,3 milijarde eura namijenjenoga za obnovu javnih i privatnih zgrada, od čega je milijarda iz europskoga Fonda solidarnosti, 1,5 milijardi iz Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti te dodatnih 800 milijuna eura iz državnoga proračuna.
Taj impresivni iznos trebao bi biti dostatan za cjelovitu obnovu ili zamjensku izgradnju više od dva milijuna kvadratnih metara građevinske bruto površine (GBP). Ali premijer kao da je zaboravio da se potres nije dogodio prije četiri mjeseca, već prije pune četiri godine, pa se uspješnost obnove ne može više mjeriti u osiguranome financiranju, nego u broju potpuno obnovljenih zgrada.
Namjerno miješanje baba i žaba, obnove ili izgradnje zamjenskih privatnih stambenih zgrada i obiteljskih kuća na Baniji s obnovom zgrada javne namjene u centru Zagreba, koje su sve redom zaštićeno kulturno dobro, služi prikrivanju otužne činjenice da država u četiri godine, usprkos svim tim silnim milijardama eura europskoga novca, nije uspjela cjelovito obnoviti ni jednu jedinu vlastitu značajniju zgradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nema obnovljenih državnih zgrada
Koncem prošle godine predsjednik Vlade i njegova omiljena ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek sudjelovali su u ”svečanosti uručivanja ugovora za nastavak obnove javnih zgrada na kojima su provedene mjere zaštite financirane iz Fonda solidarnosti Europske unije, u okviru Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti”, (citat sa službene internetske stranice Vlade!).
Premijer Plenković iskoristio je prigodu te je ”istaknuo da se konačno osjeća zamah obnove od potresa” podsjetivši ”na samo neke od velikih projekata završenih u proteklih par tjedana—od Crkve sv. Marka i Gimnazije Tituša Brezovačkoga na zagrebačkome Gornjemu gradu do novih četiriju višestambenih zgrada u Glini”.
U nedostatku obnovljenih državnih zgrada javne namjene, Andrej Plenković morao se pohvaliti završetkom obnove sakralnog objekta u vlasništvu Katoličke crkve i obrazovne ustanove u vlasništvu Grada Zagreba.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šetnja zatvorenim gradilištima
Cjelovita obnova impresivne zgrade u Habdelićevoj 1, zaštićenoga kulturnog dobra čiji najstariji dijelovi datiraju iz druge polovine 17. stoljeća, a u kojoj je smještena Gimnazija Tituša Brezovačkoga, započela je u listopadu 2020. Usprkos prekidu radova po nalogu konzervatora u trajanju od 18 mjeseci, zgrada je u potpunosti obnovljena do kraja studenoga prošle godine.
Ukupna vrijednost radova, financiranih iz Fonda solidarnosti Europske unije i Mehanizma za oporavak i otpornost EU iznosi 12,8 milijuna eura. Kad je premijer Plenković u prosincu obilazio obnovljenu zgradu Gimnazije, trebao je povesti i ministricu kulture te s njom nastaviti šetnju Gornjim i Donjim gradom.
Kulturna dobra su ruševna rugla
Mogli su zajedno obići prošle jeseni zatvorena gradilišta zgrada Hrvatskoga povijesnog muzeja u Matoševoj 9, Državnoga arhiva u Opatičkoj 29, Muzeja za umjetnost i obrt na Trgu Republike Hrvatske 10, Hrvatskoga školskog muzeja na Trgu Republike Hrvatske 4 i Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6. Sve te zgrade dio su programa konstrukcijske obnove koju je putem Ministarstva kulture financirao Fond solidarnosti Europske unije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministarstvo je za tu namjenu ukupno primilo 470 milijuna eura i uspjelo je konstrukcijski završiti obnovu samo manjeg broja zgrada. Četiri godine nakon zagrebačkoga potresa nije cjelovito obnovljena ni jedna zagrebačka zgrada koja je zaštićeno kulturno dobro, iako su za tu namjenu osigurani izdašni europski izvori financiranja.
Zagrebačka ”zaštićena kulturna dobra” pretvorena su u ruševna rugla, ali ne zbog potresa u ožujku 2020., nego ponajviše zbog posve nekompetentnog procesa obnove u kojem sudjeluje i ministrica kulture, koja je za nagradu – ili ipak možda po kazni – postavljena za članicu Izbornoga stožera HDZ-a, gdje će koordinirati izradu izbornoga programa.
Prekidi poskupljuju obnovu
Svaki prekid kontinuiteta radova na obnovi povijesnih zgrada značajno povećava ukupne troškove ionako (pre)skupe gradnje, produžuje restrikcije u prometu i negativno utječe na kvalitetu života stanovnika Donjeg i Gornjeg grada.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako uskoro ne dođe do radikalnih kadrovskih promjena, ne samo u Ministarstvu kulture, cjelovita obnova povijesnih zgrada u zagrebačkoj gradskoj jezgri potrajat će do kraja ovoga desetljeća, a za potvrdu te prognoze dovoljno je primijeniti gore spomenuti ”indeks” oporavka i obnove nastao na primjeru obnove povijesnoga gradskog centra L’Aquile.
Plenković i Obuljen bajaju o milijardama za obnovu od potresa. Zaštićena kulturna dobra u Zagreba još uvijek su ruševna rugla
Pogled kroz stražnji prozor Banskih dvora na ruglo bivše Palače DHMZ-a govori sve o obnovi
Zaštićena kulturna dobra u Zagrebu pretvorena su u ruševna rugla - ne zbog potresa, nego zbog nerada Ministarstva kulture i posve nekompetentne ministrice, koja nije kadra organizirati obnovu ni pored osiguranog izdašnog europskog financiranja
L’Aquilu, glavni grad pokrajine Abruzzo u središnjoj Italiji, pogodio je 6. travnja 2009. katastrofalan potres magnitude 6,3 prema Richteru. Epicentar je bio svega 3,4 kilometra od središta grada, u kojemu je tad živjelo nešto manje od 70.000 stanovnika. U potresu je smrtno stradalo 309 osoba, a 1.500 je bilo ozlijeđeno. Ozbiljno je oštećeno deset tisuća zgrada, a 67.500 ljudi ostalo je bez doma.
Srednjovjekovni centar grada bio je sve do 2014. godine zona ograničenoga kretanja, a neke ulice bile su zbog građevinskih radova zatvorene sve do 2016., sedam godina nakon potresa. Javno dostupni znanstveni rad iz 2018. godine: ”Measuring the progress of a recovery process after an earthquake: The case of L’Aquila, Italy” (D. Contreras, G. Forino, T. Blaschke) sadrži i ”indeks” oporavka i obnove u urbanome području pogođenome potresom koji bi trebao omogućiti kvantificiranje napretka oporavka u godinama nakon potresa.
U povijesnome centru grada detektirane su 753 zgrade, od kojih je 2010. godine 621 ili 82 posto zbog stupnja oštećenja bilo izvan upotrebe. Pet godina nakon potresa još su 174 zgrade ili njih 23 posto bile u procesu obnove ili su čekale odluku vlasnika o daljnjoj sudbini.
Spora obnova zagrebačkog Donjeg grada
Potres koji je 22. ožujka 2020. godine pogodio Zagreb i okolicu bio je magnitude 5,5 prema Richteru; njegove posljedice bile su ipak neusporedive s onima u L’Aquili, ali to ne znači da se ne mogu uspoređivati brzina i načini obnove zgrada u povijesnim središtima oba grada.
Spora obnova potresom oštećenih višestambenih zgrada u zagrebačkome Donjemu gradu nije uvjetovana samo izvorima financiranja ili kapacitetima građevinske operative, već i međuvlasničkim odnosima i različitim interesima pojedinih suvlasnika zgrada.
Postojeće zakonsko rješenje i cjelokupni regulatorni okvir nisu dovoljno stimulativni ni za puko održavanje zajedničkih dijelova višestambenih zgrada, njihovih fasada i pročelja, a kamoli za konstrukcijsku obnovu zgrada sagrađenih u devetnaestome i prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Ali to je tema za neko drugo razmatranje.
Namjerno miješa babe i žabe
Premijer Andrej Plenković vrlo uspješno stvara dojam da je obnova potresom oštećenih zgrada javne namjene jedan od većih uspjeha njegove Vlade. Njegovo omiljeno oruđe je opetovano spominjanje iznosa od 3,3 milijarde eura namijenjenoga za obnovu javnih i privatnih zgrada, od čega je milijarda iz europskoga Fonda solidarnosti, 1,5 milijardi iz Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti te dodatnih 800 milijuna eura iz državnoga proračuna.
Taj impresivni iznos trebao bi biti dostatan za cjelovitu obnovu ili zamjensku izgradnju više od dva milijuna kvadratnih metara građevinske bruto površine (GBP). Ali premijer kao da je zaboravio da se potres nije dogodio prije četiri mjeseca, već prije pune četiri godine, pa se uspješnost obnove ne može više mjeriti u osiguranome financiranju, nego u broju potpuno obnovljenih zgrada.
Namjerno miješanje baba i žaba, obnove ili izgradnje zamjenskih privatnih stambenih zgrada i obiteljskih kuća na Baniji s obnovom zgrada javne namjene u centru Zagreba, koje su sve redom zaštićeno kulturno dobro, služi prikrivanju otužne činjenice da država u četiri godine, usprkos svim tim silnim milijardama eura europskoga novca, nije uspjela cjelovito obnoviti ni jednu jedinu vlastitu značajniju zgradu.
Nema obnovljenih državnih zgrada
Koncem prošle godine predsjednik Vlade i njegova omiljena ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek sudjelovali su u ”svečanosti uručivanja ugovora za nastavak obnove javnih zgrada na kojima su provedene mjere zaštite financirane iz Fonda solidarnosti Europske unije, u okviru Nacionalnoga plana oporavka i otpornosti”, (citat sa službene internetske stranice Vlade!).
Premijer Plenković iskoristio je prigodu te je ”istaknuo da se konačno osjeća zamah obnove od potresa” podsjetivši ”na samo neke od velikih projekata završenih u proteklih par tjedana—od Crkve sv. Marka i Gimnazije Tituša Brezovačkoga na zagrebačkome Gornjemu gradu do novih četiriju višestambenih zgrada u Glini”.
U nedostatku obnovljenih državnih zgrada javne namjene, Andrej Plenković morao se pohvaliti završetkom obnove sakralnog objekta u vlasništvu Katoličke crkve i obrazovne ustanove u vlasništvu Grada Zagreba.
Šetnja zatvorenim gradilištima
Cjelovita obnova impresivne zgrade u Habdelićevoj 1, zaštićenoga kulturnog dobra čiji najstariji dijelovi datiraju iz druge polovine 17. stoljeća, a u kojoj je smještena Gimnazija Tituša Brezovačkoga, započela je u listopadu 2020. Usprkos prekidu radova po nalogu konzervatora u trajanju od 18 mjeseci, zgrada je u potpunosti obnovljena do kraja studenoga prošle godine.
Ukupna vrijednost radova, financiranih iz Fonda solidarnosti Europske unije i Mehanizma za oporavak i otpornost EU iznosi 12,8 milijuna eura. Kad je premijer Plenković u prosincu obilazio obnovljenu zgradu Gimnazije, trebao je povesti i ministricu kulture te s njom nastaviti šetnju Gornjim i Donjim gradom.
Kulturna dobra su ruševna rugla
Mogli su zajedno obići prošle jeseni zatvorena gradilišta zgrada Hrvatskoga povijesnog muzeja u Matoševoj 9, Državnoga arhiva u Opatičkoj 29, Muzeja za umjetnost i obrt na Trgu Republike Hrvatske 10, Hrvatskoga školskog muzeja na Trgu Republike Hrvatske 4 i Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6. Sve te zgrade dio su programa konstrukcijske obnove koju je putem Ministarstva kulture financirao Fond solidarnosti Europske unije.
Ministarstvo je za tu namjenu ukupno primilo 470 milijuna eura i uspjelo je konstrukcijski završiti obnovu samo manjeg broja zgrada. Četiri godine nakon zagrebačkoga potresa nije cjelovito obnovljena ni jedna zagrebačka zgrada koja je zaštićeno kulturno dobro, iako su za tu namjenu osigurani izdašni europski izvori financiranja.
Zagrebačka ”zaštićena kulturna dobra” pretvorena su u ruševna rugla, ali ne zbog potresa u ožujku 2020., nego ponajviše zbog posve nekompetentnog procesa obnove u kojem sudjeluje i ministrica kulture, koja je za nagradu – ili ipak možda po kazni – postavljena za članicu Izbornoga stožera HDZ-a, gdje će koordinirati izradu izbornoga programa.
Prekidi poskupljuju obnovu
Svaki prekid kontinuiteta radova na obnovi povijesnih zgrada značajno povećava ukupne troškove ionako (pre)skupe gradnje, produžuje restrikcije u prometu i negativno utječe na kvalitetu života stanovnika Donjeg i Gornjeg grada.
Ako uskoro ne dođe do radikalnih kadrovskih promjena, ne samo u Ministarstvu kulture, cjelovita obnova povijesnih zgrada u zagrebačkoj gradskoj jezgri potrajat će do kraja ovoga desetljeća, a za potvrdu te prognoze dovoljno je primijeniti gore spomenuti ”indeks” oporavka i obnove nastao na primjeru obnove povijesnoga gradskog centra L’Aquile.