Nekad je nužno odabrati stranu

Škorin iznenadni odlazak dugoročno bi mogao biti najveći problem za - HDZ

Plenkovićeva stranka ovim ostaje bez jakog suparnika na desnici, ali i potencijalno bez rezervoara glasova za neku buduću koaliciju

Ako se Domovinski pokret surva u nerelevantnost, na desnici bi opet mogli vidjeti poznatu sliku - desetke do krvi zavađenih pravaških i inih frakcija, posve irelevantnih u općem stanju stvari, s ukupno nula saborskih zastupnika.

Miroslav Škoro nije bio baš posve direktan. Na prvo pitanje o tome je li politika njegov dugoročni odabir, počeo je pričati kako je moguće da parlamentarni izbori budu već za tri dana. A onda dodao: “Što bih trebao, nakon što sam ostvario 16 mandata na ovim izborima ne otići na sljedeće? Ma kakvi, doći ću pa ću ih razvaliti totalno. Uvijek idem s namjerom da pobijedim”, kazao je, ali onda počeo pričati ne o svojoj, nego o budućnosti Domovinskog pokreta.

Bio je to znak da još jednom treba postaviti pitanje o tome je li njemu osobno politika dugoročni odabir. “Moj savjet svima je da im politika bude dugoročni odabir. Ne kao profesija, nego kao nešto o čemu se mora voditi računa, jer ne možemo drugačije”, kazao je Škoro u razgovoru za Telegram početkom svibnja, izbjegavši tako još jednom direktan i nedvosmislen odgovor.

Davna ostavka koja prva pada na pamet

Dva i pol mjeseca kasnije, Škoro je dao ostavku na sve funkcije u Domovinskom pokretu, izazvavši u političkom svijetu iznenađenje usporedivo u nekoj (manjoj, naravno) mjeri jedino s čuvenom ostavkom Ive Sanadera 1. srpnja 2009. godine. Šokirao je očito i vlastitu stranku, jer je prva službena reakcija bila da ih je ostavka, između ostalog “pomalo zatekla”. Ukratko, nisu imali pojma da se Škoro sprema na povlačenje na pričuvnu poziciju.

O motivima odlaska (objavljeno je samo da je iz osobnih razloga) predsjednika trenutno četvrte ili pete stranke po snazi u Hrvatskoj (gledano po anketama, na parlamentarnim izborima su ostvarili treći rezultat) pisat će se i govoriti mnogo narednih dana. U ovom trenutku, međutim, nema dovoljno informacija da bi se decidirano moglo uprti prstom u neki razlog, osim onoga da se čovjek, koji je profesionalni političar zapravo postao tek pretprošlog ljeta, jednostavno – umorio.

Silazna putanja

No, Škorin neočekivani odlazak s vrha Domovinskog pokreta (ostaje član stranke i saborski zastupnik) čvrsta je politička činjenica koja će, sasvim sigurno, imati velikog utjecaja ne samo na budućnost stranke koju je sam osnovao, nego i na cijelu političku scenu u zemlji.

Domovinski pokret je, svakako i prije današnjeg šokantnog odlaska, bio u silaznoj putanji. Iako je lanjskog srpnja ostvaren vrlo dobar rezultat na parlamentarnim izborima (10,89 posto glasova i 16 mandata), stranka se u anketama nakon toga uglavnom vrtjela oko sedam-osam posto, s dodatnim padom posljednjeg mjeseca, kad je “ispario” i efekt žustre kampanje u Zagrebu. Po dvije redovne ankete Domovinski pokret je na 6,4 posto, s tendencijom prema dolje. A sad će morati nastaviti politički život bez svog osnivača i sigurno uvjerljivo najprepoznatljivijeg člana.

Sličan set vrijednosti

Nije, naravno, posve isključeno da na čelo stranke dođe neka “nova snaga”, osoba koja će uspjeti pokrenuti pomalo usporeni hod Domovinskog pokreta. Mnogo je, međutim, vjerojatnije da će odlaskom popularnog Škore, stranka koju je osnovao kao praktički vlastiti politički projekt, nastaviti put prema dolje, ispod izbornog praga, a možda i niže.

Dogodi li se taj, vjerojatniji scenarij, s laganim fade-outom stranke koja je obećavala okupiti desniji dio biračkog tijela, implikacije na cijelu političku ravnotežu u Hrvatskoj se ne mogu dovoljno naglasiti. Naime, bez obzira na ideološke, političke i osobne sukobe koje je HDZ imao s Domovinskim pokretom, nema stranke na koju bi se – u situaciji kad bi doista bilo “ili mi, ili oni” HDZ mogao prije osloniti. Plenkovićeva i Škorina stranka, unatoč svemu – a pogotovo kad su u pitanju njihovi birači – dijele sličan set vrijednosti.

Zabavni program na dječjem rođendanu

Ako se, pak, Domovinski pokret surva u nerelevantnost, na desnici bi opet mogli vidjeti poznatu sliku – desetke do krvi zavađenih pravaških i inih frakcija, posve irelevantnih u općem stanju stvari, s ukupno nula saborskih zastupnika. Tu bi, ali samo donekle, mogao profitirati Most kao potencijalno jedina relevantna politička opcija desnije od HDZ-a.

Međutim, teško da bi Petrov i Grmoja privukli baš sve glasače Škorine stranke, a još je manje izgledno da bi se tek tako odlučili da treći put na vlast dovedu – HDZ. Čak i ako bi se to dogodilo, cijena koju bi Plenkovićeva stranka za to morala platiti učinila bi da svi ustupci koje je svojevremeno radio Tomislav Karamarko izgledaju poput zabavnog programa na dječjem rođendanu. I to jako mirne djece.

Prilika na lijevoj strani

Iako je dramatično nezahvalno prognozirati izgled i konfiguraciju političke scene za tri godine, stoga, Škorin iznenadni odlazak mogao bi u krajnjoj konzekvenci, dakle, najmanje odgovarati upravo HDZ-u. U takvoj situaciji potencijalni politički profit ležao bi na drugoj strani. Po prosjeku dvije redovne mjesečne ankete, SDP i Možemo su na 30,8, a HDZ na 29,1 posto, što bi, bez nekog dodatnog rezervoara desnih glasova (bilo u okviru vlastite stranke ili koalicije, bilo u okviru neke druge stranke) moglo utjecati na sve nemirniji san sadašnje vlasti.

Doduše, tri godine do idućih parlamentarnih izbora su u politici eoni, u kojima se može štošta promijeniti. Sva je prilika, međutim, da će se i u toj dalekoj budućnosti (2024. godina) kao jedan od bitnih datuma u analizi konačnog ishoda spominjati 20. srpnja 2021. godine. I Škorino “doviđenja i hvala na suradnji”.