“Djevojčica X iz Liberije stigla je …”, nebitno u koji grad u Hrvatskoj, započinje članak objavljen u jednom mediju sredinom 2022. godine. U njemu se detaljno opisuje kako se odigralo posvajanje iz Liberije, još jedne države u Africi koja nije potpisnica Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem (Haška konvencija).
Majka u ovom našem slučaju opisuje kako je potrošila 25.000 dolara, od čega oko 60 posto na mito i korupciju. U procesu u Liberiji pomogla joj je Sonja, žena koja joj se javila na Fejsu. Zajedno su šest mjeseci u Liberiji tražile dijete dok nisu dobili sliku male, pothranjene bebe. Dijete, bolesno i neuhranjeno, od biološke je majke preuzela u hotelskoj sobi, a majci je platila 200 dolara ”za troškove školovanja”.
Nazvala me nepoznata, uplakana žena
Kada se situacija s posvajanjem u Liberiji iskomplicirala, kontaktirala je naše veleposlanstvo u Casablanci. Oni joj, međutim, nisu mogli pomoći pa se obratila odvjetnici u Hrvatskoj koja je sve ”riješila” u roku od tjedan dana: hrvatsko državljanstvo, OIB, putovnicu. Sada, nakon uspješnog posvajanja, ta majka pomaže drugima, upravo ”rješava” posvajanje jednom paru, a poziva i druge zainteresirane da joj se jave na navedeni broj telefona.
Prije nekoliko godina nazvala me nepoznata žena jer su joj u Keniji oduzeli djecu koju je posvajala iz Demokratske Republike Kongo. Plakala je dok je objašnjavala da je u kontaktu s našim veleposlanstvom, ali ne zna mogu li joj pomoći. Koliko god mi je bilo žao, nisam joj mogla pomoći ni ja. Prije desetak godina vodio se sudski proces protiv žene koja je sama posvojila dijete da bi kasnije osnovala agenciju i pomagala ljudima da posvoje djecu iz Etiopije, a kada to nije više bilo moguće, iz DR Konga.
Problem s hrvatskom legislativom
Želim vjerovati da žena od prije desetak godina, kao i majka koju smo gore spomenuli, iz altruističnih razloga žele pomoći drugim parovima i pojedincima da posvoje djecu, iako priča iz Liberije uključuje brojne situacije koji krše domaće i međunarodne zakone.
Možda je to bolji način nego da se ljudi javljaju kongoanskim advokatima koji se promoviraju kao posrednici na internetu ili novim prijateljima s fejsa, ali ključno je što hrvatski zakoni nikome ne dozvoljavaju posredovanje pri međudržavnom posvojenju osim ovlaštenom Središnjem tijelu, odnosno Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem s takvom legislativom je u tome što nadležno tijelo nema kapaciteta, a ni formalnih ovlasti, posredovati pri posvajanju djece iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije. A 99 posto djece koja su putem međudržavnog posvojenja stigle u Hrvatsku porijeklom su upravo su iz takvih država.
Treba nam specijalizirano tijelo
U isto vrijeme, usprkos velikom interesu za posvajanje u Hrvatskoj i brojnim upitima građana koji se upućuju tom tijelu, nema naznaka da država pokreće legislativu koja bi omogućila osnivanje profesionalnih tijela koja bi stručno i transparentno pomagala građanima da posvoje dijete za koje ne bi bilo sumnje da je predmet trgovine.
Takvo stručno tijelo provjeravalo bi procedure i surađivalo samo sa službenim predstavnicima u zemlji porijekla djeteta, pripremalo posvojitelje, osiguravala službene prijevode, garantiralo sigurnost svih uključenih i poštovalo zakone i konvencije. Takva tijela postoje na primjer u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj, Švedskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Emocionalan koncept posvajanja
Teško je emocionalno povezati koncept posvajanja i trgovine djecom jer zamišljamo da posvojenje pruža djetetu priliku za bolji život nego što ga je do tada imalo. U većini slučajeva to je točno. Posvojitelji žele biti roditelji. Žele pružiti djetetu dom i priliku za siguran i sretan život. Vidjeti užasne uvjete u kojima djeca žive u pojedinim dijelovima svijeta, često neuhranjena, izložena bolestima, u okruženju nasilja i izrabljivanja, i pomisliti da bi im s nama bilo daleko bolje – humano je i ljudski.
Ali međunarodni standardi i konvencije upravo služe tome da budemo sigurni da djeca koju posvajamo uistinu nemaju roditelje, ili, ako ih imaju, da je osoba koja je snimljena na video kako se odriče prava na roditeljstvo, uistinu majka tog djeteta.
Kampovi u kojima siluju djevojke
Želimo biti sigurni da dijete nije poteklo iz nekog ”kampa” u kakve odvode mlade djevojke, siluju ih i onda djecu prodaju posrednicima, koji kasnije računaju svoju naknadu posvojiteljima. Da u zemlji iz koje naša djeca dolaze djeluju institucije koje uistinu štite djecu i njihov najbolji interes.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada posvajamo, uglavnom razmišljamo o vremenu sada, ne toliko o nečemu što se čini kao daleka budućnost. Ali djeca imaju pravo i potrebu znati odakle su potekla i kako su k nama stigla. Kako odrastaju, njihova pitanja postaju sve teža. Naša je odgovornost kao roditelja osigurati da na našem putu do obitelji nema kontroverzi. Da nismo zatvarali oči jer nismo željeli znati odgovore čiji nedostatak često dovodi djecu u situaciju da stvaraju zamišljene priče.
Najgore što nam se može dogoditi jest da naša djeca, kada odrastu, saznaju da posvojenje nije bilo legalno. Tada će krenuti preispitivati svaku stvar koju smo im ikada rekli poput stotina sada odraslih ljudi podrijetlom iz Južne Koreje koji istražuju posvajanje u periodu vladavine vojne hunte i tragaju za svojim biološkim roditeljima.
Međunarodne propisi postoje s razlogom
Republika Hrvatska obvezala se primjenjivati ne samo Hašku konvenciju o posvajanju već i Palermo Protokol kao i Fakultativni protokol uz konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji. Svi se ti akti bave temom trgovanja i iskorištavanja djeteta s različitih perspektiva, uključujući i posvajanje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S obzirom na brojne članke i TV priloge o posvajanju iz Afrike, iz država koje se redovito spominju u izvješćima o korupciji i kršenju prava djece, pitam se u kojem trenutku su naše institucije trebale pomisliti da nešto nije u skladu s dokumentima koje smo se obvezali primjenjivati. Jer ministarstvo nadležno za skrb o djeci i posvajanje moralo se zabrinuti što hrvatski građani posvajaju stotine djece, a oni o tome ništa ne znaju.
Dok postoji obveza centara za socijalnu skrb da prate i pružaju podršku nakon posvojenju djece iz Hrvatske, kako to da nikoga nije briga što se događa s djecom iz Afrike? Sudovi potvrđuju odluke afričkih sudova bez provjere s drugim institucijama, a Ministarstvo pravosuđa ne pita institucije zadužene za socijalnu politiku je li to u redu?
Veleposlanstva se kontaktiraju zbog posvajanja iz DR Konga, a Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne alarmira MUP, iako bi se trebalo znati da je DR Kongo uveo zabranu izlaska djece iz države radi posvajanja? Ili da je Belgija pokrenula DNA analizu petnaestero djece posvojenih iz DR Konga, zbog sumnje da su predmet trgovine ljudima. Za četvero je dokazano da su njihovi roditelji godinama tragali za njima, od kada su otišli na izlet u organizaciji jednog sirotišta iz Kinshase, ali se nikada nisu vratili.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko nam ne govori – što je s tom djecom?
Država djeluje i služi građanima ne samo kroz ratifikaciju konvencija, već kroz njihovu efikasnu primjenu. Osnovna je funkcija države da nam pruži sigurnost. Ukoliko konačno ne uredimo sustav međudržavnog posvajanja s jasnim procedurama priznavanja odluka drugih sudova samo uz detaljnu provjeru postupaka, s educiranim sucima i ekipiranom stručnom podrškom ljudima koji žele djecu iz drugih zemalja, država postaje suodgovorna za svaki sljedeći potencijalno kontroverzan slučaj posvajanja. Ne zato što je nešto napravila, već zato što nije napravila dovoljno.
Ovih dana mediji su puni izvještaja o uhićenim državljanima koji su djecu iz DR Kongo preuzimali u Zambiji. Sve resorne institucije daju informacije u javnost na kapaljku pa smo saznali da su dva od četiri para ovdje prošla proceduru procjene podobnosti i upisani su u Registar potencijalnih posvojitelja. Saznali smo i da djeca imaju hrvatske dokumente, znači i hrvatsko državljanstvo, te da se, prema pisanju zambijskih medija, nalaze u sustavu zambijske socijalne skrbi.
Saznajemo kako konzularni predstavnik Hrvatske redovito obilazi naše sugrađane u zatvoru i da su njihovi uvjeti u zatvoru zadovoljavajući. No nitko nam ne kaže – što je s djecom? Djecom podrijetlom iz DR Kongo, koja su sada hrvatski državljani i za koje bi hrvatska država trebala brinuti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jesu li ta djeca dobro? Kakvi su uvjeti tamo gdje su ona smještena? Boje li se, odvojeni od svega što su do sada poznavali, u državi gdje je službeni jezik engleski, koji oni vjerojatno ne razumiju? Posjećuje li i njih naš konzularni predstavnik iz Pretorije? Je li im osigurana adekvatna zdravstvena skrb i psihološka podrška? I što će se dogoditi s njima sada, kad spadaju pod zaštitu Hrvatske, koja je odskora i njihova država?
‘Prije nekoliko godina nazvala me uplakana žena. U Keniji su joj oduzeli djecu koju je posvajala iz Konga…’
O ključnim problemima međunarodnog posvajanja piše Diana Topčić Rosenberg, bivša dugogodišnja predsjednica Adopte
Vidjeti užasne uvjete u kojima djeca žive u pojedinim dijelovima svijeta, često neuhranjena, izložena bolestima, u okruženju nasilja i izrabljivanja, i pomisliti da bi im s nama bilo daleko bolje - humano je i ljudski. Ali međunarodni standardi i konvencije upravo služe tome da budemo sigurni kako djeca koju posvajamo uistinu nemaju roditelje
“Djevojčica X iz Liberije stigla je …”, nebitno u koji grad u Hrvatskoj, započinje članak objavljen u jednom mediju sredinom 2022. godine. U njemu se detaljno opisuje kako se odigralo posvajanje iz Liberije, još jedne države u Africi koja nije potpisnica Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem (Haška konvencija).
Majka u ovom našem slučaju opisuje kako je potrošila 25.000 dolara, od čega oko 60 posto na mito i korupciju. U procesu u Liberiji pomogla joj je Sonja, žena koja joj se javila na Fejsu. Zajedno su šest mjeseci u Liberiji tražile dijete dok nisu dobili sliku male, pothranjene bebe. Dijete, bolesno i neuhranjeno, od biološke je majke preuzela u hotelskoj sobi, a majci je platila 200 dolara ”za troškove školovanja”.
Nazvala me nepoznata, uplakana žena
Kada se situacija s posvajanjem u Liberiji iskomplicirala, kontaktirala je naše veleposlanstvo u Casablanci. Oni joj, međutim, nisu mogli pomoći pa se obratila odvjetnici u Hrvatskoj koja je sve ”riješila” u roku od tjedan dana: hrvatsko državljanstvo, OIB, putovnicu. Sada, nakon uspješnog posvajanja, ta majka pomaže drugima, upravo ”rješava” posvajanje jednom paru, a poziva i druge zainteresirane da joj se jave na navedeni broj telefona.
Prije nekoliko godina nazvala me nepoznata žena jer su joj u Keniji oduzeli djecu koju je posvajala iz Demokratske Republike Kongo. Plakala je dok je objašnjavala da je u kontaktu s našim veleposlanstvom, ali ne zna mogu li joj pomoći. Koliko god mi je bilo žao, nisam joj mogla pomoći ni ja. Prije desetak godina vodio se sudski proces protiv žene koja je sama posvojila dijete da bi kasnije osnovala agenciju i pomagala ljudima da posvoje djecu iz Etiopije, a kada to nije više bilo moguće, iz DR Konga.
Problem s hrvatskom legislativom
Želim vjerovati da žena od prije desetak godina, kao i majka koju smo gore spomenuli, iz altruističnih razloga žele pomoći drugim parovima i pojedincima da posvoje djecu, iako priča iz Liberije uključuje brojne situacije koji krše domaće i međunarodne zakone.
Možda je to bolji način nego da se ljudi javljaju kongoanskim advokatima koji se promoviraju kao posrednici na internetu ili novim prijateljima s fejsa, ali ključno je što hrvatski zakoni nikome ne dozvoljavaju posredovanje pri međudržavnom posvojenju osim ovlaštenom Središnjem tijelu, odnosno Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Problem s takvom legislativom je u tome što nadležno tijelo nema kapaciteta, a ni formalnih ovlasti, posredovati pri posvajanju djece iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije. A 99 posto djece koja su putem međudržavnog posvojenja stigle u Hrvatsku porijeklom su upravo su iz takvih država.
Treba nam specijalizirano tijelo
U isto vrijeme, usprkos velikom interesu za posvajanje u Hrvatskoj i brojnim upitima građana koji se upućuju tom tijelu, nema naznaka da država pokreće legislativu koja bi omogućila osnivanje profesionalnih tijela koja bi stručno i transparentno pomagala građanima da posvoje dijete za koje ne bi bilo sumnje da je predmet trgovine.
Takvo stručno tijelo provjeravalo bi procedure i surađivalo samo sa službenim predstavnicima u zemlji porijekla djeteta, pripremalo posvojitelje, osiguravala službene prijevode, garantiralo sigurnost svih uključenih i poštovalo zakone i konvencije. Takva tijela postoje na primjer u SAD-u, Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj, Švedskoj.
Emocionalan koncept posvajanja
Teško je emocionalno povezati koncept posvajanja i trgovine djecom jer zamišljamo da posvojenje pruža djetetu priliku za bolji život nego što ga je do tada imalo. U većini slučajeva to je točno. Posvojitelji žele biti roditelji. Žele pružiti djetetu dom i priliku za siguran i sretan život. Vidjeti užasne uvjete u kojima djeca žive u pojedinim dijelovima svijeta, često neuhranjena, izložena bolestima, u okruženju nasilja i izrabljivanja, i pomisliti da bi im s nama bilo daleko bolje – humano je i ljudski.
Ali međunarodni standardi i konvencije upravo služe tome da budemo sigurni da djeca koju posvajamo uistinu nemaju roditelje, ili, ako ih imaju, da je osoba koja je snimljena na video kako se odriče prava na roditeljstvo, uistinu majka tog djeteta.
Kampovi u kojima siluju djevojke
Želimo biti sigurni da dijete nije poteklo iz nekog ”kampa” u kakve odvode mlade djevojke, siluju ih i onda djecu prodaju posrednicima, koji kasnije računaju svoju naknadu posvojiteljima. Da u zemlji iz koje naša djeca dolaze djeluju institucije koje uistinu štite djecu i njihov najbolji interes.
Kada posvajamo, uglavnom razmišljamo o vremenu sada, ne toliko o nečemu što se čini kao daleka budućnost. Ali djeca imaju pravo i potrebu znati odakle su potekla i kako su k nama stigla. Kako odrastaju, njihova pitanja postaju sve teža. Naša je odgovornost kao roditelja osigurati da na našem putu do obitelji nema kontroverzi. Da nismo zatvarali oči jer nismo željeli znati odgovore čiji nedostatak često dovodi djecu u situaciju da stvaraju zamišljene priče.
Najgore što nam se može dogoditi jest da naša djeca, kada odrastu, saznaju da posvojenje nije bilo legalno. Tada će krenuti preispitivati svaku stvar koju smo im ikada rekli poput stotina sada odraslih ljudi podrijetlom iz Južne Koreje koji istražuju posvajanje u periodu vladavine vojne hunte i tragaju za svojim biološkim roditeljima.
Međunarodne propisi postoje s razlogom
Republika Hrvatska obvezala se primjenjivati ne samo Hašku konvenciju o posvajanju već i Palermo Protokol kao i Fakultativni protokol uz konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji. Svi se ti akti bave temom trgovanja i iskorištavanja djeteta s različitih perspektiva, uključujući i posvajanje.
S obzirom na brojne članke i TV priloge o posvajanju iz Afrike, iz država koje se redovito spominju u izvješćima o korupciji i kršenju prava djece, pitam se u kojem trenutku su naše institucije trebale pomisliti da nešto nije u skladu s dokumentima koje smo se obvezali primjenjivati. Jer ministarstvo nadležno za skrb o djeci i posvajanje moralo se zabrinuti što hrvatski građani posvajaju stotine djece, a oni o tome ništa ne znaju.
Dok postoji obveza centara za socijalnu skrb da prate i pružaju podršku nakon posvojenju djece iz Hrvatske, kako to da nikoga nije briga što se događa s djecom iz Afrike? Sudovi potvrđuju odluke afričkih sudova bez provjere s drugim institucijama, a Ministarstvo pravosuđa ne pita institucije zadužene za socijalnu politiku je li to u redu?
Veleposlanstva se kontaktiraju zbog posvajanja iz DR Konga, a Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne alarmira MUP, iako bi se trebalo znati da je DR Kongo uveo zabranu izlaska djece iz države radi posvajanja? Ili da je Belgija pokrenula DNA analizu petnaestero djece posvojenih iz DR Konga, zbog sumnje da su predmet trgovine ljudima. Za četvero je dokazano da su njihovi roditelji godinama tragali za njima, od kada su otišli na izlet u organizaciji jednog sirotišta iz Kinshase, ali se nikada nisu vratili.
Nitko nam ne govori – što je s tom djecom?
Država djeluje i služi građanima ne samo kroz ratifikaciju konvencija, već kroz njihovu efikasnu primjenu. Osnovna je funkcija države da nam pruži sigurnost. Ukoliko konačno ne uredimo sustav međudržavnog posvajanja s jasnim procedurama priznavanja odluka drugih sudova samo uz detaljnu provjeru postupaka, s educiranim sucima i ekipiranom stručnom podrškom ljudima koji žele djecu iz drugih zemalja, država postaje suodgovorna za svaki sljedeći potencijalno kontroverzan slučaj posvajanja. Ne zato što je nešto napravila, već zato što nije napravila dovoljno.
Ovih dana mediji su puni izvještaja o uhićenim državljanima koji su djecu iz DR Kongo preuzimali u Zambiji. Sve resorne institucije daju informacije u javnost na kapaljku pa smo saznali da su dva od četiri para ovdje prošla proceduru procjene podobnosti i upisani su u Registar potencijalnih posvojitelja. Saznali smo i da djeca imaju hrvatske dokumente, znači i hrvatsko državljanstvo, te da se, prema pisanju zambijskih medija, nalaze u sustavu zambijske socijalne skrbi.
Saznajemo kako konzularni predstavnik Hrvatske redovito obilazi naše sugrađane u zatvoru i da su njihovi uvjeti u zatvoru zadovoljavajući. No nitko nam ne kaže – što je s djecom? Djecom podrijetlom iz DR Kongo, koja su sada hrvatski državljani i za koje bi hrvatska država trebala brinuti.
Jesu li ta djeca dobro? Kakvi su uvjeti tamo gdje su ona smještena? Boje li se, odvojeni od svega što su do sada poznavali, u državi gdje je službeni jezik engleski, koji oni vjerojatno ne razumiju? Posjećuje li i njih naš konzularni predstavnik iz Pretorije? Je li im osigurana adekvatna zdravstvena skrb i psihološka podrška? I što će se dogoditi s njima sada, kad spadaju pod zaštitu Hrvatske, koja je odskora i njihova država?