Birtaški nasilnici i uvredljiva spadala
Stoga je razumljivo da se ona, u borbi za političku i javnu vidljivost pokušava ugurati i u top-temu političkog trenutka – svađu koja je nastala oko izbora nove predsjednice ili predsjednika Vrhovnog suda. Nažalost, bivša ministrica pravosuđa se odlučila preskočiti meritum problema i zadržati se na populističkom pozivu Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću da prekinu s ovakvim načinom komunikacije.
No, i to je razumljivo. Tako se neće nikome previše zamjeriti, a privući će one birače kojima je pun nos strastvene svađe na vrhu vlasti. Štoviše, kad Škare Ožbolt u svom javnom obraćanju predsjednicima Republike i Vlade kaže da “jezik ulice, prostakluka i agresije ne bi smio biti stil najviših predstavnika vlasti RH” ili kad govori o tome da bi bilo dobro da se ostave “uloge birtaških nasilnika i uvredljivih spadala”, radi se stavovima koje će supotpisati mnogi građani ove zemlje (i birača u Gradu Zagrebu).
Gle, tko to govori!
Ali, ovdje je ipak nužno staviti još jedan veliki “ali”. Ili se poigrati s naslovima filmova, što je očito dosta popularno ovih dana, pa uskliknuti “Gle, tko to govori!”. Naime, verbalne političke salve kojima svjedočimo ovih dana između Zorana Milanovića s jedne i Andreja Plenkovića (i njegovih suradnika) s druge strane, tanka su kamilica za ono čemu je ova zemlja svjedočila i što je bio stil najvišeg predstavnika vlasti RH. U vrijeme kad je Vesna Škare Ožbolt radila u njegovom Uredu predsjednika.
“Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas, u Hrvatskoj, i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima… Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim, žutim vragovima…”, hvatao je zalet tadašnji šef Vesne Škare Ožbolt.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Judine škude i ostale priče
“…Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija”, zaključio je Franjo Tuđman priču o oporbi, ljudskim pravima i slobodama medija 1996. godine.
Godinu prije, Franjo Tuđman je, govoreći u netom oslobođenom Kninu izbjeglim Srbima poručio: “Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće”. A onda se, 1997. godine, opet vratio na domaće izdajnike. ‘Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše. Takvi su bili genetski programirani protiv slobodne i nezavisne hrvatske države”, kazao je Tuđman, na skupu Mladeži HDZ-a.
Riješili srpsko pitanje
Krajem sljedeće, 1998. godine, kad je Škare Ožbolt, danas alergična na “jezik ulice, prostakluka i agresije” koji “ne bi smio biti stil najviših predstavnika vlasti RH”, radila kao savjetnica predsjednika Republike za politička pitanja, Tuđman je imao govor na otvaranju Ratne škole “Ban Josip Jelačić” u Zagrebu u kojem se hvalio kako je bio spreman poslati vojsku na SFOR, međunacionalne vojne snage u BiH pod komandom NATO saveza.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uz to, vrhovnik zemlje koja se uskoro našla pod tihim gospodarskim sankcijama Zapada, govorio je i o srpskom pitanju. “Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu”, kazivao je Tuđman mladim pitomcima, te domaćoj i inoj javnosti.
Eh, Zuckerberže…
U vrijeme tog čuvenog govora Škare Ožbolt, dakle, nije bila bilo tko u Uredu predsjednika, već Tuđmanova savjetnica za politička pitanja. Tada, krajem devedesetih, nažalost nije bilo Facebooka. I to je jamačno jedan i jedini razlog zbog kojeg nije i tadašnjem predsjedniku Republike odaslala javni poziv kojim bi mu, “kao odraslom muškarcu”, poručila da prestane. A šteta.
Jer je baš kraj devedesetih bio pravo vrijeme da mu se poruči, kao danas Plenkoviću i Milanoviću: “Hrvatska ne smije biti mjesto koje vode poludivlji kauboji i verbalni nasilnici, zabavljeni vlastitim dvobojima, dok naslove vijesti čine primjeri teške korupcije i sloma gospodarstva”. Samo da je, eto, bilo Facebooka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Škare Ožbolt traži pristojnu komunikaciju? Svađa Milanovića i Plenkovića je kamilica za Tuđmanove ispade
Judine škude, raznobojni vragovi, srpske prljave gaće i devize, genetski programirani protivnici Hrvatske...
Kad Škare Ožbolt u svom javnom obraćanju predsjednicima Republike i Vlade kaže da “jezik ulice, prostakluka i agresije ne bi smio biti stil najviših predstavnika vlasti RH” ili kad govori o tome da bi bilo dobro da se ostave “uloge birtaških nasilnika i uvredljivih spadala”, radi se stavovima koje će supotpisati mnogi građani ove zemlje (i birača u Gradu Zagrebu). Ali...
Nije uopće isključeno da Vesna Škare Ožbolt bude najveće iznenađenje lokalnih izbora u Zagrebu. Iako bez stranačke infrastrukture, ova nekadašnja političarka HDZ-a i Demokratskog centra, u anketama stoji jako dobro, na desetak posto i nije isključeno čak ni to da dođe vrlo blizu ulaska u drugi krug.
U kojem bi mogla Tomislavu Tomaševiću predstavljati daleko opasniji izazov od Joška Klisovića, Davora Filipovića ili Miroslava Škore iz jednostavnog razloga što bi mogla od sebe otjerati najmanje birača od spomenute trojke. Tomašević bi i dalje bio giga-favorit, ali čini se da bi mu sa Škare Ožbolt ipak bilo nešto teže nego s ostalim konkurentima.
Birtaški nasilnici i uvredljiva spadala
Stoga je razumljivo da se ona, u borbi za političku i javnu vidljivost pokušava ugurati i u top-temu političkog trenutka – svađu koja je nastala oko izbora nove predsjednice ili predsjednika Vrhovnog suda. Nažalost, bivša ministrica pravosuđa se odlučila preskočiti meritum problema i zadržati se na populističkom pozivu Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću da prekinu s ovakvim načinom komunikacije.
No, i to je razumljivo. Tako se neće nikome previše zamjeriti, a privući će one birače kojima je pun nos strastvene svađe na vrhu vlasti. Štoviše, kad Škare Ožbolt u svom javnom obraćanju predsjednicima Republike i Vlade kaže da “jezik ulice, prostakluka i agresije ne bi smio biti stil najviših predstavnika vlasti RH” ili kad govori o tome da bi bilo dobro da se ostave “uloge birtaških nasilnika i uvredljivih spadala”, radi se stavovima koje će supotpisati mnogi građani ove zemlje (i birača u Gradu Zagrebu).
Gle, tko to govori!
Ali, ovdje je ipak nužno staviti još jedan veliki “ali”. Ili se poigrati s naslovima filmova, što je očito dosta popularno ovih dana, pa uskliknuti “Gle, tko to govori!”. Naime, verbalne političke salve kojima svjedočimo ovih dana između Zorana Milanovića s jedne i Andreja Plenkovića (i njegovih suradnika) s druge strane, tanka su kamilica za ono čemu je ova zemlja svjedočila i što je bio stil najvišeg predstavnika vlasti RH. U vrijeme kad je Vesna Škare Ožbolt radila u njegovom Uredu predsjednika.
“Nećemo dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas, u Hrvatskoj, i u svijetu s kojekakvim regionalnim planovima… Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim, žutim vragovima…”, hvatao je zalet tadašnji šef Vesne Škare Ožbolt.
Judine škude i ostale priče
“…Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija”, zaključio je Franjo Tuđman priču o oporbi, ljudskim pravima i slobodama medija 1996. godine.
Godinu prije, Franjo Tuđman je, govoreći u netom oslobođenom Kninu izbjeglim Srbima poručio: “Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće”. A onda se, 1997. godine, opet vratio na domaće izdajnike. ‘Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše. Takvi su bili genetski programirani protiv slobodne i nezavisne hrvatske države”, kazao je Tuđman, na skupu Mladeži HDZ-a.
Riješili srpsko pitanje
Krajem sljedeće, 1998. godine, kad je Škare Ožbolt, danas alergična na “jezik ulice, prostakluka i agresije” koji “ne bi smio biti stil najviših predstavnika vlasti RH”, radila kao savjetnica predsjednika Republike za politička pitanja, Tuđman je imao govor na otvaranju Ratne škole “Ban Josip Jelačić” u Zagrebu u kojem se hvalio kako je bio spreman poslati vojsku na SFOR, međunacionalne vojne snage u BiH pod komandom NATO saveza.
Uz to, vrhovnik zemlje koja se uskoro našla pod tihim gospodarskim sankcijama Zapada, govorio je i o srpskom pitanju. “Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6% Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu”, kazivao je Tuđman mladim pitomcima, te domaćoj i inoj javnosti.
Eh, Zuckerberže…
U vrijeme tog čuvenog govora Škare Ožbolt, dakle, nije bila bilo tko u Uredu predsjednika, već Tuđmanova savjetnica za politička pitanja. Tada, krajem devedesetih, nažalost nije bilo Facebooka. I to je jamačno jedan i jedini razlog zbog kojeg nije i tadašnjem predsjedniku Republike odaslala javni poziv kojim bi mu, “kao odraslom muškarcu”, poručila da prestane. A šteta.
Jer je baš kraj devedesetih bio pravo vrijeme da mu se poruči, kao danas Plenkoviću i Milanoviću: “Hrvatska ne smije biti mjesto koje vode poludivlji kauboji i verbalni nasilnici, zabavljeni vlastitim dvobojima, dok naslove vijesti čine primjeri teške korupcije i sloma gospodarstva”. Samo da je, eto, bilo Facebooka.