Kad god postavimo pitanje u javnom prostoru, a i osobno sam zbog povjesničarske profesije jedan od onih koji to radi ili pak odgovara na takva pitanja, o tome hoćemo li na ovim našim prostorima jednom uspjeti izgraditi zajedničku kulturu sjećanja na rat iz devedesetih, bit će dovoljno da se okrenemo najbližem zapadnom susjedu, tj. Italiji i datumu 10. veljače – koji se u toj zemlji sve intenzivnije i službeno obilježava kao Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije – da bismo shvatili koliko smo daleko od utopijskog odgovora na prvo pitanje.
Jer, iako je od spomenutog egzodusa prošlo neznatno manje od osamdeset godina, on s protokom vremena postaje sve aktualniji, ne samo u politikama sjećanja, nego i u aktualnoj politici. A obrazac odnosa službene Italije, koji je manje-više postao općeprihvaćen od strane kompletnog političkog spektra, još prije desetak godina kada mu se priklonio i tadašnji predsjednik Giorgio Napolitano, čovjek koji je dolazio iz komunističkog pokreta, najviše podsjeća na odnos službene Srbije prema Oluji i općenito ratu u Hrvatskoj.
I za jedne i za druge, vezano uz ta dva nesporna egzodusa, riječ je o tragediji koji se desila ničim izazvana, kao da im ništa nije prethodilo, a ponajmanje krvavi rat i višegodišnja okupacija zemlje, s popratnim terorom prema hrvatskom stanovništvu.
Vlak sjećanja za indoktrinaciju
Ne treba stoga čuditi ni to što krajnje desna talijanska premijerka Giorgia Meloni smatra komunista Tita ratnim zločincem jer to je postalo općeprihvaćeno revizionističko stajalište čak i u Hrvatskoj, ali ne bi škodilo pratiti kako se sa službenim obilježavanjem tog dana sjećanja odvijaju stvari u Italiji.
Štoviše, na to su zajedničkom izjavom upozorile antifašističke organizacije Hrvatske, Slovenije i Italije, ukazavši na novu i zakonski izmijenjenu praksu u sklopu koje na Dan sjećanja iz Trsta na turneju po talijanskim gradovima kreće tzv. vlak sjećanja koji bi trebao služiti upoznavanju Talijana s egzodusom, ali će zapravo, kao i sve slične državne akcije svih država u svijetu, služiti indoktrinaciji.
Zahtjevi za redefiniranjem granica
I ovo sve skupa jesu relativno novi fenomeni koji su bili marginalni i daleko od mainstreama, ne samo u hladnoratovskom svijetu, nego i u prvom desetljeću europskog optimizma nakon pada Berlinskog zida, ali stvari su se u posljednjem desetljeću iz temelja promijenile.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S jedne strane, zbog raspada europskog konsenzusa o kontinentu liberalne demokracije, koji je uzrokovan i demografskim i geopolitičkim slabljenjem Europske unije, a onda posljedično i zbog sveopćeg političkog jačanja radikalne desnice, po defaultu sklone brojnim idejama fašizma, među kojima je povijesni revizionizam jedno od glavnih pogonskih goriva, posebno ako je on uz to i antikomunistički.
Kad se svemu tome pridoda i novo legitimiranje nasilnih promjena državnih granica, što je zapravo stvarni smisao Putinovog napada na Ukrajinu, dobijemo situaciju koja se do jučer činila nezamisliva, a mnogima se i danas čini. A to je situacija u kojoj će zahtjevi za redefiniranjem hrvatskih granica od strane susjeda, primarno Italije i Mađarske, s folklorne razine prijeći na stvarnu.
Zagreb se pravi da problema nema
Službena politika Hrvatske pravi se da ovaj problem ne postoji, s jedne strane zbog nedostatka samopouzdanja u međunarodnim odnosima, a s druge i zbog jednako revizionističkog odnosa prema socijalističkom nasljeđu i posebno prema liku i djelu Josipa Broza Tita.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S te strane su se i historiografi i književnici i izdavači pokazali puno zrelijim od političara. Jer kompleksnost hrvatsko-talijanskih odnosa u Istri, Rijeci pa i u Dalmaciji, temeljito je opisana u knjigama Miroslava Bertoše, Franka Dote, Milana Rakovca, Giacoma Scottija, u nedavnim radovima Renata Matića i brojnih drugih, u kojima nije prešućeno ništa od onoga što talijanski nacionalisti tvrde da jeste, ali je izrečeno i dosta toga o našoj odgovornosti za poslijeratna zbivanja.
Demoni neprovarene prošlosti
Sve to, uključujući korektnu manjinsku politiku i institucionalni odnos prema istarskim i riječkim Talijanima, neće oživjeti opustjele dijelove Istre, niti je moglo pomiriti sjećanja ili vratiti tršćanske izbjeglice u obližnji napušteni zavičaj. Ali može biti putokaz za to da je moguće graditi neki drugačiji život od onoga koji se dogodio u prvoj polovici 20. stoljeća.
Paradoks s kojim se danas susrećemo jeste taj da još uvijek živimo u posljednjim epizodama ideje ujedinjenja Europe, u sklopu kojih je ulaskom u zonu Schengena praktično nestala granica između Hrvatske, Italije i Slovenije, dok se istovremeno borimo s demonima neprovarene prošlosti i njihovim zapaljivim političkim potencijalom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Putin i radikalna desnica učinili su danas mogućim da zahtjevi susjeda za promjenama granica Hrvatske prestanu biti puki folklor
Službena politika Hrvatske pravi se da ovaj problem ne postoji
Ne treba čuditi što krajnje desna talijanska premijerka Giorgia Meloni smatra komunista Tita ratnim zločincem jer to je postalo općeprihvaćeno revizionističko stajalište čak i u Hrvatskoj, ali ne bi škodilo pratiti kako se sa službenim obilježavanjem tog dana sjećanja odvijaju stvari u Italiji
Kad god postavimo pitanje u javnom prostoru, a i osobno sam zbog povjesničarske profesije jedan od onih koji to radi ili pak odgovara na takva pitanja, o tome hoćemo li na ovim našim prostorima jednom uspjeti izgraditi zajedničku kulturu sjećanja na rat iz devedesetih, bit će dovoljno da se okrenemo najbližem zapadnom susjedu, tj. Italiji i datumu 10. veljače – koji se u toj zemlji sve intenzivnije i službeno obilježava kao Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije – da bismo shvatili koliko smo daleko od utopijskog odgovora na prvo pitanje.
Jer, iako je od spomenutog egzodusa prošlo neznatno manje od osamdeset godina, on s protokom vremena postaje sve aktualniji, ne samo u politikama sjećanja, nego i u aktualnoj politici. A obrazac odnosa službene Italije, koji je manje-više postao općeprihvaćen od strane kompletnog političkog spektra, još prije desetak godina kada mu se priklonio i tadašnji predsjednik Giorgio Napolitano, čovjek koji je dolazio iz komunističkog pokreta, najviše podsjeća na odnos službene Srbije prema Oluji i općenito ratu u Hrvatskoj.
I za jedne i za druge, vezano uz ta dva nesporna egzodusa, riječ je o tragediji koji se desila ničim izazvana, kao da im ništa nije prethodilo, a ponajmanje krvavi rat i višegodišnja okupacija zemlje, s popratnim terorom prema hrvatskom stanovništvu.
Vlak sjećanja za indoktrinaciju
Ne treba stoga čuditi ni to što krajnje desna talijanska premijerka Giorgia Meloni smatra komunista Tita ratnim zločincem jer to je postalo općeprihvaćeno revizionističko stajalište čak i u Hrvatskoj, ali ne bi škodilo pratiti kako se sa službenim obilježavanjem tog dana sjećanja odvijaju stvari u Italiji.
Štoviše, na to su zajedničkom izjavom upozorile antifašističke organizacije Hrvatske, Slovenije i Italije, ukazavši na novu i zakonski izmijenjenu praksu u sklopu koje na Dan sjećanja iz Trsta na turneju po talijanskim gradovima kreće tzv. vlak sjećanja koji bi trebao služiti upoznavanju Talijana s egzodusom, ali će zapravo, kao i sve slične državne akcije svih država u svijetu, služiti indoktrinaciji.
Zahtjevi za redefiniranjem granica
I ovo sve skupa jesu relativno novi fenomeni koji su bili marginalni i daleko od mainstreama, ne samo u hladnoratovskom svijetu, nego i u prvom desetljeću europskog optimizma nakon pada Berlinskog zida, ali stvari su se u posljednjem desetljeću iz temelja promijenile.
S jedne strane, zbog raspada europskog konsenzusa o kontinentu liberalne demokracije, koji je uzrokovan i demografskim i geopolitičkim slabljenjem Europske unije, a onda posljedično i zbog sveopćeg političkog jačanja radikalne desnice, po defaultu sklone brojnim idejama fašizma, među kojima je povijesni revizionizam jedno od glavnih pogonskih goriva, posebno ako je on uz to i antikomunistički.
Kad se svemu tome pridoda i novo legitimiranje nasilnih promjena državnih granica, što je zapravo stvarni smisao Putinovog napada na Ukrajinu, dobijemo situaciju koja se do jučer činila nezamisliva, a mnogima se i danas čini. A to je situacija u kojoj će zahtjevi za redefiniranjem hrvatskih granica od strane susjeda, primarno Italije i Mađarske, s folklorne razine prijeći na stvarnu.
Zagreb se pravi da problema nema
Službena politika Hrvatske pravi se da ovaj problem ne postoji, s jedne strane zbog nedostatka samopouzdanja u međunarodnim odnosima, a s druge i zbog jednako revizionističkog odnosa prema socijalističkom nasljeđu i posebno prema liku i djelu Josipa Broza Tita.
S te strane su se i historiografi i književnici i izdavači pokazali puno zrelijim od političara. Jer kompleksnost hrvatsko-talijanskih odnosa u Istri, Rijeci pa i u Dalmaciji, temeljito je opisana u knjigama Miroslava Bertoše, Franka Dote, Milana Rakovca, Giacoma Scottija, u nedavnim radovima Renata Matića i brojnih drugih, u kojima nije prešućeno ništa od onoga što talijanski nacionalisti tvrde da jeste, ali je izrečeno i dosta toga o našoj odgovornosti za poslijeratna zbivanja.
Demoni neprovarene prošlosti
Sve to, uključujući korektnu manjinsku politiku i institucionalni odnos prema istarskim i riječkim Talijanima, neće oživjeti opustjele dijelove Istre, niti je moglo pomiriti sjećanja ili vratiti tršćanske izbjeglice u obližnji napušteni zavičaj. Ali može biti putokaz za to da je moguće graditi neki drugačiji život od onoga koji se dogodio u prvoj polovici 20. stoljeća.
Paradoks s kojim se danas susrećemo jeste taj da još uvijek živimo u posljednjim epizodama ideje ujedinjenja Europe, u sklopu kojih je ulaskom u zonu Schengena praktično nestala granica između Hrvatske, Italije i Slovenije, dok se istovremeno borimo s demonima neprovarene prošlosti i njihovim zapaljivim političkim potencijalom.