Tako se, još jednom, dramatično mijenja cijeli krajolik zagrebačkih izbora, a sve pripremljene taktike moraju se ili baciti u smeće ili radikalno dorađivati. Prije samo tri mjeseca izgledalo je prilično sigurno da će cijeli lijevi centar zajedno na izbore jer bi to bio najsigurniji način da se s vlasti makne koaliciju Bandića i HDZ-a. Onda su Tomašević i zeleno-lijeva koalicija odlučili ići sami.
Neprestano miješanje karata
Pa je Peđa Grbin dao crveni karton kandidaturi Gordana Marasa i raspuštena su tijela zagrebačkog SDP-a, kako bi u igru ušao Joško Klisović. Zatim se u stilu dramatične sapunice rasplinula priča o tome da bi poznati manager i čelnik Fonda za obnovu Zagreba Damir Vanđelić mogao biti HDZ-ov kandidat za Zagreb, što je posebno teško primio Andrej Plenković.
Onda je u tragičnom raspletu prošle nedjelje, iznenada umro gradonačelnik Milan Bandić, što je ponovno ispremiješalo odnose i ambicije na izborima koji će se održati 16. i, bude li trebalo, 30. svibnja.
Škorino izgledno ulijetanje u grupu onih koji će ciljati prije svih na birače koji su uporno dva desetljeća zaokruživali ime Milana Bandića još jednom je dramatično promiješalo karte. Čelnik Domovinskog pokreta, naime, u svibnju ne bi trebao biti puka epizodna figura.
Drugačiji izbori, ali i drugačiji Škoro
Štoviše, kad bi se sudilo prema rezultatima predsjedničkih izbora, Škoro bi bio vrući favorit za drugi krug i vrlo ozbiljan takmac za konačnu pobjedu. U Zagrebu je 22. prosinca 2019. godine, u prvom krugu predsjedničkih izbora s lakoćom (17 tisuća glasova više) iza sebe ostavio Kolindu Grabar-Kitarović i zauzeo drugo mjesto, iza Zorana Milanovića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali, ne samo da su predsjednički izbori jedno, a lokalni drugo, nego je i Miroslav Škoro iz 2019. teško usporediv s ovim iz 2021. godine. Ovdje se, možda bi trebalo reći prije nego što se gospodin Škoro zabrinuto krene gledati u ogledalo, radi o političkoj – znatnoj političkoj razlici istog kandidata u razmaku od nepunih 15-ak mjeseci.
Milan nakon Milana
Naime, na predsjedničkim izborima Škoro se predstavio kao kandidat bliži desnici, ali i kandidat protuestablišmenta, onoga koji donosi promjenu u okorjeli sustav vladavine dviju velikih stranaka. U međuvremenu su održani parlamentarni izbori na kojima su i Škoro i njegov Domovinski pokret otišli skroz udesno, što je, između ostalog, jedan od razloga za slabiji rezultat od očekivanog.
Štoviše, kandidaturom za Zagreb, Škoro će od antiestablišmentskog kandidata postati de facto kandidat kontinuiteta – Milan nakon Milana – kojeg bi mogli podržati dosadašnji Bandićevi birači, ali i mnogi u gradu koji žele da se posao nastavi – po starom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šampanjac za Senfa
Stoga je vrlo teško očekivati da će kantautor iz Višnjevca moći ostvariti i približan rezultat onom preklanjskom, kad je ispred njega u Zagrebu bio samo Zoran Milanović. Ali, u utrci koja je Bandićevom smrću ostala bez jasnog drugog favorita za drugi krug (prvi je, nesumnjivo, čelnik Možemo!) i ta smanjena podrška možda bi mogla biti dovoljna da Škoro ostane u igri sve do 30. svibnja.
Ako u tome Škoro uspije, Tomislav Tomašević može otvoriti šampanjac. Ne samo da bi u drugom krugu protiv sebe imao kandidata jasno desnog profila (što u Zagrebu nikako nije dobitna kombinacija), nego bi mogao tu utrku profilirati onako kako se nakon Bandićeve smrti na tren učinilo nemogućim – kao križarski rat protiv bandićizma u Zagrebu.
Blagoslov ili prokletstvo za Klisovića?
Za SDP-ovog kandidata Joška Klisovića Škorina kandidatura bi mogla biti i fatalna i – blagoslov. Naime, ako se predsjednik Domovinskog pokreta zaustavi oko deset posto, to bi moglo biti sasvim dovoljno da otkine dovoljno glasova svima na desnici i pogura Grbinovog kandidata u drugi krug.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, ako Škoro uspije mobilizirati veći broj birača; kako ideoloških tako i onih koji su živjeli od posla kod Bandića ili posla s Bandićem – onda bi Klisović mogao skliznuti prema trećem mjestu opasnije nego da su mu glavni konkurentni ostali Davor Filipović, Vesna Škare-Ožbolt ili Zvonimir Troskot.
Filipović odjednom ima što za izgubiti
HDZ-ovom gradonačelničkom kandidatu, međutim, mnogo je teže. Iako se nakon Bandićeve smrti na tren učinilo da Filipović sad možda i može do drugog kruga, a Plenković se odmah osobno ubacio u kampanju granatiranjem Joška Klisovića, Škorina kandidatura ga gura u izrazito nezgodnu poziciju.
Od Filipovića se, koji je do kandidature došao tek nakon što je Vanđelić u zadnji tren odbio Plenkovića, naime nisu očekivala čuda. U konkurenciji s Bandićem, Tomaševićem, Klisovićem i ostalima, bilo bi sasvim dovoljno za mladog HDZ-ovca da se ne – osramoti, da primi “metak za stranku” i čeka zasluženu nagradu u vidu neke stranačke ili državne funkcije. Bandićevom smrću, međutim, apetiti u stranci su odjednom porasli i Filipović je odjednom imao što za izgubiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osobni obračun
Škorina kandidatura tu značajno povećava izglede za Filipovićev beznačajan rezultat, ali utrku za Zagreb pretvara i u nešto više – gotovo pa osobni obračun Andreja Plenkovića i šefa Domovinskog pokreta, stranke prema kojoj predsjednik HDZ-a “gradi sanitarni kordon” i u gotovo svakom javnom istupu izražava odioznost do ruba gađenja. Hoće li za eventualno lošiji rezultat svog kandidata od Miroslava Škore Plenković okriviti sebe ili Davora Filipovića – nije teško pretpostaviti.
Da je u ratu desnice u Zagrebu riječ samo o političkom nadmetanju, bez osobnih frustracija, bilo bi za očekivati da će kampanja u prvom krugu između Škore i HDZ-a proći relativno mirno. Jer, bez međusobne podrške u drugom krugu nitko od njih neće imati nikakvih šansi.
Tko je držao ljestve za – kućice?
No, odmah nakon neslužbene informacije o Škorinoj kandidaturi prema šefu Domovinskog pokreta su iz HDZ-a ispaljeni verbalni projektili najsnažnije razorne moći – te “radi za SDP kao u predsjedničkoj kampanji”, te “popunjava kolekciju izgubljenih izbora”, te mu “nije dosta jedna adventska kućica, nego bi ih, valjda, sad pet ili deset”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posebno je bizarno što je optužbu s adventskim kućicama za koje “svi znaju kako su se dodjeljivale” izrekao Filipović, verbalno tu i tamo Bandićev kritičar, ali kad je trebalo dići ruku – siguran kotačić vlasti u gradu. One vlasti koja je adventske kućice dijelila – svi znaju kako.
Bijeg s margine
U toj igri će do konačne nagrade (vlasti ili barem utjecaja na vlast u Zagrebu) i jedni i drugi jako teško doći. No, unatoč svemu, unatoč tome što će i treći put zaredom na pitanje “Sad il’ nikad” odgovor biti ovaj potonji, Škoro u Zagrebu teško može doživjeti potpuni poraz.
Naime, odluči li se definitivno za kandidaturu, svojom kampanjom će sigurno povući koji postotak više za listu Domovinskog pokreta u Gradskoj skupštini. Budu li nekom ti mandati trebali za većinu – još bolje. Pritom će Škoro zagrebačkom izbornom utrkom podići i vidljivost cijeloj svojoj stranci na lokalnim izborima, koji su možda i zadnja prilika da Domovinski pokret, trenutno u krizi identiteta i biračke podrške, ostane na političkoj sceni na mjestu koje se ne naziva tek – marginom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Škoro neće postati 'Milan poslije Milana', ali njegova kandidatura mogla bi biti težak udarac za Plenkovića i HDZ
Žestoki sukobi na desnici, sad je izgledno, obilježit će kampanju za prvi krug i olakšati prijelaz Zagreba u ruke ljevice
Da je u ratu desnice u Zagrebu riječ samo o političkom nadmetanju, bez osobnih frustracija, bilo bi za očekivati da će kampanja u prvom krugu između Škore i HDZ-a proći relativno mirno. Jer, bez međusobne podrške u drugom krugu nitko od njih neće imati nikakvih šansi. Ali, žestoko granatiranje je već počelo
Sjajna vijest za Tomaševića, ne baš dobra za Klisovića, vrlo loša za kandidate na desnici i užasavajuća za HDZ i pogotovo Andreja Plenkovića – sve to je rezultat neslužbene informacije o tome da je Miroslav Škoro prelomio i, nakon iznenadne smrti Milana Bandića odlučio uskočiti u utrku za gradonačelnika Zagreba.
Tako se, još jednom, dramatično mijenja cijeli krajolik zagrebačkih izbora, a sve pripremljene taktike moraju se ili baciti u smeće ili radikalno dorađivati. Prije samo tri mjeseca izgledalo je prilično sigurno da će cijeli lijevi centar zajedno na izbore jer bi to bio najsigurniji način da se s vlasti makne koaliciju Bandića i HDZ-a. Onda su Tomašević i zeleno-lijeva koalicija odlučili ići sami.
Neprestano miješanje karata
Pa je Peđa Grbin dao crveni karton kandidaturi Gordana Marasa i raspuštena su tijela zagrebačkog SDP-a, kako bi u igru ušao Joško Klisović. Zatim se u stilu dramatične sapunice rasplinula priča o tome da bi poznati manager i čelnik Fonda za obnovu Zagreba Damir Vanđelić mogao biti HDZ-ov kandidat za Zagreb, što je posebno teško primio Andrej Plenković.
Onda je u tragičnom raspletu prošle nedjelje, iznenada umro gradonačelnik Milan Bandić, što je ponovno ispremiješalo odnose i ambicije na izborima koji će se održati 16. i, bude li trebalo, 30. svibnja.
Škorino izgledno ulijetanje u grupu onih koji će ciljati prije svih na birače koji su uporno dva desetljeća zaokruživali ime Milana Bandića još jednom je dramatično promiješalo karte. Čelnik Domovinskog pokreta, naime, u svibnju ne bi trebao biti puka epizodna figura.
Drugačiji izbori, ali i drugačiji Škoro
Štoviše, kad bi se sudilo prema rezultatima predsjedničkih izbora, Škoro bi bio vrući favorit za drugi krug i vrlo ozbiljan takmac za konačnu pobjedu. U Zagrebu je 22. prosinca 2019. godine, u prvom krugu predsjedničkih izbora s lakoćom (17 tisuća glasova više) iza sebe ostavio Kolindu Grabar-Kitarović i zauzeo drugo mjesto, iza Zorana Milanovića.
Ali, ne samo da su predsjednički izbori jedno, a lokalni drugo, nego je i Miroslav Škoro iz 2019. teško usporediv s ovim iz 2021. godine. Ovdje se, možda bi trebalo reći prije nego što se gospodin Škoro zabrinuto krene gledati u ogledalo, radi o političkoj – znatnoj političkoj razlici istog kandidata u razmaku od nepunih 15-ak mjeseci.
Milan nakon Milana
Naime, na predsjedničkim izborima Škoro se predstavio kao kandidat bliži desnici, ali i kandidat protuestablišmenta, onoga koji donosi promjenu u okorjeli sustav vladavine dviju velikih stranaka. U međuvremenu su održani parlamentarni izbori na kojima su i Škoro i njegov Domovinski pokret otišli skroz udesno, što je, između ostalog, jedan od razloga za slabiji rezultat od očekivanog.
Štoviše, kandidaturom za Zagreb, Škoro će od antiestablišmentskog kandidata postati de facto kandidat kontinuiteta – Milan nakon Milana – kojeg bi mogli podržati dosadašnji Bandićevi birači, ali i mnogi u gradu koji žele da se posao nastavi – po starom.
Šampanjac za Senfa
Stoga je vrlo teško očekivati da će kantautor iz Višnjevca moći ostvariti i približan rezultat onom preklanjskom, kad je ispred njega u Zagrebu bio samo Zoran Milanović. Ali, u utrci koja je Bandićevom smrću ostala bez jasnog drugog favorita za drugi krug (prvi je, nesumnjivo, čelnik Možemo!) i ta smanjena podrška možda bi mogla biti dovoljna da Škoro ostane u igri sve do 30. svibnja.
Ako u tome Škoro uspije, Tomislav Tomašević može otvoriti šampanjac. Ne samo da bi u drugom krugu protiv sebe imao kandidata jasno desnog profila (što u Zagrebu nikako nije dobitna kombinacija), nego bi mogao tu utrku profilirati onako kako se nakon Bandićeve smrti na tren učinilo nemogućim – kao križarski rat protiv bandićizma u Zagrebu.
Blagoslov ili prokletstvo za Klisovića?
Za SDP-ovog kandidata Joška Klisovića Škorina kandidatura bi mogla biti i fatalna i – blagoslov. Naime, ako se predsjednik Domovinskog pokreta zaustavi oko deset posto, to bi moglo biti sasvim dovoljno da otkine dovoljno glasova svima na desnici i pogura Grbinovog kandidata u drugi krug.
No, ako Škoro uspije mobilizirati veći broj birača; kako ideoloških tako i onih koji su živjeli od posla kod Bandića ili posla s Bandićem – onda bi Klisović mogao skliznuti prema trećem mjestu opasnije nego da su mu glavni konkurentni ostali Davor Filipović, Vesna Škare-Ožbolt ili Zvonimir Troskot.
Filipović odjednom ima što za izgubiti
HDZ-ovom gradonačelničkom kandidatu, međutim, mnogo je teže. Iako se nakon Bandićeve smrti na tren učinilo da Filipović sad možda i može do drugog kruga, a Plenković se odmah osobno ubacio u kampanju granatiranjem Joška Klisovića, Škorina kandidatura ga gura u izrazito nezgodnu poziciju.
Od Filipovića se, koji je do kandidature došao tek nakon što je Vanđelić u zadnji tren odbio Plenkovića, naime nisu očekivala čuda. U konkurenciji s Bandićem, Tomaševićem, Klisovićem i ostalima, bilo bi sasvim dovoljno za mladog HDZ-ovca da se ne – osramoti, da primi “metak za stranku” i čeka zasluženu nagradu u vidu neke stranačke ili državne funkcije. Bandićevom smrću, međutim, apetiti u stranci su odjednom porasli i Filipović je odjednom imao što za izgubiti.
Osobni obračun
Škorina kandidatura tu značajno povećava izglede za Filipovićev beznačajan rezultat, ali utrku za Zagreb pretvara i u nešto više – gotovo pa osobni obračun Andreja Plenkovića i šefa Domovinskog pokreta, stranke prema kojoj predsjednik HDZ-a “gradi sanitarni kordon” i u gotovo svakom javnom istupu izražava odioznost do ruba gađenja. Hoće li za eventualno lošiji rezultat svog kandidata od Miroslava Škore Plenković okriviti sebe ili Davora Filipovića – nije teško pretpostaviti.
Da je u ratu desnice u Zagrebu riječ samo o političkom nadmetanju, bez osobnih frustracija, bilo bi za očekivati da će kampanja u prvom krugu između Škore i HDZ-a proći relativno mirno. Jer, bez međusobne podrške u drugom krugu nitko od njih neće imati nikakvih šansi.
Tko je držao ljestve za – kućice?
No, odmah nakon neslužbene informacije o Škorinoj kandidaturi prema šefu Domovinskog pokreta su iz HDZ-a ispaljeni verbalni projektili najsnažnije razorne moći – te “radi za SDP kao u predsjedničkoj kampanji”, te “popunjava kolekciju izgubljenih izbora”, te mu “nije dosta jedna adventska kućica, nego bi ih, valjda, sad pet ili deset”.
Posebno je bizarno što je optužbu s adventskim kućicama za koje “svi znaju kako su se dodjeljivale” izrekao Filipović, verbalno tu i tamo Bandićev kritičar, ali kad je trebalo dići ruku – siguran kotačić vlasti u gradu. One vlasti koja je adventske kućice dijelila – svi znaju kako.
Bijeg s margine
U toj igri će do konačne nagrade (vlasti ili barem utjecaja na vlast u Zagrebu) i jedni i drugi jako teško doći. No, unatoč svemu, unatoč tome što će i treći put zaredom na pitanje “Sad il’ nikad” odgovor biti ovaj potonji, Škoro u Zagrebu teško može doživjeti potpuni poraz.
Naime, odluči li se definitivno za kandidaturu, svojom kampanjom će sigurno povući koji postotak više za listu Domovinskog pokreta u Gradskoj skupštini. Budu li nekom ti mandati trebali za većinu – još bolje. Pritom će Škoro zagrebačkom izbornom utrkom podići i vidljivost cijeloj svojoj stranci na lokalnim izborima, koji su možda i zadnja prilika da Domovinski pokret, trenutno u krizi identiteta i biračke podrške, ostane na političkoj sceni na mjestu koje se ne naziva tek – marginom.