U utorak je u Zagrebu Udruženje stranih ulagača (FICC) predstavilo sedmo izdanje „Bijele knjige“ pod naslovom „Konkurentnost Hrvatske nakon dovršetka procesa europskih integracija: novo poglavlje“. Publikaciju, koja sadrži 43 preporuke za unapređenje hrvatskoga poslovnog okruženja, predstavio je njen urednik Velimir Šonje.
Zaključak je vrlo jednostavan: Bez implementiranja barem dijela preporuka gospodarski rast zabilježen u razdoblju od 2021. do 2024. nije održiv nakon 2025. godine. Domaća potrošnja i fondovi Europske unije prestat će biti njegovim osnovnim pokretačem pa će daljnji gospodarski rast ponajviše ovisiti o privatnim investicijama i rastu produktivnosti. Ako ta tranzicija bude neuspješna, Hrvatsku će snaći kriza slična onoj iz 2009.-2014. godine.
Na predstavljanje „Bijela knjige“ došlo je tridesetak stranih veleposlanika, a ministar financija Marko Primorac, kao jedini nazočni ministar, kazao je nekoliko kurtoaznih rečenica o potrebi objavljivanja takvih publikacija.
Zaljubljenik u državni intervencionizam
Premijer Andrej Plenković nije našao za shodno iskoristiti neponovljivu prigodu i cjelokupnoj javnosti osobno najaviti uspješnu realizaciju „novoga poglavlja“ u gospodarskome razvoju Hrvatske čiji bi cilj bilo sustizanje 80%, ili u ambicioznijoj varijanti, čak 90% prosjeka BDP-a po stanovniku u Europskoj uniji.
Razlozi njegove apstinencije vrlo su prozaični. Cijela njegova predizborna kampanja polazi od beskonačnoga ponavljanja svega što je Vlada „dala“ građanima i gospodarstvu, a „Bijela knjiga“, pak, najavljuje da se gospodarski rast baziran na tome „davanju“ bliži svome kraju.
Nije sporno da je Andrej Plenković etatist koji vjeruje u svemoć države i partije, ne uvijek tim redom, te da je u osam godina vladanja gotovo svakodnevno pokazivao koliki je zaljubljenik u državni intervencionizam i diskrecijsko dijeljenje novca iz inflacijom prepunjene državne blagajne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čuvena Sanaderova rečenica
Ako sve ozbiljne ekonomske prognoze predviđaju da je za daljnji gospodarski rast potrebna radikalna promjena najvažnijih javnih politika, ako je dio tih promjena sadržan i u preporukama „Bijele knjige“, bilo bi iznimno važno da se svi koji se na predstojećim izborima natječu za novi mandat upravljanja zemljom jasno odrede i o novoj fazi gospodarskog razvoja koja se više ne može bazirati samo na crpljenju europskih fondova i rastu domaće potražnje.
Bez te promjene vrlo je izvjesno da će Andrej Plenković, ili pak netko drugi, već za nekoliko godina dobiti priliku da ponovi čuvenu rečenicu tadašnjega premijera Ive Sanadera „Mi smo u banani“, izgovorenu 20. studenoga 2008. godine.
Hrvatski gospodarski rast u razdoblju od 2021. do 2024. po svojoj je strukturi vrlo usporediv s onim ostvarenim od 2003. do 2007. godine., u vrijeme prvoga mandata vlade Ive Sanadera. Nakon prve godine mandata vlade Ivice Račana započelo je osmogodišnje razdoblje u kojem je hrvatsko gospodarstvo ostvarivalo veći godišnji rast od prosjeka Europske unije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državna potrošnja u vrijeme Račana i Sanadera
Prema podacima Svjetske banke od 2001. do 2008., ostvarene su stope rasta od 2% (2008.) do 5,8% (2002.) što je inače najviša zabilježena godišnja stopa rasta hrvatskoga BDP-a od 1990. Struktura rasta pojedinih komponenti BDP-a u vrijeme vlada Ivice Račana i Ive Sanadera ipak je bitno različita.
Osobna potrošnja i investicije u fiksni kapital povećane su za približno isti kumulativni iznos u četverogodišnjim razdobljima 2000.-2003. i 2004.-2007., što pak znači da su u razdoblju vlade Ivice Račane rasle po višim godišnjim stopama. Evidentna je ogromna razlika u povećanju izvoza i državne potrošnje.
U četiri godine Račanove vlade državna potrošnja kumulativno je povećana za samo 9,8 milijuna eura, ponajviše zbog njenoga drastičnog smanjenja u 2000. i 2001. godini., a u prve četiri godine Sanaderova mandata državna potrošnja kumulativno je povećana za tada nevjerojatnih 1,41 milijardu eura ili 144 puta više nego u Račanovu razdoblju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković ponovio ključnu ekonomsku pogrešku
U Račanove četiri godine izvoz je kumulativno povećan za 4,94 milijarde eura, a u prve četiri Sanaderove godine za 2,6 milijardi eura (Izvor: HGK, 2017.). Pojednostavljeno, svjetska financijska kriza 2007.-2009. bila je okidač višegodišnje „banane“ fragilnoga hrvatskog gospodarstva jer ekonomski rast baziran na domaćoj potražnji (državnoj i osobnoj potrošnji) te investicijama u fiksni kapital nije bio dugoročno održiv.
Andrej Plenković, potpuno u skladu sa svojim etatističkim uvjerenjem da sreću hrvatskome čovjeku trebaju donijeti država i partija, ponovio je, uz razlike u nijansama, ključnu ekonomsku pogrešku Ive Sanadera. Njegov prethodnik na čelu HDZ-a i Vlade gradio je gdje treba i ne treba skupim kreditima (pre)skupe autoceste, a uz svesrdnu asistenciju HNB-a dozvolio je dotad nezabilježeno napuhavanje nekretninskog balona dodatno pogonjenog kreditima u švicarskim francima.
Premijer Plenković ništa nije naučio ili možda želio naučiti iz te epizode pa je Hrvatsku opet doveo u vrlo sličnu poziciju. Umjesto kredita koristio je različite europske fondove, ali ne za povećanje konkurentnosti i otpornosti hrvatskog gospodarstva na duži rok, nego za kratkoročno bildanje BDP-a povećanjem domaće potražnje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je plan za dan poslije?
Masovna obnova javnih zgrada, zavoda, ustanova, muzeja i crkava po opet (pre)skupim cijenama lijep je poklon građevinskome sektoru i značajan doprinos rastu BDP-a, ali što je plan za dan poslije? Europa je platila, a Kinezi sagradili velebni Pelješki most; Hrvatska je spojena, ali neka mi bude dopušteno pitati: Što se dogodilo nakon što smo dobili najskuplji most za najmanji promet automobila na svijetu? Koliki je njegov utjecaj na gospodarski rast nakon što je sagrađen?
Nismo li trebali sve naše snage i dostupni europski novac usmjeriti u željezničku infrastrukturu koja je među najgorima u Europi, u proizvodnju električne energije, kružnu ekonomiju i održivo gospodarenje otpadom?
Hrvatska zasigurno neće dostići 90% prosjeka BDP-a Europske unije po stanovniku ovakvim trošenjem europskoga novca, a bez ostvarenja toga cilja osuđena je na demografsko odumiranje, izvoz školovanih kompetitivnih građana i uvoz slabo obrazovane radne snage s drugih kontinenata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Inflacija najviša u eurozoni
Velika većina građana Hrvatske je uvjerena da zemlja ide u pogrešnome smjeru, ponajviše zbog toga što je porast životnih troškova u proteklih nekoliko godina bio veći od porasta njihovih prihoda. Andrej Plenković je uvjeren da će taj predizborni problem barem nakratko otkloniti velikim povećanjem plaća zaposlenih u državnim službama i javnome sektoru.
Pritom je posve zanemario činjenicu da je trenutna hrvatska godišnja stopa inflacije (veljača 4,8%, Eurostat) daleko najviša u eurozoni (prosjek 2,6%) i da ovakvo povećanje plaća neće pomoći njenome smirivanju. Ali već je pokazao da na njegovome oltaru moguće izborne pobjede nema nimalo mjesta za sve dvojbene postizborne posljedice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Plenković upravo ponavlja grešku kojom je Sanader Hrvatsku odveo u ekonomski slom pa ušao u povijest rečenicom: 'Mi smo u banani'
Plenković ništa nije naučio iz pogrešaka prethodnika na čelu HDZ-a i Vlade
Andrej Plenković, potpuno u skladu sa svojim etatističkim uvjerenjem da sreću hrvatskome čovjeku trebaju donijeti država i partija, ponovio je, uz razlike u nijansama, ključnu ekonomsku pogrešku Ive Sanadera. Njegov prethodnik na čelu HDZ-a i Vlade gradio je gdje treba i ne treba skupim kreditima (pre)skupe autoceste, a uz svesrdnu asistenciju HNB-a dopustio je dotad nezabilježeno napuhavanje nekretninskog balona dodatno pogonjenog kreditima u švicarskim francima.
U utorak je u Zagrebu Udruženje stranih ulagača (FICC) predstavilo sedmo izdanje „Bijele knjige“ pod naslovom „Konkurentnost Hrvatske nakon dovršetka procesa europskih integracija: novo poglavlje“. Publikaciju, koja sadrži 43 preporuke za unapređenje hrvatskoga poslovnog okruženja, predstavio je njen urednik Velimir Šonje.
Zaključak je vrlo jednostavan: Bez implementiranja barem dijela preporuka gospodarski rast zabilježen u razdoblju od 2021. do 2024. nije održiv nakon 2025. godine. Domaća potrošnja i fondovi Europske unije prestat će biti njegovim osnovnim pokretačem pa će daljnji gospodarski rast ponajviše ovisiti o privatnim investicijama i rastu produktivnosti. Ako ta tranzicija bude neuspješna, Hrvatsku će snaći kriza slična onoj iz 2009.-2014. godine.
Na predstavljanje „Bijela knjige“ došlo je tridesetak stranih veleposlanika, a ministar financija Marko Primorac, kao jedini nazočni ministar, kazao je nekoliko kurtoaznih rečenica o potrebi objavljivanja takvih publikacija.
Zaljubljenik u državni intervencionizam
Premijer Andrej Plenković nije našao za shodno iskoristiti neponovljivu prigodu i cjelokupnoj javnosti osobno najaviti uspješnu realizaciju „novoga poglavlja“ u gospodarskome razvoju Hrvatske čiji bi cilj bilo sustizanje 80%, ili u ambicioznijoj varijanti, čak 90% prosjeka BDP-a po stanovniku u Europskoj uniji.
Razlozi njegove apstinencije vrlo su prozaični. Cijela njegova predizborna kampanja polazi od beskonačnoga ponavljanja svega što je Vlada „dala“ građanima i gospodarstvu, a „Bijela knjiga“, pak, najavljuje da se gospodarski rast baziran na tome „davanju“ bliži svome kraju.
Nije sporno da je Andrej Plenković etatist koji vjeruje u svemoć države i partije, ne uvijek tim redom, te da je u osam godina vladanja gotovo svakodnevno pokazivao koliki je zaljubljenik u državni intervencionizam i diskrecijsko dijeljenje novca iz inflacijom prepunjene državne blagajne.
Čuvena Sanaderova rečenica
Ako sve ozbiljne ekonomske prognoze predviđaju da je za daljnji gospodarski rast potrebna radikalna promjena najvažnijih javnih politika, ako je dio tih promjena sadržan i u preporukama „Bijele knjige“, bilo bi iznimno važno da se svi koji se na predstojećim izborima natječu za novi mandat upravljanja zemljom jasno odrede i o novoj fazi gospodarskog razvoja koja se više ne može bazirati samo na crpljenju europskih fondova i rastu domaće potražnje.
Bez te promjene vrlo je izvjesno da će Andrej Plenković, ili pak netko drugi, već za nekoliko godina dobiti priliku da ponovi čuvenu rečenicu tadašnjega premijera Ive Sanadera „Mi smo u banani“, izgovorenu 20. studenoga 2008. godine.
Hrvatski gospodarski rast u razdoblju od 2021. do 2024. po svojoj je strukturi vrlo usporediv s onim ostvarenim od 2003. do 2007. godine., u vrijeme prvoga mandata vlade Ive Sanadera. Nakon prve godine mandata vlade Ivice Račana započelo je osmogodišnje razdoblje u kojem je hrvatsko gospodarstvo ostvarivalo veći godišnji rast od prosjeka Europske unije.
Državna potrošnja u vrijeme Račana i Sanadera
Prema podacima Svjetske banke od 2001. do 2008., ostvarene su stope rasta od 2% (2008.) do 5,8% (2002.) što je inače najviša zabilježena godišnja stopa rasta hrvatskoga BDP-a od 1990. Struktura rasta pojedinih komponenti BDP-a u vrijeme vlada Ivice Račana i Ive Sanadera ipak je bitno različita.
Osobna potrošnja i investicije u fiksni kapital povećane su za približno isti kumulativni iznos u četverogodišnjim razdobljima 2000.-2003. i 2004.-2007., što pak znači da su u razdoblju vlade Ivice Račane rasle po višim godišnjim stopama. Evidentna je ogromna razlika u povećanju izvoza i državne potrošnje.
U četiri godine Račanove vlade državna potrošnja kumulativno je povećana za samo 9,8 milijuna eura, ponajviše zbog njenoga drastičnog smanjenja u 2000. i 2001. godini., a u prve četiri godine Sanaderova mandata državna potrošnja kumulativno je povećana za tada nevjerojatnih 1,41 milijardu eura ili 144 puta više nego u Račanovu razdoblju.
Plenković ponovio ključnu ekonomsku pogrešku
U Račanove četiri godine izvoz je kumulativno povećan za 4,94 milijarde eura, a u prve četiri Sanaderove godine za 2,6 milijardi eura (Izvor: HGK, 2017.). Pojednostavljeno, svjetska financijska kriza 2007.-2009. bila je okidač višegodišnje „banane“ fragilnoga hrvatskog gospodarstva jer ekonomski rast baziran na domaćoj potražnji (državnoj i osobnoj potrošnji) te investicijama u fiksni kapital nije bio dugoročno održiv.
Andrej Plenković, potpuno u skladu sa svojim etatističkim uvjerenjem da sreću hrvatskome čovjeku trebaju donijeti država i partija, ponovio je, uz razlike u nijansama, ključnu ekonomsku pogrešku Ive Sanadera. Njegov prethodnik na čelu HDZ-a i Vlade gradio je gdje treba i ne treba skupim kreditima (pre)skupe autoceste, a uz svesrdnu asistenciju HNB-a dozvolio je dotad nezabilježeno napuhavanje nekretninskog balona dodatno pogonjenog kreditima u švicarskim francima.
Premijer Plenković ništa nije naučio ili možda želio naučiti iz te epizode pa je Hrvatsku opet doveo u vrlo sličnu poziciju. Umjesto kredita koristio je različite europske fondove, ali ne za povećanje konkurentnosti i otpornosti hrvatskog gospodarstva na duži rok, nego za kratkoročno bildanje BDP-a povećanjem domaće potražnje.
Što je plan za dan poslije?
Masovna obnova javnih zgrada, zavoda, ustanova, muzeja i crkava po opet (pre)skupim cijenama lijep je poklon građevinskome sektoru i značajan doprinos rastu BDP-a, ali što je plan za dan poslije? Europa je platila, a Kinezi sagradili velebni Pelješki most; Hrvatska je spojena, ali neka mi bude dopušteno pitati: Što se dogodilo nakon što smo dobili najskuplji most za najmanji promet automobila na svijetu? Koliki je njegov utjecaj na gospodarski rast nakon što je sagrađen?
Nismo li trebali sve naše snage i dostupni europski novac usmjeriti u željezničku infrastrukturu koja je među najgorima u Europi, u proizvodnju električne energije, kružnu ekonomiju i održivo gospodarenje otpadom?
Hrvatska zasigurno neće dostići 90% prosjeka BDP-a Europske unije po stanovniku ovakvim trošenjem europskoga novca, a bez ostvarenja toga cilja osuđena je na demografsko odumiranje, izvoz školovanih kompetitivnih građana i uvoz slabo obrazovane radne snage s drugih kontinenata.
Inflacija najviša u eurozoni
Velika većina građana Hrvatske je uvjerena da zemlja ide u pogrešnome smjeru, ponajviše zbog toga što je porast životnih troškova u proteklih nekoliko godina bio veći od porasta njihovih prihoda. Andrej Plenković je uvjeren da će taj predizborni problem barem nakratko otkloniti velikim povećanjem plaća zaposlenih u državnim službama i javnome sektoru.
Pritom je posve zanemario činjenicu da je trenutna hrvatska godišnja stopa inflacije (veljača 4,8%, Eurostat) daleko najviša u eurozoni (prosjek 2,6%) i da ovakvo povećanje plaća neće pomoći njenome smirivanju. Ali već je pokazao da na njegovome oltaru moguće izborne pobjede nema nimalo mjesta za sve dvojbene postizborne posljedice.