Porezna uprava svako toliko ima akcije masovnog hvatanja prekršitelja – utajivača poreza. Gotovo svake sezone masovno se kontrolira fiskalizacija računa, kako bi se osigurala naplata poreza na dodanu vrijednost, pa svjedočimo ponekad i bizarnim situacijama: dolazi do incidenata i pisanja kazne zbog neizdavanja računa za kuglicu ili dvije sladoleda.
No, nikako da dočekamo masovne akcije protiv ozbiljnog kriminala, usporedbom nečijih službenih primanja i imovine, što je prioritet poreznika u svim razvijenim zemljama.
Imali smo, početkom ove godine, i masovnu akciju usmjerenu ka hrvatskim građanima koji rade u inozemstvu. Porezna si je dala u zadatak istražiti tko je, među stotinama tisuća iseljenih, još uvijek porezni rezident u Hrvatskoj, kako bi im obračunali porez na prihode koje ostvaruju u zemlji u kojoj trenutno žive i rade. To jeb izazvala revolt brojnih građana koji su zbog nedostatka posla ili adekvatnih prihoda bili prisiljeni odseliti u inozemstvo.
Porezna se opsesivno bavi običnom građanima
S obzirom na to da su u zemljama u kojima rade – u Njemačkoj, Austriji i ostalima – daleko veće plaće, po hrvatskim propisima upadaju u više porezne razrede, te im se ovdje obračunava i viša stopa poreza. Mnogi od njih ostali su u šoku kada su im na adrese stigli dopisi da u Hrvatskoj moraju platiti nekoliko desetaka ili stotina tisuća kuna razlike poreza, za plaću zarađenu u inozemstvu.
Osim toga, imali smo i masovnu kontrolu rada paušalnih obrtnika jer je Porezna sumnjala da mnogi od njih taj oblik rada koriste za nešto što zakonodavac naziva “prikriveno zapošljavanje” i tako izbjegavaju plaćanje punog iznosa poreza i doprinosa. Tom je akcijom bilo obuhvaćeno nekoliko tisuća paušalnih obrtnika, a koliko ih je moralo platiti razliku poreza i doprinosa još nije poznato – postupci su u tijeku. Radi se o vrlo upitnim postupcima jer ne postoji točna definicija nesamostalnog rada, pa hoće li netko biti proglašen krivim ili neće ovisi o mišljenju službenika Porezne uprave.
Korist od ovih akcija progona paušalaca i radnika u inozemstvu vrlo je upitna i s financijske strane kao i općenite društvene koristi. Financijski, radi se o beznačajnim sredstvima za ukupni proračun. S te strane puno veća korist bila bi bolja kontrola potrošnje javnog novca, odnosno novca poreznih obveznika, koji curi na sve strane. Također, i radnike u inozemstvu, kao i paušalce, koji su mahom IT stručnjaci, ova akcija može potaknuti na trajno preseljenje u inozemstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto nema masovne kontrole prihoda i imovine
Može ih potaknuti da svoje poslovanje registriraju negdje gdje će dobiti povoljniji porezni tretman, a možda i na fizičko preseljenje. Radi se, uglavnom, o vrlo traženim profesionalcima koji su konkurentni na svjetskom tržištu. I dok javnost i sebe zabavljaju ovakvim akcijama, kada je u pitanju kriminal, tu nisu toliko revni.
Ne sjećamo se niti jedne velike, masovne akcije u kojima bi Porezna krenula provjeravati imovinu tisućama ljudi. Hrvatska, po percepciji korupcije, spada na samo dno Europske unije. Svjedočimo nizu korupcijskih afera u kojima su neki od aktera bili i u samoj Vladi – u vrhu izvršne vlasti.
Korupcija je, naravno, prisutna i vrlo razgranata i na nižim razinama. Sav taj novac koji se stekne korupcijom ili drugim vrstama kriminala negdje je pohranjen. Nije nestao. Ili je na računima, ili završi u nekretninama ili se može vidjeti iz nečijeg stila života, koji je teško opravdati redovnim primanjima koje neka osoba ima. I kod samih političara javnost se često čudi raskošnoj imovini, velikim brojem nekretnina ili iznosima štednje, pogotovo ako se radi o osobama koje su cijeli život na državnoj plaći, koja teško može osigurati višemilijunsku imovinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poreznici rijetko otkrivaju pravi kriminal
No, hrvatski poreznici vrlo rijetko otkrivaju takve stvari, a i kada otkrivaju, obično su zadnji u lancu – stižu tek na kraju kada je netko već završio u Remetincu. Teško se sjetiti nekog ozbiljnijeg slučaja, da je netko završio u zatvoru tako što mu je Porezna pokucala na vrata zbog imovine, pa da bi se nakon toga otkrilo da se bavio kriminalom. Obično stvari idu obrnutim smjerom.
Javljale su se inicijative za ponovno donošenje zakona o porijeklu imovine, no takvo nešto je potpuno nepotrebno, s obzirom na to da Porezna ima sve alate da se tim pitanjem bavi i u okviru postojeće zakonske regulative. Recimo, postojećim zakonima propisano je da se na imovinu kojoj se ne može dokazati porijeklo plaća porez od 60 posto, a ostatak se može oduzeti kroz kazneni postupak.
Tako da nije pitanje imamo li zakonsku regulativu koja omogućuje hvatanje kriminalaca, već postoji li za to volja u institucijama koje plaćamo da se time bave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Porezna još uvijek progoni obične građane, a nemaju hrabrosti političarima provjeriti imovinu
Prioritet poreznika u svim razvijenim zemljama jest usporedba nečijih primanja i nečije imovine
Sav taj novac koji se stekne korupcijom ili drugim vrstama kriminala negdje je pohranjen. Nije nestao. Ili je na računima, ili završi u nekretninama ili se može vidjeti iz nečijeg stila života, koji je teško opravdati redovnim primanjima koje neka osoba ima. I kod samih političara javnost se često čudi raskošnoj imovini, velikim brojem nekretnina ili iznosima štednje, pogotovo ako se radi o osobama koje su cijeli život na državnoj plaći
Porezna uprava svako toliko ima akcije masovnog hvatanja prekršitelja – utajivača poreza. Gotovo svake sezone masovno se kontrolira fiskalizacija računa, kako bi se osigurala naplata poreza na dodanu vrijednost, pa svjedočimo ponekad i bizarnim situacijama: dolazi do incidenata i pisanja kazne zbog neizdavanja računa za kuglicu ili dvije sladoleda.
No, nikako da dočekamo masovne akcije protiv ozbiljnog kriminala, usporedbom nečijih službenih primanja i imovine, što je prioritet poreznika u svim razvijenim zemljama.
Imali smo, početkom ove godine, i masovnu akciju usmjerenu ka hrvatskim građanima koji rade u inozemstvu. Porezna si je dala u zadatak istražiti tko je, među stotinama tisuća iseljenih, još uvijek porezni rezident u Hrvatskoj, kako bi im obračunali porez na prihode koje ostvaruju u zemlji u kojoj trenutno žive i rade. To jeb izazvala revolt brojnih građana koji su zbog nedostatka posla ili adekvatnih prihoda bili prisiljeni odseliti u inozemstvo.
Porezna se opsesivno bavi običnom građanima
S obzirom na to da su u zemljama u kojima rade – u Njemačkoj, Austriji i ostalima – daleko veće plaće, po hrvatskim propisima upadaju u više porezne razrede, te im se ovdje obračunava i viša stopa poreza. Mnogi od njih ostali su u šoku kada su im na adrese stigli dopisi da u Hrvatskoj moraju platiti nekoliko desetaka ili stotina tisuća kuna razlike poreza, za plaću zarađenu u inozemstvu.
Osim toga, imali smo i masovnu kontrolu rada paušalnih obrtnika jer je Porezna sumnjala da mnogi od njih taj oblik rada koriste za nešto što zakonodavac naziva “prikriveno zapošljavanje” i tako izbjegavaju plaćanje punog iznosa poreza i doprinosa. Tom je akcijom bilo obuhvaćeno nekoliko tisuća paušalnih obrtnika, a koliko ih je moralo platiti razliku poreza i doprinosa još nije poznato – postupci su u tijeku. Radi se o vrlo upitnim postupcima jer ne postoji točna definicija nesamostalnog rada, pa hoće li netko biti proglašen krivim ili neće ovisi o mišljenju službenika Porezne uprave.
Korist od ovih akcija progona paušalaca i radnika u inozemstvu vrlo je upitna i s financijske strane kao i općenite društvene koristi. Financijski, radi se o beznačajnim sredstvima za ukupni proračun. S te strane puno veća korist bila bi bolja kontrola potrošnje javnog novca, odnosno novca poreznih obveznika, koji curi na sve strane. Također, i radnike u inozemstvu, kao i paušalce, koji su mahom IT stručnjaci, ova akcija može potaknuti na trajno preseljenje u inozemstvo.
Zašto nema masovne kontrole prihoda i imovine
Može ih potaknuti da svoje poslovanje registriraju negdje gdje će dobiti povoljniji porezni tretman, a možda i na fizičko preseljenje. Radi se, uglavnom, o vrlo traženim profesionalcima koji su konkurentni na svjetskom tržištu. I dok javnost i sebe zabavljaju ovakvim akcijama, kada je u pitanju kriminal, tu nisu toliko revni.
Ne sjećamo se niti jedne velike, masovne akcije u kojima bi Porezna krenula provjeravati imovinu tisućama ljudi. Hrvatska, po percepciji korupcije, spada na samo dno Europske unije. Svjedočimo nizu korupcijskih afera u kojima su neki od aktera bili i u samoj Vladi – u vrhu izvršne vlasti.
Korupcija je, naravno, prisutna i vrlo razgranata i na nižim razinama. Sav taj novac koji se stekne korupcijom ili drugim vrstama kriminala negdje je pohranjen. Nije nestao. Ili je na računima, ili završi u nekretninama ili se može vidjeti iz nečijeg stila života, koji je teško opravdati redovnim primanjima koje neka osoba ima. I kod samih političara javnost se često čudi raskošnoj imovini, velikim brojem nekretnina ili iznosima štednje, pogotovo ako se radi o osobama koje su cijeli život na državnoj plaći, koja teško može osigurati višemilijunsku imovinu.
Poreznici rijetko otkrivaju pravi kriminal
No, hrvatski poreznici vrlo rijetko otkrivaju takve stvari, a i kada otkrivaju, obično su zadnji u lancu – stižu tek na kraju kada je netko već završio u Remetincu. Teško se sjetiti nekog ozbiljnijeg slučaja, da je netko završio u zatvoru tako što mu je Porezna pokucala na vrata zbog imovine, pa da bi se nakon toga otkrilo da se bavio kriminalom. Obično stvari idu obrnutim smjerom.
Javljale su se inicijative za ponovno donošenje zakona o porijeklu imovine, no takvo nešto je potpuno nepotrebno, s obzirom na to da Porezna ima sve alate da se tim pitanjem bavi i u okviru postojeće zakonske regulative. Recimo, postojećim zakonima propisano je da se na imovinu kojoj se ne može dokazati porijeklo plaća porez od 60 posto, a ostatak se može oduzeti kroz kazneni postupak.
Tako da nije pitanje imamo li zakonsku regulativu koja omogućuje hvatanje kriminalaca, već postoji li za to volja u institucijama koje plaćamo da se time bave.