Uvijek je bilo, ima i bit će medija koji su slizani s vlastima, ali nijedan od njih nije, neće i ne bi to priznao ni za živu glavu. Čak i one novine koje se bezbroj puta uhvati kako flagrantno i u svemu sluganski drukaju za kurs vlastodržaca, standardno će drobiti da to čine zato što smatraju da je to što vlasti rade objektivno najbolje ”za građane” pa – objektivno – mora biti i pohvaljeno.
Ulizičke uređivačke politike su, dakako, stvar ordinarne trgovine. Pojedini vlasnici medija ih izabiru jer im se financijski isplate. A u struci se po putu lako nađe osoba tankog profesionalnog morala, koje će svoje nezasluženo napredovanje na visoke uredničke pozicije spremno refundirati poslušnim izvršavanjem želja vlasnika.
No, ako izuzmemo marginu najokorjelijih, pred ogledalom se i medijski podrepaši ipak srame takvog novinarstva čija se biblija zove ”veži konja gdje ti gazda kaže”. Grozno je ići na posao i sramiti se. A upravo su s tim osjećajem mnogi članovi redakcije Slobodne Dalmacije nekidan proslavili 80 godina novina u kojima rade.
Pokazali tko je gazda
Jer, tamo u Splitu, njihovi su organizirali obljetnički spektakl sa šampanjcem i bijelim perjem na kome je glavni uzvanik bio cijeli politbiro lokalnog i nacionalnog HDZ-a na čelu s premijerom Plenkovićem i 11 ministara. Nikad i nigdje u Hrvatskoj nijedan medij nije do te mjere otvoreno, doslovno, i bez trunke makar manekenskog susprezanja, pokazao tko im je gazda i koga treba pitati gdje se veže konj.
Novine koje su, sa svim svojim povijesnim usponima i padovima, 80 godina ipak bile institucija u Dalmaciji i najveći su lokalni list u zemlji – predale su za svoj dan kompletnu pozornicu središnjici HDZ-a. U fotogaleriji deska centralne figure su ministri i premijer. S njima su se natiskivali ljudi koji bi morali držati mentalnu i fizičku distancu prema svakoj vlasti igdje i ikad.
Jeli su im iz ruke. Andrej Plenković najavljivao je u govoru svoje nove mjere kao da je na koalicijskom sastanku. Držao je lekcije o novinarstvu i o objektivnosti. A revni reporteri su se ponadali da mu ”boravak u Splitu godi” jer je bio ”veseo i nasmiješen”, a ”obožavatelji su ga pozdravljali”. Nešto tako turbo-nakaradno stvarno nije viđeno u medijskoj branši otkako je hrvatske države.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Blamaža za blamažom
To svaki novinar u ovoj zemlji, ma gdje radio i pisao, mora doživjeti krajnje osobno. To tapšanje. To gugutanje. I te prizore u kojima, oko uvažene političke svite i cateringa koji je dovezen iz Zagreba, postrance, stoji amorfni novinarski kontingent Slobodne. Svi ti ljudi čije se zanimanje bavi kritikom svake vlasti u formaciji kora paževa. O, jada.
Svakome je mrsko vidjeti kad se njegova profesija valja u blatu. A poseban element te blamaže je činjenica da svečanom prijemu splitskog dnevnika ni protokolarno nije prisustvovao nitko jak iz gradske vlasti Splita, koju Slobodna Dalmacija od starta ne može vidjeti ni nacrtanu, a pogotovo da netko takav održi čestitarski govor. Tamošnji novinari mi kažu da su reda-radi poslani i njima pozivi u tonu bolje-vam-je-da-ni-ne-dolazite. I ovi su shvatili poruku.
Ništa im nije neugodno
A i pametno da nisu došli jer u Splitu nije na vlasti HDZ, nego gradonačelnik Ivica Puljak. Pa da ne kvare Plenkoviću i vrhuški Slobodne stranačku idilu. I da se Vlada i vladajuća stranka u predizbornoj godini mogu maestralno raspojasati na ”neprijateljskom” terenu uz vruću i svesrdnu podršku i zagovor najutjecajnijih regionalnih novina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čula sam se oko svega toga s nekim kolegama iz Slobodne. Kažu mi da su dan 80-godišnje tradicije svojih novina doživjeli kao pljusku i poraz. To je razumljivo. I strašno. Radila sam u Slobodnoj kraće vrijeme početkom devedesetih kad ju je vodio veliki Joško Kulušić. Sjete li ga se kada ovi bezimeni kojima, kako vidimo, ama baš ništa nije neugodno?
Rođendan Slobodne Dalmacije s HDZ-ovcima ponizio je novinarstvo. Nešto tako turbo-nakaradno nikad nije viđeno
Čula sam se s nekim kolegama iz Slobodne. Kažu mi da su dan 80-godišnje tradicije svojih novina doživjeli kao pljusku i poraz
Vlasnici Slobodne organizirali su obljetnički spektakl sa šampanjcem i bijelim perjem na kome je glavni uzvanik bio cijeli politbiro lokalnog i nacionalnog HDZ-a na čelu s premijerom Plenkovićem i 11 ministara. Nikad i nigdje u Hrvatskoj nijedan medij nije do te mjere otvoreno, doslovno, i bez trunke makar manekenskog susprezanja, pokazao tko im je gazda i koga treba pitati gdje se veže konj
Uvijek je bilo, ima i bit će medija koji su slizani s vlastima, ali nijedan od njih nije, neće i ne bi to priznao ni za živu glavu. Čak i one novine koje se bezbroj puta uhvati kako flagrantno i u svemu sluganski drukaju za kurs vlastodržaca, standardno će drobiti da to čine zato što smatraju da je to što vlasti rade objektivno najbolje ”za građane” pa – objektivno – mora biti i pohvaljeno.
Ulizičke uređivačke politike su, dakako, stvar ordinarne trgovine. Pojedini vlasnici medija ih izabiru jer im se financijski isplate. A u struci se po putu lako nađe osoba tankog profesionalnog morala, koje će svoje nezasluženo napredovanje na visoke uredničke pozicije spremno refundirati poslušnim izvršavanjem želja vlasnika.
No, ako izuzmemo marginu najokorjelijih, pred ogledalom se i medijski podrepaši ipak srame takvog novinarstva čija se biblija zove ”veži konja gdje ti gazda kaže”. Grozno je ići na posao i sramiti se. A upravo su s tim osjećajem mnogi članovi redakcije Slobodne Dalmacije nekidan proslavili 80 godina novina u kojima rade.
Pokazali tko je gazda
Jer, tamo u Splitu, njihovi su organizirali obljetnički spektakl sa šampanjcem i bijelim perjem na kome je glavni uzvanik bio cijeli politbiro lokalnog i nacionalnog HDZ-a na čelu s premijerom Plenkovićem i 11 ministara. Nikad i nigdje u Hrvatskoj nijedan medij nije do te mjere otvoreno, doslovno, i bez trunke makar manekenskog susprezanja, pokazao tko im je gazda i koga treba pitati gdje se veže konj.
Novine koje su, sa svim svojim povijesnim usponima i padovima, 80 godina ipak bile institucija u Dalmaciji i najveći su lokalni list u zemlji – predale su za svoj dan kompletnu pozornicu središnjici HDZ-a. U fotogaleriji deska centralne figure su ministri i premijer. S njima su se natiskivali ljudi koji bi morali držati mentalnu i fizičku distancu prema svakoj vlasti igdje i ikad.
Jeli su im iz ruke. Andrej Plenković najavljivao je u govoru svoje nove mjere kao da je na koalicijskom sastanku. Držao je lekcije o novinarstvu i o objektivnosti. A revni reporteri su se ponadali da mu ”boravak u Splitu godi” jer je bio ”veseo i nasmiješen”, a ”obožavatelji su ga pozdravljali”. Nešto tako turbo-nakaradno stvarno nije viđeno u medijskoj branši otkako je hrvatske države.
Blamaža za blamažom
To svaki novinar u ovoj zemlji, ma gdje radio i pisao, mora doživjeti krajnje osobno. To tapšanje. To gugutanje. I te prizore u kojima, oko uvažene političke svite i cateringa koji je dovezen iz Zagreba, postrance, stoji amorfni novinarski kontingent Slobodne. Svi ti ljudi čije se zanimanje bavi kritikom svake vlasti u formaciji kora paževa. O, jada.
Svakome je mrsko vidjeti kad se njegova profesija valja u blatu. A poseban element te blamaže je činjenica da svečanom prijemu splitskog dnevnika ni protokolarno nije prisustvovao nitko jak iz gradske vlasti Splita, koju Slobodna Dalmacija od starta ne može vidjeti ni nacrtanu, a pogotovo da netko takav održi čestitarski govor. Tamošnji novinari mi kažu da su reda-radi poslani i njima pozivi u tonu bolje-vam-je-da-ni-ne-dolazite. I ovi su shvatili poruku.
Ništa im nije neugodno
A i pametno da nisu došli jer u Splitu nije na vlasti HDZ, nego gradonačelnik Ivica Puljak. Pa da ne kvare Plenkoviću i vrhuški Slobodne stranačku idilu. I da se Vlada i vladajuća stranka u predizbornoj godini mogu maestralno raspojasati na ”neprijateljskom” terenu uz vruću i svesrdnu podršku i zagovor najutjecajnijih regionalnih novina.
Čula sam se oko svega toga s nekim kolegama iz Slobodne. Kažu mi da su dan 80-godišnje tradicije svojih novina doživjeli kao pljusku i poraz. To je razumljivo. I strašno. Radila sam u Slobodnoj kraće vrijeme početkom devedesetih kad ju je vodio veliki Joško Kulušić. Sjete li ga se kada ovi bezimeni kojima, kako vidimo, ama baš ništa nije neugodno?