To što je tamo bio značajan broj članova navedenih stranaka koji su došli organizirano, ne umanjuje činjenicu da se na prosvjedu ukazao i veliki broj ljudi koji nisu stranački angažirani, a mnogi od njih čak imaju i bitne zamjerke nekoj ili većini stranaka koje su sudjelovale u organizaciji prosvjeda. No svejedno su došli na trg kao čin otpora pretvaranju Hrvatske u autokraciju, i izravnog političkog statementa.
Sve ovisi o strategiji opozicije
Iz ova dva razloga i mimo nepotrebne licitacije brojem prisutnih, prosvjed ne samo da je bio povijesni, nego je i uspio, uz nadu da će postati putokaz za budući razvoj političkog života i stvarnu politizaciju šire javnosti. Na ovom se primjeru vrlo konkretno pokazala i katastrofalnost procjene Andreja Plenkovića da doista može činiti sve što poželi, pa i imenovati Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, kao što se pokazala i još uvijek snažno prisutna demokratska svijest u društvu.
No, hoće li ovo ostati tek izolirani povijesni slučaj, ili će eventualno postati okidač ozbiljnih političkih promjena, ovisit će o strategiji lijeve opozicije, odnosno o njihovim predizbornim odlukama i izbornoj kampanji. Što se posebno odnosi na dvije najsnažnije stranke, a to su SDP i Možemo. Tim prije što između njih već duže vrijeme traje, a jučer se i nastavio konceptualni sukob oko toga trebaju li sklopiti predizbornu koaliciju, na čemu je još odavno pa i nakon jučerašnjeg prosvjeda inzistirao SDP, ili na izbore trebaju ići samostalno, o čemu je Možemo odavno donijelo odluku koja je jučerašnjim istupom Sandre Benčić i potvrđena.
Ljevica nikada nije bila dovoljna
Za tu odluku su formalno relevantni stranačko članstvo ili otvoreni simpatizeri, no ona bi u ovakvoj situaciji, posebno nakon jučerašnjeg prosvjeda i šire društvene podrške ideji okupljanja protiv uspostavljanja otvorene autokracije, trebala uvažiti i društveni, ali i povijesni kontekst. Koji kaže da nikada u povijesti Hrvatske, uključujući antifašističku borbu, ljevica nije bila dovoljno jaka za pobjedu i promjenu društva i glavnog političkog smjera.
Tih davnih četrdesetih se svoj posvećenosti pa i fanatizmu unatoč, masovnost nije mogla postići bez lijevog krila HSS-a i bez masovnog sudjelovanja nekomunista u partizanskim redovima. Bez namjere da doslovno uspoređujem NDH i vlast HDZ-a, da me netko ne bi doslovno shvatio, ali i ona dva puta kada je HDZ izgubio vlast na izborima, to se dogodilo uz široku koaliciju ljevice i liberala pa i konzervativaca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednostavno ne postoji način da se do te pobjede dođe ikako drugačije, osim širokom koalicijom koja bi maksimalizirala glasove protiv HDZ-a, a kamoli da je ona moguća u situaciji u kojoj će i sama ljevica nastupiti odvojeno. Naravno, ta široka koalicija ipak mora imati neku granicu i ideološki kompromis ispod kojeg se neće ići, ali to je sve.
Pobjeda ovisi o svakom glasu
Bez obzira na to što postoji generalni impuls u društvu kojem je dosta i Plenkovića i i HDZ-a, eventualna promjena vlasti ovisit će o doslovno svakom glasu. Što znači da mi sada ne govorimo o tome hoće li netko od aktivista ili potencijalnih glasača biti nezadovoljan stvaranjem široke koalicije i posljedično odlučiti bojkotirati izlazak na izbore.
Ako do jučer i nije bilo očito da je ta granica prijeđena i da će svi ti ljudi koji će i dalje naglas grintati zbog kompromisa ipak izaći na izbore, sada bi moralo biti očito svima koji prate društvene procese i razumiju njihovu dinamiku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pisalo je o tome već više autora na raznim mjestima, pa i na Telegramu, ali dobije li HDZ i ove izbore, put u autokraciju će postati nepovratan na duže vrijeme i u tim okolnostima neće biti relevantan pojedinačni rejting bilo koje od opozicijskih stranaka. Bez obzira na to što se u mnogim stvarima političke scene pa i sama društva u Hrvatskoj i Srbiji razlikuju, ipak nisu toliko različiti da nam srpski slučaj ne može biti ozbiljno upozorenje.
Povijesni primjeri još od Drugog svjetskog rata dokazuju: ljevica bez koalicije ne može ništa
Subotnji prosvjed bio je velik uspjeh opozicije. No, što nakon toga?
Hoće li subotnji prosvjed ostati tek izolirani povijesni slučaj, ili će biti okidač ozbiljnih političkih promjena, ovisit će o strategiji lijeve opozicije, odnosno o njihovim predizbornim odlukama i kampanji
Ono što smo gledali jučer na Markovom trgu u Zagrebu bila je povijest, koja će to i ostati, kako god završili predstojeći parlamentarni izbori. Jer prvi put se nakon rane faze hrvatskog višestranačja dogodilo to da nismo gledali masovni prosvjed zbog radijske frekvencije, obrazovne reforme ili neke treće društveno važne teme, nego smo pred sobom imali ozbiljan politički prosvjed koji su organizirale političke stranke, s govorima njihovih lidera i pisaca koji su ih odlučili podržati.
To što je tamo bio značajan broj članova navedenih stranaka koji su došli organizirano, ne umanjuje činjenicu da se na prosvjedu ukazao i veliki broj ljudi koji nisu stranački angažirani, a mnogi od njih čak imaju i bitne zamjerke nekoj ili većini stranaka koje su sudjelovale u organizaciji prosvjeda. No svejedno su došli na trg kao čin otpora pretvaranju Hrvatske u autokraciju, i izravnog političkog statementa.
Sve ovisi o strategiji opozicije
Iz ova dva razloga i mimo nepotrebne licitacije brojem prisutnih, prosvjed ne samo da je bio povijesni, nego je i uspio, uz nadu da će postati putokaz za budući razvoj političkog života i stvarnu politizaciju šire javnosti. Na ovom se primjeru vrlo konkretno pokazala i katastrofalnost procjene Andreja Plenkovića da doista može činiti sve što poželi, pa i imenovati Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, kao što se pokazala i još uvijek snažno prisutna demokratska svijest u društvu.
No, hoće li ovo ostati tek izolirani povijesni slučaj, ili će eventualno postati okidač ozbiljnih političkih promjena, ovisit će o strategiji lijeve opozicije, odnosno o njihovim predizbornim odlukama i izbornoj kampanji. Što se posebno odnosi na dvije najsnažnije stranke, a to su SDP i Možemo. Tim prije što između njih već duže vrijeme traje, a jučer se i nastavio konceptualni sukob oko toga trebaju li sklopiti predizbornu koaliciju, na čemu je još odavno pa i nakon jučerašnjeg prosvjeda inzistirao SDP, ili na izbore trebaju ići samostalno, o čemu je Možemo odavno donijelo odluku koja je jučerašnjim istupom Sandre Benčić i potvrđena.
Ljevica nikada nije bila dovoljna
Za tu odluku su formalno relevantni stranačko članstvo ili otvoreni simpatizeri, no ona bi u ovakvoj situaciji, posebno nakon jučerašnjeg prosvjeda i šire društvene podrške ideji okupljanja protiv uspostavljanja otvorene autokracije, trebala uvažiti i društveni, ali i povijesni kontekst. Koji kaže da nikada u povijesti Hrvatske, uključujući antifašističku borbu, ljevica nije bila dovoljno jaka za pobjedu i promjenu društva i glavnog političkog smjera.
Tih davnih četrdesetih se svoj posvećenosti pa i fanatizmu unatoč, masovnost nije mogla postići bez lijevog krila HSS-a i bez masovnog sudjelovanja nekomunista u partizanskim redovima. Bez namjere da doslovno uspoređujem NDH i vlast HDZ-a, da me netko ne bi doslovno shvatio, ali i ona dva puta kada je HDZ izgubio vlast na izborima, to se dogodilo uz široku koaliciju ljevice i liberala pa i konzervativaca.
Jednostavno ne postoji način da se do te pobjede dođe ikako drugačije, osim širokom koalicijom koja bi maksimalizirala glasove protiv HDZ-a, a kamoli da je ona moguća u situaciji u kojoj će i sama ljevica nastupiti odvojeno. Naravno, ta široka koalicija ipak mora imati neku granicu i ideološki kompromis ispod kojeg se neće ići, ali to je sve.
Pobjeda ovisi o svakom glasu
Bez obzira na to što postoji generalni impuls u društvu kojem je dosta i Plenkovića i i HDZ-a, eventualna promjena vlasti ovisit će o doslovno svakom glasu. Što znači da mi sada ne govorimo o tome hoće li netko od aktivista ili potencijalnih glasača biti nezadovoljan stvaranjem široke koalicije i posljedično odlučiti bojkotirati izlazak na izbore.
Ako do jučer i nije bilo očito da je ta granica prijeđena i da će svi ti ljudi koji će i dalje naglas grintati zbog kompromisa ipak izaći na izbore, sada bi moralo biti očito svima koji prate društvene procese i razumiju njihovu dinamiku.
Pisalo je o tome već više autora na raznim mjestima, pa i na Telegramu, ali dobije li HDZ i ove izbore, put u autokraciju će postati nepovratan na duže vrijeme i u tim okolnostima neće biti relevantan pojedinačni rejting bilo koje od opozicijskih stranaka. Bez obzira na to što se u mnogim stvarima političke scene pa i sama društva u Hrvatskoj i Srbiji razlikuju, ipak nisu toliko različiti da nam srpski slučaj ne može biti ozbiljno upozorenje.