Početkom srpnja 1945. godine održani su britanski parlamentarni izbori na kojima su Winston Churchill i njegova Konzervativna stranka doživjeli teški poraz. Vođa laburista Clement Atlee postao je novi premijer, a Churchill se morao zadovoljiti pozicijom šefa oporbe sve do parlamentarnih izbora u listopadu 1951. godine nakon kojih dobiva svoj drugi premijerski mandat.
Winston Churchill, u cjelokupnoj britanskoj, europskoj i svjetskoj javnosti slavljeni ratni pobjednik, postao je izborni gubitnik jedva dva mjeseca nakon što je u Europi okončan Drugi svjetski rat jer su birači u izboru između zahvalnosti za ratnu pobjedu i ravnomjernije raspoređenoga tereta poslijeratne obnove u velikoj većini izabrali ovo drugo.
Dva mjeseca prije izbora četiri petine britanskih birača podržavalo je politiku Winstona Churchilla tako da je gubitak 217 od 429 mjesta u prethodnom sazivu Parlamenta za Konzervativnu stranku bio pravi šok. Rat je bio završen i Britanci su većinom birali one koji su im nudili više socijalne sigurnosti te su Churchilla, bez obzira na sve njegove zasluge, poslali u oporbu.
Politički hrabar potez
Taj izborni poraz jednoga od najslavnijih i najpopularnijih državnika dvadesetoga stoljeća nije jedini, ali je vjerojatno najpoznatiji primjer „nezahvalnosti“ birača. U liberalnim demokracijama uvjerenje u vlastitu nezamjenjivost kad-tad završava loše po onoga kome je to jedina polazna pozicija na izborima.
Andrej Plenković postao je premijer među ostalim i zbog političke hrabrosti tadašnje predsjednice Povjerenstva za sukob interesa Dalije Orešković i odluke o sukobu interesa ondašnjega predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka u aferi „Konzultantica“.
Nakon sedam godina svoju je premijersku funkciju iskoristio da saborskoj zastupnici Daliji Orešković umjesto odgovora ili komentara na njeno zastupničko pitanje vezano uz način rada njemačkoga parlamenta poželi trajni odlazak u Njemačku: „Gute Reise! Bis Bald! Auf Wiedersehen!“
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tri desetljeća hrvatske demokratske prakse jedino smo od Franje Tuđmana i korifeja hrvatske nacionalističke i šovinističke desnice slušali savjete o preseljenju u druge države, ali oni bi se uvijek odnosili na ovdašnje Srbe ili njihove političke predstavnike.
Njegov hitni odlazak je nužan
Preporuka premijera Plenkovića saborskoj zastupnici Daliji Orešković da potraži bolji život u Njemačkoj nije samo presedan, ona je simbolički potvrdila da je njegova „korisna dionica“ u Hrvatskoj završena. Može Andrej Plenković pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima, može biti hrvatski premijer još punih pet godina, ali u proteklom tjednu njegovi javni nastupi samo su potvrdili da je za daljnje stasanje hrvatske parlamentarne demokracije i razvoj političke i demokratske kulture u cjelini nužan njegov što skoriji odlazak na neku od europskih funkcija.
Zbog toga sam uvjeren da je „Gute Reise, Herr Plenković!“ u NATO, Europsku komisiju ili Europsko vijeće iskrena i dobrohotna poruka na korist euroatlantskih integracija, Hrvatske i njenih građana i samoga Andreja Plenkovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska daleko od Britanije
Hrvatski demokratski standardi još uvijek su jako daleko od britanskih, a hrvatski birači u popriličnom broju glasaju vođeni vlastitom percepcijom bolje prošlosti, a ne kako bi odabrali drugačiju budućnost. Andrej Plenković valjda i zbog toga svaki javni nastup započinje beskonačnim nabrajanjem svih uspjeha svoje vladavine, a završava filipikom protiv svih onih koji taj biserni niz ne vide ili ga, daleko im bilo, na neki način propitkuju.
Prema rezultatima ispitivanja popularnosti stranaka HDZ i dalje stoji sjajno pa premijer Plenković ne bi trebao biti previše zabrinut hoće li i nakon sljedećih parlamentarnih izbora biti u prilici formirati vladu. Ako su pak njegove nervozne reakcije na pitanja novinara ili oporbenih saborskih zastupnika te salve osobnih uvreda upućene ovima potonjima posljedica osobnih dvojbi o mogućim budućim natuknicama njegovoga životopisa, onda bi bilo dobro da te svoje dvojbe podijeli s hrvatskom javnošću.
Tako bi svima bilo lakše, javnost bi saznala je li se Andrej Plenković voljan još četiri godine potpuno posvetiti boljitku Hrvatske i hrvatskih građana, on sam više ne bi morao iz tjedna u tjedan odgovarati na pitanja ide li u NATO, Europsku komisiju ili Europsko vijeće, a i svi u Bruxellesu bi znali da li na njega treba ili ne treba računati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izjave mu nisu dobro sjele
Protekloga tjedna imali smo prilike zabilježiti još jednu epizodu i u sve kompleksnijem odnosu ministra gospodarstva Davora Filipovića i premijera Plenkovića. Za razliku od drugih ministara koji su svoje funkcije reducirali na nivo pomoćnika premijera za njihovo resorno područje, uz izuzetak ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića, ministar gospodarstva je nakon još uvijek nedorečene i nejasne izjave o svojoj borbi s „predatorima“, koja premijeru nije naročito dobro sjela, dodao još jednu iz rubrike „Hrvatska je za njih bankomat“.
U odgovoru na zastupničko pitanje o recentnim mogućim lošim i štetnim odlukama HEP-a odgovornost je adresirao na Upravu i Nadzorni odbor. Budući da su njihovi članovi odabrani u Banskim dvorima ministar je zapravo javno priznao da je HEP samo formalno u njegovoj nadležnosti jer je premijer Plenković osim što je predsjednik Vlade još i „nadministar“ svih resora. Drugi članovi Vlade nemaju hrabrosti ni za takvo javno priznanje, što je više nego dovoljno za jasnu predodžbu o budućemu funkcioniranju vlade u mogućemu novome mandatu Andreja Plenkovića.
Kapilarna korupcija je procvjetala
Nije sporno da je Hrvatska danas u mnogim stvarima bolje mjesto za život nego što je bila 2016. godine, na početku premijerskoga mandata Andreja Plenkovića. Isto tako nije teško dokazati da je u proteklih sedam godina kapilarna korupcija procvjetala, da je ortački kapitalizam dobio novi zamah i opakiju formu, da je udio građana u riziku od siromaštva povećan, a dijelovi Hrvatske ispražnjeni od stanovnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković ne nudi promjenu nego očuvanje takve koruptivne, rentijerske i ortačke Hrvatske, nudi svoju osobnu vlast u formi modernoga prosvjetiteljskoga apsolutizma, popularnoga u neposrednom sjevernome i istočnome susjedstvu, i to kao stepenicu do za njega prihvatljive pozicije u Bruxellesu.
Protekli tjedan je dokazao, samo je Tuđman imao ovakve ispade kao Plenković. Za Hrvatsku je nužno da hitno ode
U proteklih sedam godina kapilarna korupcija je procvjetala, a ortački kapitalizam dobio novi zamah i opakiju formu
Može Andrej Plenković pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima, može biti hrvatski premijer još punih pet godina, ali u proteklom tjednu njegovi javni nastupi samo su potvrdili da je za daljnje stasanje hrvatske parlamentarne demokracije i razvoj političke i demokratske kulture u cjelini nužan njegov što skoriji odlazak na neku od europskih funkcija
Početkom srpnja 1945. godine održani su britanski parlamentarni izbori na kojima su Winston Churchill i njegova Konzervativna stranka doživjeli teški poraz. Vođa laburista Clement Atlee postao je novi premijer, a Churchill se morao zadovoljiti pozicijom šefa oporbe sve do parlamentarnih izbora u listopadu 1951. godine nakon kojih dobiva svoj drugi premijerski mandat.
Winston Churchill, u cjelokupnoj britanskoj, europskoj i svjetskoj javnosti slavljeni ratni pobjednik, postao je izborni gubitnik jedva dva mjeseca nakon što je u Europi okončan Drugi svjetski rat jer su birači u izboru između zahvalnosti za ratnu pobjedu i ravnomjernije raspoređenoga tereta poslijeratne obnove u velikoj većini izabrali ovo drugo.
Dva mjeseca prije izbora četiri petine britanskih birača podržavalo je politiku Winstona Churchilla tako da je gubitak 217 od 429 mjesta u prethodnom sazivu Parlamenta za Konzervativnu stranku bio pravi šok. Rat je bio završen i Britanci su većinom birali one koji su im nudili više socijalne sigurnosti te su Churchilla, bez obzira na sve njegove zasluge, poslali u oporbu.
Politički hrabar potez
Taj izborni poraz jednoga od najslavnijih i najpopularnijih državnika dvadesetoga stoljeća nije jedini, ali je vjerojatno najpoznatiji primjer „nezahvalnosti“ birača. U liberalnim demokracijama uvjerenje u vlastitu nezamjenjivost kad-tad završava loše po onoga kome je to jedina polazna pozicija na izborima.
Andrej Plenković postao je premijer među ostalim i zbog političke hrabrosti tadašnje predsjednice Povjerenstva za sukob interesa Dalije Orešković i odluke o sukobu interesa ondašnjega predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka u aferi „Konzultantica“.
Nakon sedam godina svoju je premijersku funkciju iskoristio da saborskoj zastupnici Daliji Orešković umjesto odgovora ili komentara na njeno zastupničko pitanje vezano uz način rada njemačkoga parlamenta poželi trajni odlazak u Njemačku: „Gute Reise! Bis Bald! Auf Wiedersehen!“
U tri desetljeća hrvatske demokratske prakse jedino smo od Franje Tuđmana i korifeja hrvatske nacionalističke i šovinističke desnice slušali savjete o preseljenju u druge države, ali oni bi se uvijek odnosili na ovdašnje Srbe ili njihove političke predstavnike.
Njegov hitni odlazak je nužan
Preporuka premijera Plenkovića saborskoj zastupnici Daliji Orešković da potraži bolji život u Njemačkoj nije samo presedan, ona je simbolički potvrdila da je njegova „korisna dionica“ u Hrvatskoj završena. Može Andrej Plenković pobijediti na sljedećim parlamentarnim izborima, može biti hrvatski premijer još punih pet godina, ali u proteklom tjednu njegovi javni nastupi samo su potvrdili da je za daljnje stasanje hrvatske parlamentarne demokracije i razvoj političke i demokratske kulture u cjelini nužan njegov što skoriji odlazak na neku od europskih funkcija.
Zbog toga sam uvjeren da je „Gute Reise, Herr Plenković!“ u NATO, Europsku komisiju ili Europsko vijeće iskrena i dobrohotna poruka na korist euroatlantskih integracija, Hrvatske i njenih građana i samoga Andreja Plenkovića.
Hrvatska daleko od Britanije
Hrvatski demokratski standardi još uvijek su jako daleko od britanskih, a hrvatski birači u popriličnom broju glasaju vođeni vlastitom percepcijom bolje prošlosti, a ne kako bi odabrali drugačiju budućnost. Andrej Plenković valjda i zbog toga svaki javni nastup započinje beskonačnim nabrajanjem svih uspjeha svoje vladavine, a završava filipikom protiv svih onih koji taj biserni niz ne vide ili ga, daleko im bilo, na neki način propitkuju.
Prema rezultatima ispitivanja popularnosti stranaka HDZ i dalje stoji sjajno pa premijer Plenković ne bi trebao biti previše zabrinut hoće li i nakon sljedećih parlamentarnih izbora biti u prilici formirati vladu. Ako su pak njegove nervozne reakcije na pitanja novinara ili oporbenih saborskih zastupnika te salve osobnih uvreda upućene ovima potonjima posljedica osobnih dvojbi o mogućim budućim natuknicama njegovoga životopisa, onda bi bilo dobro da te svoje dvojbe podijeli s hrvatskom javnošću.
Tako bi svima bilo lakše, javnost bi saznala je li se Andrej Plenković voljan još četiri godine potpuno posvetiti boljitku Hrvatske i hrvatskih građana, on sam više ne bi morao iz tjedna u tjedan odgovarati na pitanja ide li u NATO, Europsku komisiju ili Europsko vijeće, a i svi u Bruxellesu bi znali da li na njega treba ili ne treba računati.
Izjave mu nisu dobro sjele
Protekloga tjedna imali smo prilike zabilježiti još jednu epizodu i u sve kompleksnijem odnosu ministra gospodarstva Davora Filipovića i premijera Plenkovića. Za razliku od drugih ministara koji su svoje funkcije reducirali na nivo pomoćnika premijera za njihovo resorno područje, uz izuzetak ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića, ministar gospodarstva je nakon još uvijek nedorečene i nejasne izjave o svojoj borbi s „predatorima“, koja premijeru nije naročito dobro sjela, dodao još jednu iz rubrike „Hrvatska je za njih bankomat“.
U odgovoru na zastupničko pitanje o recentnim mogućim lošim i štetnim odlukama HEP-a odgovornost je adresirao na Upravu i Nadzorni odbor. Budući da su njihovi članovi odabrani u Banskim dvorima ministar je zapravo javno priznao da je HEP samo formalno u njegovoj nadležnosti jer je premijer Plenković osim što je predsjednik Vlade još i „nadministar“ svih resora. Drugi članovi Vlade nemaju hrabrosti ni za takvo javno priznanje, što je više nego dovoljno za jasnu predodžbu o budućemu funkcioniranju vlade u mogućemu novome mandatu Andreja Plenkovića.
Kapilarna korupcija je procvjetala
Nije sporno da je Hrvatska danas u mnogim stvarima bolje mjesto za život nego što je bila 2016. godine, na početku premijerskoga mandata Andreja Plenkovića. Isto tako nije teško dokazati da je u proteklih sedam godina kapilarna korupcija procvjetala, da je ortački kapitalizam dobio novi zamah i opakiju formu, da je udio građana u riziku od siromaštva povećan, a dijelovi Hrvatske ispražnjeni od stanovnika.
Andrej Plenković ne nudi promjenu nego očuvanje takve koruptivne, rentijerske i ortačke Hrvatske, nudi svoju osobnu vlast u formi modernoga prosvjetiteljskoga apsolutizma, popularnoga u neposrednom sjevernome i istočnome susjedstvu, i to kao stepenicu do za njega prihvatljive pozicije u Bruxellesu.